Buđenje vjere

Pristupam utočištu [u Buddhi], neizmjerno Samilosnom, Spasitelju svijeta, svemoćnom, sveprisutnom, sveznalcu, izvoru najizvrsnijih činova u svih deset smjerova;

I u [Dharmi], ispoljenju njegove suštine, stvarnosti, oceanu Takovosti (tathata),[1] bezgraničnoj riznici izvrsnosti;

Neka sva osjetilna bića odbace svoje sumnje, neka odustanu od zlih prianjanja, i neka probude ispravnu vjeru u Mahayanu, tako da loza Buddha traje neprekinuta.

Postoji učenje koje može u nama probuditi korijen vjere u Mahayanu, pa ga stoga treba objasniti. Objašnjenje je podijeljeno u pet dijelova. To su (1) razlozi za pisanje; (2) kratki pregled; (3) [opširno] tumačenje; (4) o vjeri i praksi; (5) ohrabrenje za praksu i njene dobrobiti.

Prvi i glavni razlog je da potaknem ljude da se oslobode svih patnji i da ostvare konačno blaženstvo; ne težim svjetovnoj slavi, materijalnoj dobiti, niti poštovanju i časti.

Drugi razlog je da želim protumačiti temeljno značenje [učenja] Tathagata tako da ih ljudi mogu razumjeti ispravno i da ne čine pogreške [u njihovom razumijevanju].

Treći razlog je da omogućim onim čija je spremnost za dobrotu dostigla zrelost da čvrsto zahvate nepovratnu vjeru u učenja Mahayane.

Četvrti razlog je da ohrabrim one čija je spremnost za dobrotu još uvijek slaba da njeguju um vjere.

Peto razlog je da im ukažem na vješta sredstva kojima mogu odstraniti prepreku loše karme, dobro čuvati svoj um, osloboditi se pomućenosti i ponosa, te pobjeći iz mreže pogrešnih gledišta.

Šesti razlog je da im razotkrijem praksu [dvije metode meditacije], prestanka [obmana] i jasnog motrenja (šamatha-vipašyana), tako da obični ljudi i sljedbenici Hinayane mogu pročistiti svoj pogrešni um.

Sedmi razlog je da im objasnim vješta sredstva usredotočene meditacije (smrti) tako da se mogu roditi u prisutnosti Buddha i održati svoj um čvrsto u nepovratnoj vjeri.

Osmi razlog je da im razjasnim prednosti [proučavanja ove rasprave] i da ih ohrabrim da ulože napor [u ostvarenje prosvjetljenja]. Ovo su razlozi zbog kojih pišem ovu raspravu.

Pitanje: Čemu ponavljati objašnjenje učenja kad je ono detaljno predstavljenoo u sutrama?

Odgovor: Premda je ovo učenje predstavljeno u sutrama, sposobnost i potrebe današnjih ljudi nisu više iste, niti su isti uvjeti njihovog prihvaćanja i shvaćanja. To jest, u vrijeme kad je Tathagata [Buddha Šakyamuni] bio u svijetu, ljudi su bili visoke sposobnosti, a Propovjednik je bio izvrsnog oblika, uma i činova, tako da bi u jednom propovjedanju njegovim savršenim glasom različiti tipovi ljudi svi jednako razumjeli [u skladu sa svojim razlikama]; dakle, nije bilo potrebe za ovakvim diskursom. No nakon preminuća Tathagate, bilo je onih koji su mogli kroz vlastitu moć slušati opširno druge i dostići razumijevanje; bilo je onih koji su kroz vlastitu moć mogli slušati tek malo, a ipak razumjeti mnogo; bilo je onih koji su, bez vlastite mentalne moći, ovisili o opširnim razmatranjima drugih da bi stekli razumijevanje; a naravno, bilo je i onih koji su rječitost obimnih rasprava smatrali problematičnom, tražili nešto sažeto, zbito, a što ipak sadrži mnoga značenja, pa su onda to mogli razumjeti. Tako, ova rasprava nastoji obuhvatiti, na općenit način, bezgranični smisao neizmjernog i dubokog učenja Tathagate. Ovu raspravu, dakle, treba predstaviti.

Razlozi za pisanje su objašnjeni, a slijedi kratki pregled. Općenito govoreći, Mahayanu treba izlagati s dva stanovišta. Jedno je princip, a drugo je značenje.

Princip je “um osjetilnih bića.” Ovaj um uključuje u sebi sva stanja bivanja pojavnog svijeta i transcendentalnog svijeta. Temeljem ovog uma, mogu se razotkriti značenja Mahayane. Zašto? Jer konačni aspekt ovog uma predstavlja esenciju ili bit (svabhava) Mahayane; a pojavni aspekt[2] ovog uma iskazuje bit, značajke (lakšana) i funkcije (kriya) same Mahayane.

Značenje [pridjeva maha u složenici Mahayana] ima tri aspekta: (1) neizmjernost biti, jer sve pojave (dharma) su istovjetne s Takovošću, pa niti rastu niti opadaju; (2) neizmjernost značajki, jer Tathagata-garbha obdarena je bezbrojnim izvrsnim odlikama; (3) neizmjernost funkcija, jer utjecaji [Takovosti] uzrokuju povoljne uzroke i učinke u ovom i drugom svijetu jednako.

[Značenje izraza yana (‘vozilo’) u složenici Mahayana. Izraz yana uvodi se] jer svi su Buddhe putovali [ovim vozilom] i jer svi će Bodhisattve, vođeni ovim principom, dostići stupanj Tathagate.

