Kobo Daishi je rođen 15. dana 6. mjeseca godine 774., u gradu Byobugaura u Sanuki provinciji, na otoku Shikoku (danas je to grad Zentsuji u Kagawa prefekturi). Njegov otac Saeki Yoshimichikyo bio je mjesni guverner, a njegova majka bila je porijeklom iz Ato klana. Legenda kaže da je zatrudnjela nakon što je usnula san kako joj indijski mudrac ulazi u utrobu.

Dok je bio dijete zvali su ga Mao. Kada je navršio petnaest godina njegov ujak Ato Otari odvodi ga u glavni grad gdje s navršenih osamnaest godina počnje pohađati sveučilište. U to vrijeme nacionalno sveučilište imalo je isključivu namjenu da školuje buduće državne dužnosnike, a nastavni plan bio je baziran na tradicionalnom kineskom konfucijanskom sustavu školovanja. Takav birokratski usmjeren sustav nije mogao zadovoljiti Kukaia, čije je polje interesa bilo oslobođenje svih bića od patnje i jada. Dok je boravio u prijestolnici, počinje učiti s poznatim budističkim svećenikom Gonso-om, od kojeg je između ostalog dobio i poduku za obrednu službu ezoterične budističke prakse posvećene božanstvu znanom kao Kokuzo. Iskustva s kontemplativnim praksama očito su u njega potakla duboko zanimanje za budizam .

Godine 793., navršivši dvadeset godina donosi odluku o zaređenju, te vrši ritualno brijanje glave u prisutnosti Gonsoa u hramu Makinosan u Izumiu (hram je danas poznat pod imenom Sefukuji, grad Izumi, Osaka). Mijenja ime u Kyokai, da bi ga kasnije opet promijenio u Nyoku. Prilikom ceremonije njegova punog zaređenja, koje je izvršeno u Todaiji hramu (Nara) nadijeva si ime Kukai.

U dobi od dvadeset i četiri godine piše esej u formi dramske novele pod nazivom Iskazi Tri Učenja (Sango shiiki), ne bi li onima koji su se protivili njegovom zaređenju podastro svoje argumente u prilog tog čina. Prve godine njegova redovničkog života prolaze u studiranju svakojakih budističkih tekstova pod patronatom Gonsoa u Daianji hramu (Nara). Ne nalazeći potpunu zadovoljštinu u mnogobrojnim tekstovima koje je proučio odlučuje se poduzeti nešto drugo. Povijesni izvori govore da je otišao u dvoranu Velikog Buddhe u Todaiji hramu, gdje se posvetio dubokoj molitvi. Njegove riječi bile su :" U traženju suštine budističke staze proučio sam učenja raznih staza unutar tradicije, i zadubio se u bezbroj spisa. No ipak, moj um još uvijek nije ispunjen. Kako bi to postigao, svim svojim srcem preklinjem prosvjetljene Buddhe u svim smjerovima, te u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, da mi otkriju suštinu konačne istine nedvojnosti." Kao rezultat ove duboke molitve, unutar male stupe u Kumedera hramu (Yamato), pronalazi spis poznat kao Dainichi-kyo. Pronašavši tekst njegova je sreća bila bezgranična. Između ostalog u njemu je zapisano: "Biti prosvijetljen nije ništa drugo doli potpuno poznavanje istinske prirode vlastita uma. Potpuno razumijevanje istinske prirode vlastitog uma jednako je razumijevanju svega." Tekst je poznat kao prenošenje područja prosvjetljenja u vrlo izravnim terminima, kombinirajući teoretski i praktični aspekt puta ka postignuću najvećeg duhovnog cilja - Budastva.

Izgledalo je kao da je to upravo ono za čime je Kukai dugo tragao, tekst koji mu je otvorio put ka prosvjetljenju. Studirao je spis intenzivno, međutim bilo ga je veoma teško razumijeti iz razloga što su dijelovi bili pisani na Sanskrtu koji mu nitko u Nari nije mogao adekvatno objasniti. Iz tog razloga žarko je želio otputovati u Kinu, gdje bi bio u mogućnosti tekst prevesti iz sanskrtskog izvornika u klasičnu kinesku formu uobičajenu u Japanu. Godine 804. dobio je službenu dozvolu za studiranje u inostranstvu, te odlazi od svog mentora Gonsoa.