Kratkim pregled je iznesen, a slijedi tumačenje [principa Mahayane]. [Tumačenje] se sastoji od tri poglavlja: (1) otkrovenje istinskog značenja; (2) ispravljanje zlih prianjanja; (3) analiza tipova težnje ka prosvjetljenju.

Otkrovenje istinskog značenja [principa Mahayane može se postići] putem [razjašnjenja doktrine] da princip jednog uma[3] ima dva aspekta. Jedan je aspekt uma u smislu konačnog [tj. Takovosti], a drugi je aspekt uma u smislu [svih] pojava (sarvata). Svaki od ova dva aspekta obuhvaća sva stanja postojanja. Zašto? Jer ova su dva aspekta uzajamno uključiva [dakle istovjetna (sama)].[4]

Um u smislu konačnog je jedan svijet [sveukupne] stvarnosti (dharmadhatu) i bit svih oblika postojanja u njihovoj sveukupnosti.[5]

Ono što zove se ‘suštinska priroda uma’ nerođeno je i neuništivo. Jedino se kroz obmane sve stvari postaju razlikovane [i odvojene]. Ukoliko se postigne sloboda od obmana, onda ne postoje pojave objekata [koje se čine doista nezavisnim stvarima]; stoga sve stvari od početka nadilaze sve oblike verbalizacije, opisa i konceptualizacije, i u konačnoj su analizi nerazlikovane, lišene promjene i neuništive. One su samo jedan um; otud naziv Takovost. Sva objašnjenja riječima provizorna su i bez [trajne] valjanosti, jer koriste se samo u skladu s prividima i nisu sposobna [označiti Takovost]. Nazivak Takovost isto tako nema [značenjskih] odlika [koje se mogu verbalno odrediti]. Nazivak Takovost je, takoreći, granica verbalizacije gdje riječ se koristi kao prestanak riječi. No bit Takovosti sama ne može prestati, jer sve su stvari [u svom konačnom aspektu] stvarne; niti pak ima ičega što treba isticati kao stvarno, jer sve su stvari jednako u stanju Takovosti. Treba razumjeti da sve je stvari nemoguće verbalno objasniti ili domisliti; otud, ime ‘Takovost’.[6]

Pitanje: Ako to je značenje [principa Mahayane], kako je moguće da se ljudi usklade [s njim] i proniknu [u njega]?

Odgovor: Ukoliko razumiju, ticano svih stvari, premda se o njima govori, da nema ni onog što govori [tj. znaka], ni onog o čemu se može govoriti [tj. označenog], i prema se o njima misli, da nema onog što misli [tj. koncepta], niti onog o čemu se može misliti [tj. konceptualiziranog], onda su se uskladili [s ovim principom]. A kad su slobodni od svojih misaonih konstrukcija, onda su ušli [u princip].

Zatim, Takovost ima dva aspekta, ukoliko se izražava riječima. Jedan je istinski prazno (šunya), jer [ovaj aspekt] može, u konačnom smislu, razotkriti što je stvarno. Drugi je istinski neprazno (ašunya), jer njena je bit obdarena čistim i izvrsnim odlikama.[7]

[Takovost je prazna] jer od početka nikad nije povezana s bilo kojim ojađenim stanjem postojanja, lišena je svih oznaka zasebnosti stvari, i nema ništa s mislima [koje su proizvod] pomućenog uma.

Treba razumjeti da bit Takovosti nije niti s oznakama, niti bez oznaka; niti ne s oznakama, niti ne bez oznaka; niti sa i bez oznaka istovremeno; niti s jednom oznakom, niti s različitim oznakama; niti ne s jednom oznakom, niti ne s različitim oznakama; niti s jednom i s različitim oznakama istovremeno.[8]

Ukratko, pošto svi neprosvjetljeni ljudi diskriminiraju svojim pomućenim umom iz trena u tren, oni su otuđeni [od Takovosti]; otud, određenje “prazno”; no dočim se oslobode svog pomućenog uma, pronaći će da se nema što negirati.

Buduć je jasno da bit svih stvari je prazna, tj. lišena obmana, istinski um je vječan, trajan, nepromjenjiv, čist i samoopstojan; otud, naziva se “nepraznim”. Isto tako, nema u njemu traga pojedinih oznaka, jer to je područje koje nadilazi misli i u skladu je s prosvjetljenjem.[9]

Um kao [sve] pojave [u samsari] zasnovan je na Tathagata-garbhi.[10] Pod nazivom ‘skladišna svijest’ (alayavijnana) ono je u čemu se “ni-rođenje-ni-smrt” skladno prožima s “rođenje-i-smrt”, a gdje ipak nisu ni istovjetni, ni različiti. Ova svijest ima dva aspekta koji obuhvaćaju sva stanja postojanja i stvaraju sva stanja postojanja. To su: (1) aspekt prosvjetljenja, i (2) aspekt neprosvjetljenja.[11]

(1) Izvorno prosvjetljenje Bit uma je lišena misli. Odlika onog što lišeno je misli analogna je s područjem praznog prostora koji svugdje dopire. Jedan [bez drugog] aspekt svijeta stvarnosti (dharmadhatu) nije doli nerazlikovana Dharmakaya, suštinsko tijelo Tathagate. [Pošto je bit uma] zasnovana na Dharmakayi, naziva se izvornim prosvjetljenjem. Zašto? Jer “izvorno prosvjetljenje” iskazuje [bit uma a priori] nasuprot [biti uma] u procesu ostvarenja prosvjetljenja; proces ostvarenja prosvjetljenja nije drugo doli [proces integracije] identiteta s izvornim prosvjetljenjem.[12]

(2) Proces ostvarenja prosvjetljenja Neprosvjetljenje je zasnovano na izvornom prosvjetljenju. A uslijed neprosvjetljenja može se govoriti o procesu ostvarenja prosvjetljenja.

Dakle, [potpuno] probuđenje u izvor uma naziva se konačnim prosvjetljenjem; a neprobuđenost spram izvora uma, nekonačnim prosvjetljenjem.

Što to znači? Običan čovjek postaje svjestan da su mu prošle misli bile pogrešne; onda postaje sposoban obustaviti takve misli od ponovnog iznicanja. Premda se ovo ponekad također naziva prosvjetljenjem, [ispravno to uopće nije prosvjetljenje] jer nije prosvjetljenje [koje dopire do izvora uma].

Sljedbenici Hinayane, koji imaju neki [stupanj] uvida, te oni bodhisattve koji su upravo inicirani, postaju svjesni promjenjivog stanja (anityatva) misli i postaju slobodni od misli koje su podložne promjeni [kao što je postojanje trajnog sopstva itd.]. Pošto su odbacili grublja prianjanja proizašla iz nepotvrđene spekulacije (vikalpa), [njihovo iskustvo] se naziva prividnim prosvjetljenjem.

Bodhisattve [koji su postigli spoznaju] Dharmakaye postaju svjesni [privremeno] trajnog stanja misli i nisu njima zapriječeni. Pošto slobodni su od grubljih [lažnih] misli proizašlih iz spekulacije [da sastojci svijeta su stvarni, njihovo iskustvo] se naziva približnim prosvjetljenjem.

Oni bodhisattve koji dovršili su stupnjeve [razvoja] bodhisattve i koji ispunili su vješta sredstva [potrebna za dovođenje izvornog prosvjetljenja do punog opsega] iskusit će trenutačno jednost [s Takovošću]; postati će svjesni kako izniču sjemena [pomućenih misli] uma, i postati slobodni od iznicanja bilo kakvih [pomućenih] misli. Pošto su daleko od čak i suptilnih [pomućenih] misli, sposobni su za uvid u izvornu prirodu uma. [Spoznaja da] um je vječan naziva se konačnim prosvjetljenjem. Rečeno je, stoga, u sutri da čovjek koji može opažati ono što je onkraj misli napreduje prema Buddha-mudrosti.

Premda je rečeno da postoji [sjeme] iznicanja [pomućenih] misli u umu, sjeme kao takvo je nemoguće znati [kao neovisno od suštine uma]. A opet reći da je sjeme [iznicanja pomućenih misli] spoznato znači da znano je kao [postojećeu odnosu na] ono što je onkraj misli [tj. suština uma]. Prema tome, kaže se da svi obični ljudi nisu prosvjetljeni jer nikad nisu bili slobodni od svojih misli; stoga, kaže se da su u bespočetnom neznanju. Ukoliko čovjek stekne [uvid u] ono što je slobodno od misli, onda spoznaje kako te [misli] koje odlikuju um [tj. pomućene misli] izniču, traju, mjenjaju se i prestaju, jer on je istovjetan s onim što je slobodno od misli. Ali, zapravo, nema razlike u procesu ostvarenja prosvjetljenja, pošto četiri stanja [iznicanja, trajanja, itd.] postoje istovremeno i nijedno od nije samoopstojno; ona su izvorno jedno te isto prosvjetljenj [po tome što se zbivaju na temelju izvornog prosvjetljenja, kao njegovi pojavni aspekti].

I ponovo, izvorno prosvjetljenje, analizirano u odnosu na ojađeno stanje [u pojavnom poretku], javlja se kroz dvije značajke. Jedna je “čistoća Mudrosti” a druga “nadracionalne funkcije”.[13]

(a) Čistoća Mudrosti. Uslijed prodora utjecaja (vasana) Dharme [tj. suštine uma ili izvornog prosvjetljenja], čovjek se doista disciplinira i ispunjava vješta sredstva [razotkrivanja prosvjetljenja]; slijedi da probija kroz zbirnu svijest [tj. skladišnu svijest koja sadrži i prosvjetljenje i neprosvjetljenje], okončava ispoljavanje struje [pomućenog] uma, i ispoljava Dharmakayu [tj. suštinu uma], jer njegova mudrost (prajna) postaje istinska i čista.

Što ovo znači? Sve značajke (lakšana) uma i svijesti [u stanju neprosvjetljenja] su [proizvod] neznanja. Neznanje ne postoji mimo prosvjetljenja; dakle, ne može se uništiti [jer se ne može uništiti nešto što ustvari ne postoji], a opet ne može ne biti uništeno [utoliko što ostaje]. Ovo je poput odnosa koji postoji između vode oceana [temeljnog prosvjetljenja] i njenih valova [značajki uma] pobuđenih vjetrom [neznanja]. Voda i vjetar nedjeljivi su; ali voda nije pokretna po prirodi, pa s utihnućem vjetra kretanje prestaje. No mokra priroda ostaje nedirnutom. Isto tako, uma osjetilnih bića, čist u svojoj prirodi, uznemiren je vjetrom neznanja. Ni um, ni neznanje, nemaju osebujnih vlastitih oblika, a ipak su nedjeljivi. No um nije pokretan po prirodi, pa ukoliko neznanje prestane, neprekidnost [pomućenih aktivnosti] prestaje. Ali suštinska priroda mudrosti [tj. suština uma, poput mokre prirode vode] ostaje neuništenom.

(b) Nadracionalne funkcije. [Onaj tko je potpuno razotkrio izvorno prosvjetljenje] sposoban je stvarati svakojake naročite uvjete zbog svoje čiste mudrosti. Ispoljenje njegovih bezbrojnih izvrsnih odlika je neprekidno; usklađujući se sa sposobnostima drugih ljudi, on odgovara spontano [na njihove potrebe], ispoljava se na mnogo načina, i pomaže im.