Brod kojim je Kukai otplovio za Kinu bio je dio službene misije u kojoj se nalazio japanski ambasador. Na drugom brodu, u istoj se misiji nalazio redovnik Saicho, kasniji utemeljitelj Tendai tradicije, koji je u Kinu putovao s istom namjerom kao i Kukai - da studira budizam. Šestog dana sedmog mjeseca brod je otplovio iz luke Tanoura na Kyushu, a stigao je u luku Fuchou (Kina) desetog dana osmog mjeseca. Tijekom davnaestog mjeseca iste godine Kukai stiže u prijestolnicu Chang-an, te postaje učenik učitelja Hui-kuoa, majstora ezoteričnog budizma, sedmog patrijarha Shingon škole. Tijekom narednih osam mjeseci Hui-kuo podučava Kukaia svim bitnim stvarima iz ezoteričnog budizma kako u praktičnom, tako i u teoretskom dijelu. Majstor mu nadijeva ime Henjo Kongo, što bi u prijevodu značilo "univerzalno prosvijetljujući dijamant (vajra)", te ga izabire za svog nasljednika između stotinu kineskih učenika. Tada je imao samo trideset i dvije godine. Na taj način postaje osmi patrijarh loze, a Hui-kuo ga izabire poradi izuzetnih vrlina.

Istog tog dvanaestog mjeseca Hui-kuo daje Kukaiu slijedeće upute: "Primio si sve što sam ti imao za predati. Vrati se u svoju domovinu te objavi ovo učenje u svrhu postizanja sreće i mira u zemlji." Nedugo nakon toga majstor Hui-kuo umire, a Kukai, suzdravajući tugu odlazi za Japan gdje stiže 806. godine. Slijedeće godine dolazi u Kyoto noseći sa sobom ogromnu zbirku tekstova koju je prikupio tijekom boravka u Kini. Nakon što odaje poštovanje Caru Heijou dobiva dozvolu da može podučavati novo učenje, te drži predavanja o Dainichi-kyo u Kumedera hramu (Nara), na mjestu gdje je više godina unazad dobio inspiraciju iz prije spomenutog teksta koji je pronašao. Sve u svemu, na neki način postaje senzacija kako u carskim krugovima, tako i u narodu.

Nakon što je održao prva predavanja odlazi u Makinosan hram koji se nalazio južno od glavnog grada, da bi se kasnije preselio u Jingoji hram na planini Takao nedaleko Kyota. Godine 817. Kukai formalno osniva Koyasan, a godine 823. car Saga povjerava mu hram Toji, kao mjesto na kojem će se obučavati budući Shingon svećenici. Kukaievi napori u podučavanju prepoznati su kao težnja ka stvarnom uspostavljanju mira i sigurnosti u zemlji. Nakon što je ustoličio bazu u Toji hramu njegovo učenje počinje duboko prodirati u živote ljudi, kako u gradu, tako i u provinciji. Međutim njegove aktivnosti nisu bile usmjerene samo na trening budističke prakse Shingon škole, već je nastojao u naporima kako bi osnovao prvu privatnu školu u Japanu koja bi podučavala širu populaciju. Tradicija o njemu kaže da je bio aktivan na poljima kaligrafije, slikarstva i kiparstva. Izumitelj je japanskog Hiragana znakovlja, bavio se pronalaženjem termalnih voda, podučavao je ljude kako da rabe ugljen, a ostao je poznat i kao konstruktor brana, cesta i mostova. Ukratko, izvršio je nevjerovatan utjecaj na razvoj japanskog društva u cjelini, te nije čudo što je zaslužio da ga zovu "majkom japanske kulture".

Učinivši velike doprinose društvu, prvog mjeseca 835. godine vrši vikend službu za mir i prosperitet Japana u Carskoj palači. Drugog mjeseca iste godine objavljuje svoj odlazak iz Kyota, te odlazi na Koyasan. Otkako se vratio iz Kine (806. godine), njegovo vrijeme bilo je podijeljeno između aktivnosti oko prijestolnice i izgradnje samostanskog centra na vrhovima udaljene planine Koya. Po dolasku na Koyasan počinje upražnjavati post, te marljivu praksu sjedeće meditacije. Petnaestog dana trećeg mjeseca poziva svoje učenike kako bi objavio da će 21. dana istog mjeseca zauvijek otići, odnosno preminuti. Tom im prilikom predaje listu koja sadrži dvadeset i pet pravila, kojih se svaki pripadnik škole mora strogo pridržavati. Nakon toga vrši ritualno pročišćenje tijela i oblači čistu odoru, te odlazi u odaje gdje sjeda u položaj punog lotosa. Formirajući rukama obrednu gestu koja simbolizira božanstvo Dainichi Nyorai (personifikaciju konačne istine), te izgovarajući svetu formulu istog božanstva kontemplativno zahvaća Maitreyu (Buddhu tisućljeća). U tom stanju ostaje do dvadeset i prvog dana trećeg mjeseca 835. godine, te nakon toga ulazi u stanje vječnog dijamantskog samadhija, upravo onako kako je i pretskazao. Imao je tada šezdeset i dvije godine.

Godine 919. car Daigo mu dodjeljuje posthumno počasnu titulu - Kobo Daishi, "veliki učitelj koji posvuda širi svjetlost Dharme".


MANDALA - Shingon budistički centar, Rijeka - Hrvatska.
Preveo S. Pribetić, 1999.



Riznica Dharme | www.mandala.hr | Dharma Treasury