(3) Značajke biti prosvjetljenja Značajke biti prosvjetljenja imaju četiri velika značenja koja su istovjetna sa značenjima praznog prostora ili analogna sa značenjima bistrog zrcala.

Prvo, [bit prosvjetljenja je poput] zrcala koje je ustvari prazno [i lišeno slika]. Ono je lišeno svih oznaka objekata uma i ništa u sebi ne otkriva, jer ne odražava bilo kakve slike.[14]

Drugo, [ona je, poput] zrcala, utjecajem (vasana) [da svi ljudi napreduju prema prosvjetljenju], služeći kao prvi uzrok [njihovom ostvarenju prosvjetljenja]. Drugim riječima, ona je istinski neprazna; u njoj se javljaju svi objekti svijeta koji niti izlaze niti ulaze; koji niti se gube niti uništavaju. Ona je vječno opstojni jedan um. [Sve se pojave u njoj javljaju] jer sve su pojave stvarne. I nijedna ju ojađena pojava ne može uprljati, jer suština mudrosti [tj. temeljno prosvjetljenje] je nedirnuta [jadima], obdarena nepomućenošću i utjecajem na sve ljude [da napreduju prema prosvjetljenju].

Treće, [ona je poput] zrcala koje slobodno je od [ojađenih] objekata [odraženih u njemu]. Ovo se može reći pošto je neprazno stanje [temeljnog prosvjetljenja] iskonsko, čisto i blistavo, slobodno od prepreka jada i prepreka sveznanju, te nadilazi značajke zbirnog [tj. skladišne svijesti].

Četvrto, [ona je poput] zrcala koje utječe [da čovjek njeguje svoj kapacitet za dobrotu], služeći kao podupirući uvjet [ohrabrujući ga u nastojanjima]. Pošto je [bit prosvjetljenja] oslobođena od [ojađenih] objekata, ona univerzalno osvjetljuje um čovjeka i potiče ga da njeguje svoj kapacitet za dobrotu, javljajući se sukladno njegovim željama [kao što zrcalo održava njegov izgled].[15]

Uslijed odsustva istinske spoznaje jedinstva Takovosti,[16] pomalja se neprosvjetljeni um i, shodno tome, [njegove] misli. Ove misli nemaju nikakve održive valjanosti; stoga, one nisu neovisne o izvornom prosvjetljenju. To je kao u slučaju čovjeka koji se izgubio: zbunjen je zbog [svog pogrešnog osjećaja] smjera. Ukoliko se oslobodi od [predodžbe] smjera potpuno, onda [više] ne postoji nešto kao [pogrešan smjer i] lutanje. Isto je s ljudima: zbog [predodžbe] prosvjetljenja, oni su zbunjeni. No ukoliko se oslobode od [krute predodžbe] prosvjetljenja, onda neće biti neprosvjetljenja. Pošto [postoje ljudi] neprosvjetljenog, pomućenog uma, za njih govorim o istinskom prosvjetljenju, znajući dobro što ovaj [relativni] pojam označava. Neovisno o neprosvjetljenom umu, nema neovisnih oznaka istinskog prosvjetljenja samog o kojima se može raspravljati.[17]

Poradi svog neprosvjetljenog stanja, [pomućeni um] proizvodi tri aspekta koji spadaju u neprosvjetljenje i neodvojivi su od njega.

Prvi je aktivnost neznanja. Uznemirenje uma uslijed njegova neprosvjetljenog stanja zove se aktivnost. Prosvjetljeni um je neuznemiren. Kad je uznemiren, slijedi patnja (duhkha), pošto posljedica [tj. patnja] nije neovisna o uzroku [tj. uznemirenosti ovisne o neznanju].

Drugi je spoznajni subjekt. Poradi uznemirenja [koje prekida izvornu jednost u Takovosti], javlja se spoznajni subjekt. Neuznemiren, [um je] slobodan od spoznaje.

Treći je svijet objekata. Poradi spoznajnog subjekta, javlja se pogrešno svijet objekata. Mimo spoznaje, nema svijeta objekata.

Uvjetovano [neispravno pojmljenim] svijetom objekata, [pomućeni um] proizvodi šest aspekata.

Prvi je aspekt [razlikujućeg] intelekta. Ovisno o [pogrešno pojmljenom] svijetu objekata, um razvija razlikovanje između sviđanja i nesviđanja.

Drugi je aspekt neprekidnosti. Putem [razlikovne funkcije] intelekta, um proizvodi svjesnost o ugodi i neugodi [s obzirom na pojave] u svijetu objekata. Um, koji razvija [pomućene] misli i zarobljen je [istima], nastavlja neprekidno.

Treći je aspekt prianjanja. Uslijed neprekidnosti [pomućenih misli], um prekrivajući svojim pomućenim mislima svijet objekata i čvrsto se držeći [razlikovanja sviđanja i nesviđanja] razvija prianjanja [za što mu se sviđa].

Četvrti je aspekt spekulacije (vikalpa)[18] o imenima i slovima [tj. konceptima]. Na osnovu pogrešnih prianjanja, [pomućeni um] analizira riječi koje su provizorne [i stoga lišene valjanosti].

Peti je aspekt stvaranja [nepovoljne] karme. Oslanjanjem na imena i slova [tj. koncepte koji nemaju valjanosti, pomućeni um] ispituje imena i riječi počinje im prianjati, te stvara mnogovrsnu nepovoljnu karmu.

Šesti je aspekt patnje vezane uz [učinke nepovoljne] karme. Uslijed [zakona] karme, pomućeni um pati od učinaka i neće biti slobodan.

Treba razumjeti da neznanje može proizvesti sve tipove ojađenih stanja; sva ojađena stanja aspekti su neprosvjetljenja.

Dva odnosa postoje između prosvjetljenog i neprosvjetljenog stanja. To su “istovjetnost” i “neistovjetnost.”

(1) Istovjetnost Kao što su komadi raznovrsne grnčarije iste prirode po tome što su od gline, tako su razna magična ispoljenja (maya) prosvjetljenja (anasrava, neojađenosti) i neprosvjetljenja (avidya, neznanja) aspekti iste suštine, Takovosti. Iz ovog razloga je rečeno u jednoj sutri da “sva osjetilna bića urođeno borave u vječnosti i ulaze u nirvanu. Stanje prosvjetljenja nije nešto što treba dostići praksom ili stvoriti. Na koncu, ono je neostvarivo [jer zbiljsko je od početka].”[19] Ono također nema tjelesnog aspekta koji se kao takv može spoznati. Bilo kakvi tjelesni aspekti [kao oznake Buddhe] koji su vidljivi, ustvari su magični prividi [ispoljene Takovosti] u skladu s [mentalitetom pojedinaca zastrtih] ojađenjem. No, nije slučaj da ovi tjelesni aspekti [koji nastaju iz nadracionalnih funkcija] mudrosti imaju prirodu nepraznosti [tj. zbiljnosti], jer mudrost nema opazivih aspekata.

(2) Neistovjetnost Kao što se razni komadi grnčarije međusobno razlikuju, tako postoje razlike između stanja prosvjetljenja i stanja neprosvjetljenja, te između magičnih privida [ispoljene Takovosti] u skladu s [mentalitetom pojedinaca zastrtih] ojađenjem, te onih [ljudi neznanja] koji su ojađeni [tj. zaslijepljeni] prema suštinskoj prirodi [Takovosti].

To da čovjek kruži u samsari posljedica je činjenice da se njegov um (manas) i svijest (vijnana) razvijaju na temelju skladišne svijesti (citta). Ovo znači da zbog [aspekta neprosvjetljenja] skladišne svijesti posjeduje neznanje [i tako je osuđen na kruženje u samsari].

[Mentalitet] koji izniče u stanju neprosvjetljenja, koji [neispravno] opaža i reproducira [svijet objekata] i, zamišljajući da je [reproducirani] svijet objekata doista stvaran, nastavlja razvijati [pomućene] misli, označavamo kao um.

Prvi je “aktivirajuća svijest” jer bez svjesnosti on prekida ravnotežu uma silom neznanja.

Drugi je “razvojna svijest” jer izniče ovisno o uznemirenom umu kao [subjekt] koji spoznaje [neispravno].

Treći je “reproducirajuća svijest”,[21] pošto reproducira čitav svijet s objektima kao što blistavo zrcalo reproducira sve materijalne slike. U susretu s objektima pet osjetila, odmah ih reproducira. Izniče spontano čitavo vrijeme i postoji uvijek [reproducirani svijet objekata] ispred [subjekta].

Četvrti je “analitička svijest”, jer razlikuje što je ojađeno i što je neojađeno.

Peti se naziva “neprekidna svijest”, jer je sjedinjen s [pomućenim] mislima i nastavlja se neprekidno. Sadrži cjelokupnu karmu, povoljnu i nepovoljnu, akumuliranu u neizmjernim životima u prošlosti, i ne dopušta bilo kakav gubitak. Sposoban je također dozrijevati posljedice ugode, neugode, itd. u sadašnjosti i budućnosti; čineći to, nikako ne griješi. Može uzrokovati iznenadno prisjećanje na sadašnje i prošle događaje, kao i iznenadna i neočekivana maštanja o stvarima budućim.

Trojstruki svijet je, dakle, nestvaran i samo od uma. Mimo njega nema objekata pet osjetila i uma. Što to znači? Pošto sve stvari, bez iznimke, nastaju od uma i javljaju se u uvjetima pomućenih misli, sva razlikovanja nisu doli razlikovaja vlastitog uma. [Ipak] um ne može opažati um; um nema svojih oznaka [koje se mogu ustanoviti kao zbiljski entitet]. Treba razumjeti da [poimanje] čitavog svijeta objekata može postojati samo na osnovi pomućenog uma neznanja. Sve stvari, stoga, poput su slika u zrcalu lišenih bilo kakve objektivnosti [stvarnog postojanja] koja se može ustvrditi; one su od uma samo i [tako] nezbiljne. Kad javi se [pomućeni] um, onda razne predodžbe (dharma) nastaju; a kad prestane [pomućeni] um, onda ove razne predodžbe nestaju.[22]

Ono što naziva se “svijest” (vijnana) ustvari je “neprekidna svijest”. Uslijed duboko ukorjenjenog prianjanja, obični ljudi zamišljaju da ‘ja’ i ‘moje’ su stvarni i prianjaju uz [te] svoje iluzije. Dočim se objekti pojave, ova svijest se oslanja na njih i diskriminira objekte pet osjetila i uma. Ovo se zova “vijnana” [tj. razlikujuća svijest] ili “razdvojna svijest”. Ili, ponovo, naziva se “svijest koja diskriminira objekte”. [Sklonost diskriminaciji] ova svijesti biti će osnažena [intelektualnim] preprekama prianjanja za pogrešna gledišta i [afektivnim] preprekama prepuštanja jadima strasti.

To da [pomućeni um i] svijest izniču iz utjecaja neznanja nešto je što obično ljudi ne mogu razumjeti. Sljedbenici Hinayane, sa svojom mudrošću, isto ne uspjevaju to pojmiti. Oni Bodhisattve koji su, napretkom od prvog stupnja ispravne vjere usmjeravanjem svog uma [na prosvjetljenje] kroz praksu kontemplacije, došli do poimanja Dharmakaye, ovo mogu djelomično zahvatiti. Čak ni oni koji su dostigli završni stupanj bodhisattvinstva ne mogu ovo potpuno razumjeti; samo Probuđeni ovo potpuno razumiju. Zašto? Um, premda čist u svojoj prirodi od početka, popraćen je neznanjem. Ojađen neznanjem, javlja se pomućeno [stanje] uma. Ali, premda ojađen, sam um je vječan i nepromjenjiv. Samo Probuđeni mogu razumjeti što ovo znači.

Ono što naziva se suštinskom prirodom uma uvijek je onkraj misli. To je zato opisano kao “nepromjenjivo”. Kad jedan svijet stvarnosti (dharmadhatu) treba tek ostvariti, um [je nepromjenjiv i] nije u savršenom jedinstvu [Takovosti]. Iznenada, [pomućena] misao se javlja; [ovo stanje] naziva se neznanjem.[23]

Prvo je ojađenje združeno s prianjanjem [za sopstvo], od kojeg su slobodni oni koji dostigli su oslobođenje u Hinayani i oni [Bodhisattve] na “stupnju uspostave vjere”.

Drugo je ojađenje združeno s “neprekidnom sviješću”, od kojeg se oni na “stupnju uspostave vjere” i koji prakticiraju vješta sredstva [za ostvarenje prosvjetljenja] mogu postepeno osloboditi i potpuno se oslobađaju na “stupnju čistog srca”.

Treće je ojađenje združeno s diskriminativnom “analitičkom sviješću”, od koje se oni na “stupnju održavanja propisa” počinju oslobađati i konačno se potpuno oslobađaju kad dostignu “stupanj vještih sredstava bez ikakvog traga”.

Četvrto je [suptilno] ojađenje razdruženo od predočenog svijeta objekata, od kojeg se mogu osloboditi oni na “stupnju slobode od svijeta objekata”.

Peto je [suptilnije] ojađenje razdruženo od “[razvojne] svijesti koja opaža” [tj. ojađenje prethodi činu opažanja], od kojeg su slobodni oni na “stupnju slobode od [razvojne] svijesti”.

Šesto je [i najsuptilnije] ojađenje razdruženo od osnovne “aktivirajuće svijesti”,[24] od koje su slobodni oni Bodhisattve koji prošli su završni stupanj i prešli u “stupanj Tathagatastva”.

O [izrazu] “jedan svijet stvarnosti treba tek ostvariti”. Iz ovog stanja oni [Bodhisattve] koji su napredovali od “stupnja uspostave vjere” do “stupnja čistog srca”, nakon dovršenja i prestanka [svojih pomućenih misli], biti će sve oslobođeniji s napretkom, a kad dostignu “stupanj Tathagatastva”, biti će potpuno oslobođeni.

O [izrazu] “združeno”. Riječ “združeno” [koja javlja se kod prva tri ojađenja] znači da iako postoji razlika [tj. dvojnost] između uma (citta) i sadržaja uma (caittasika-dharmah), ostaje istovremeni odnos između njih u kojem se ojađenje odnosi na oba jednako, a isto tako i pročišćenje.

O [izrazu] “razdruženo”. Riječ “razdruženo” znači da [druga tri suptilna i temeljna ojađenja su aspekti] neprosvjetljenja od uma koji prethodi razlikovanju [u odnos subjekta i objekta]; stoga, istovremeni odnos između subjekta i objekta nije još uspostavljen.

O [izrazu] “ojađeno stanje uma”. To je “prepreka iz jada” (kleša-avarana), jer predstavlja smetnju bilo kakvom temeljnom uvidu u Takovost.

O [izrazu] “neznanje”. Neznanje je naziva “prepreka iz predodžbi o objektima” (jneya-avarana), jer predstavlja smetnju mudrosti koja spontano djeluje u svijetu.

Uslijed pomućenog [stanja] uma, izniče [iluzorni] subjekt koji opaža [neispravno; tj. razvojna svijest] i koji reproducira [reproducirajuća svijest] i tako se pogrešno spoznaje svijet objekata, pa se zastranjuje od nepodijeljenog stanja [Takovosti]. Premda su sve stvari uvijek u spokoju i lišene bilo kakvih oznaka iznicanja, zbog neprosvjetljenja iz neznanja, pogrešno se zastranjuje od Dharme [tj. Takovosti]; tako se propušta sticanje mudrosti koja spontano djeluje prilagođujući se svim okolnostima u svijetu.[25]

U analizi značajki bića u samsari, mogu se razlučiti dvije kategorije. Jedna je “gruba”, jer [oni koji pripadaju ovoj kategoriji] združeni su s [grubim aktivnostima pomućenog] uma; druga je “suptilna”, jer [oni koji pripadaju ovoj kategoriji] odvojeni su od [suptilnih aktivnosti pomućenog] uma. [Ponovo, svaka kategorija može se dalje podijeliti u grublje i suptilnije razine]. Grublje u grubom pripada rasponu mentalnih aktivnosti običnih ljudi; suptilnije u grubom i grublje u suptilnom pripada rasponu Bodhisattvi; a suptilnije u suptilnom pripada rasponu Buddha.[26]

Ove dvije kategorije bića u pojavnom poretku nastaju zbog utjecaja neznanja; to jest, nastaju uslijed uzroka i uvjeta. Pod uzrokom misli se na “neprosvjetljenje”; a pod uvjetima, “pogrešno predočen svijet objekata”.

Kad glavni uzrok prestane, onda i uvjeti nestaju. Uslijed prestanka uzroka, um razdružen [od predočenog svijeta objekata, itd.] prestaje; a uslijed prestanka uvjeta, um združen [s prianjanjem za sopstvo, itd.] prestaje.

Pitanje: Ukoliko um prestaje, što se dešava s njegovom neprekidnošću? Ukoliko postoji neprekidnost uma, kako objašnjavate konačni prestanak?

Odgovor: Ono što u raspravi nazivamo “prestanak” ustvari je samo prestanak oznaka [pomućenog] uma, a ne prestanak njegove suštine. To je kao u slučaju vjetra koji, klizeći po površini vode, ostavlja tragove svog kretanja. Ukoliko bi voda nestala, tragovi bi vjetra bili poništeni, a vjetar ne bi imao potpore [na kojoj bi iskazivao svoje kretanje]. No pošto voda ne prestaje, oznake vjetra mogu se nastaviti. Pošto samo vjetar prestaje, oznake prestaju sukladno tome. To nije prestanak vode. Tako je i s neznanjem; na temelju suštine uma postoji kretanje. Ukoliko bi suština uma nestala, onda bi ljudi bili poništeni i ne bi imali potporu. No pošto suština ne prestaje, um se može nastaviti. Pošto samo pomućenost prestaje, oznake [pomućenosti] uma prestaju sukladno tome. Nije slučaj da mudrost [tj. suština] uma prestaje.[27]

Zbog četiri vrste utjecaja ili upliva, ojađena stanja i čista stanja izniču i nastavljaju se neprekidno. To su (1) čisto stanje, koje je Takovost; (2) uzrok svih jada, koji je neznanje; (3) pomućeni um, koji je “aktivirajuća svijest”; (4) pogrešno predočeni vanjski svijet, a to su “objekti pet osjetila i uma”.

Značenje utjecaja [prožimanja]. Odjeća u svijetu sasvim sigurno nema svoj miris, ali ukoliko ju čovjek namiriše, onda ima miris. Isto je u slučaju koji raspravljamo. Čisto stanje Takovosti sigurno nema ojađenja, ali ako je pod utjecajem neznanja, onda se pojavljuju oznake jada. Ojađeno stanje neznanja uistinu je lišeno bilo kakve sile pročišćenja, no ako je pod utjecajem [prožimanja] Takovosti, onda ona ima pročišćujuće djelovanje.

Kako utjecaj [neznanja] uzrokuje ojađeno stanje i neprekinuto nastavlja? Može se reći da, na temelju Takovosti [tj. izvornog prosvjetljenja], javlja se neznanje [tj. neprosvjetljenje]. Neznanje, glavni uzrok ojađenog stanja, prodire u Takovost. Uslijed ovog prodiranja [utjecaja] nastaje pomućeni um. Uslijed pomućenog uma, [obmanute misli dodatno] prožimaju neznanje. Dok se princip Takovosti tek treba ostvariti, [pomućeni um], razvijajući misli [uobličene u stanju] neprosvjetljenja, pogrešno poima zamišljene objekte osjetila i uma. Ovi pogrešno predočeni objekti osjetila i uma, uvjeti u [nastajanju] ojađenog stanja, prožimaju [tj. prodiru u] pomućeni um i uzrokuju da pomućeni um prianja za svoje misli, da stvara razne [nepovoljne] karme, te da prolazi svakojake fizičke i mentalne patnje.

Utjecaj pogrešno predočenih objekata osjetila i uma je dvovrstan. Jedan je utjecaj koji ubrzava [pomućene] misli, a drugi je utjecaj koji ubrzava prianjanja.

Utjecaj pomućenog uma je dvovrstan. Jedan je osnovni utjecaj “aktivirajuće svijesti”, koji uzrokuje da Arhati, Pratyekabuddhe i svi Bodhisattve prolaze kroz patnje samsare,[28] a drugi je utjecaj koji ubrzava [aktivnosti] “svijesti koja diskriminira objekte” i koji uzrokuje da obični ljudi pate u ropstvu svoje karme.

Utjecaj neznanja je dvovrstan. Jedan je osnovni utjecaj, pošto može pokrenuti “aktivirajuću svijest”, a drugi je utjecaj koji razvija gledišta i prianjanja, pošto može pokrenuti “svijest koja diskriminira objekte”.

Kako utjecaj [Takovosti] uzrokuje čisto stanje i neprekinuto nastavlja? Može se reći da postoji princip Takovosti, a on može prožeti [tj. prodrijeti u] neznanje. Kroz silu ovog utjecaja, [Takovost] uzrokuje da pomućeni um razvije gnušanje prema patnji samsare i okrene svoju težnju ka nirvani. Pošto ovaj um, prem još pomućen, [sada] posjeduje gnušanje i težnju, on prožima Takovost [tako što potiče Takovost na ispoljavanje]. Tako čovjek počinje vjerovati u svoju suštinsku prirodu, spoznaje da je ono što postoji pogrešna aktivnost uma i da svijet objekata ispred njega je nezbiljan, te prakticirati učenja za svoje oslobođenje [iz pogrešno predočenog svijeta objekata]. On zna što je doista tako - da nema svijeta objekata ispred njega - te stoga s raznim sredstvima vrši radnje kojima usklađuje [sebe prema Takovosti]. On neće prianjati za ništa, niti poticati iznicanje [obmanutih] misli. Kroz silu ovog utjecaja [Takovosti] u dugom vremenskom razdoblju, njegovo neznanje prestaje. Uslijed prestanka neznanja, neće više iznicati [pomućene aktivnosti] uma. Uslijed neiznicanja [pomućenih aktivnosti uma], svijet objekata [prethodno predočen] prestaje postojati; uslijed prestanka uzroka (neznanja) i uvjeta (objekata), oznake [pomućenog] uma biti će sve poništene. Ovo se zove “ostvarenje nirvane i postignuće spontanih činova”.

Utjecaj [Takovosti] na pomućeni um je dvovrstan. Prvi je utjecaj na “svijest koja diskriminira objekte”. [Uslijed ovog utjecaja], obični ljudi i hinayanisti razvijaju gnušanje prema patnji samsare, a potom svaki, prema svom kapacitetu, postepeno napreduje prema vrhovnom prosvjetljenju. Drugi je utjecaj na um. [Uslijed ovog utjecaja], Bodhisattva napreduje ka nirvani brzo i s težnjom i čvrstinom.

Dvije se vrste utjecaja Takovosti [na neznanje] mogu razlučiti. Prvi je “utjecaj kroz ispoljenje biti [Takovosti]”, a drugi je “utjecaj kroz [vanjsko] djelovanje”.[29]

(1) Utjecaj kroz ispoljenje biti Takovosti [Bit Takovosti] je, od bespočetnog početka, obdarena “savršenim stanjem čistoće”. [30] Krase ju nadracionalne funkcije i priroda ispoljavanja. Uslijed ova dva razloga ona neprekidno prožima [neznanje]. Kroz silu [ovog utjecaja] ona potiče čovjeka na gnušanje prema patnji samsare, na traženje blaženstva nirvane, te, u vjeri da nosi u sebi princip Takovosti, da donese odluku uložiti napor.

Pitanje: Ako je to tako, onda su sva osjetilna bića obdarena Takovošću i jednako prožeta njome. Zašto onda ima beskonačnih različitih vjernika i nevjernika, te kako to da neki vjeruju prije, a drugi kasnije? Svi bi trebali, znajući da su obdareni principom Takovosti, odmah uložiti napor koristeći vješta sredstva i svi jednako postići nirvanu.

Odgovor: Premda je Takovost izvorno jedna [i svugdje ista], ipak postoje neizmjerne i beskonačne [nijanse] neznanja. Od samog početka neznanje je, zbog svoje prirode, označeno raznovrsnošću, i njegov stupanj intenziteta nije jedinstven. Jadi, brojniji od [zrnaca] pjeska u Gangesu, nastaju zbog [razlika u intenzitetu] neznanja, te postoje na mnogo načina; jadi, kao vjerovanje u postojanje sopstva i prepuštanje strastima, razvijaju se zbog neznanja i postoje na različite načine. Svi ovi jadi nastaju uslijed neznanja, na beskonačno mnogo načina kroz vrijeme. Jedino Tathagate znaju sve o tome.

U budizmu postoji [učenje o tome kako djeluju] uzroci i uvjeti. Kad su uzroci i uvjeti dovoljno prisutni, nastaje savršenost [posljedice]. To je kao u slučaju drva: premda posjeduje [latentnu] prirodu vatre, koja je glavni uzrok gorenja, ne može samo početi gorjeti dok ljudi ne razumiju situaciju i ne pribjegnu sredstvima [poticanja vatre u drvu potpaljivanjem]. Na isti način čovjek, premda posjeduje ispravni glavni uzrok, [Takovost sa] silom prožimanja, ne može okončati svoje jade sam i ući u nirvanu dok ne dobije podupiruće uvjete; tj. susrete s Buddhama, Bodhisattvama ili dobrim duhovnim prijateljima (kalyanamitra). Čak i ako su podupirući uvjeti izvana dovoljno prisutni, ukoliko čistom principu [tj. Takovosti] unutra nedostaje sila prožimanja, onda čovjek konačno ne može odbaciti patnju samsare i tražiti blaženstvo u nirvani. No, ukoliko su i uzroci i uvjeti dovoljno prisutni, onda uslijed posjedovanja sile prožimanja [Takovosti iznutra] i samilosne zaštite Buddha i Bodhisattvi [izvana], on sposoban je razviti gnušanje prema patnji, vjerovati u stvarnost nirvane, te njegovati svoj kapacitet za dobrotu. A kad njegovo njegovanje kapaciteta za dobrotu dozrije, on će posljedično sresti Buddhe i Bodhisattve i biti upućen, poučen, blagoslovljen, obradovan, a onda će moći napredovati na stazi ka nirvani.

(2) Utjecaj kroz djelovanja Ovo je sila izvana koja djeluje na ljude pružanjem podupirućiih uvjeta. Takvi vanjski uvjeti imaju beskonačan broj značenja. Ukratko, mogu se objasniti pod dvije kategorije: specifični i opći podupirući uzroci.

(a) Specifični uvjeti. Čovjek od vremena kad prvi put teži ostvarenju prosvjetljenja sve dok ne postane Probuđeni, vidi ili meditira na Buddhe i Bodhisattve [kako mu se ispoljavaju]; ponekad se javljaju kao članovi njegove obitelji, roditelji ili rođaci, ponekad kao sluge, ponekad kao bliski prijatelji, ili ponekad kao neprijatelji. Kroz svakojaka djela i nebrojene činove, kao što je praksa četiri čina blagonaklonosti itd. oni podaruju silu prožimanja stvorenu iz njihove velike samilosti, pa mogu tako uzrokovati da osjetilna bića osnaže svoj kapacitet za dobrotu i sposobni su pomoći im kako vide ili čuju [o njihovim potrebama]. Ovaj [specifični] uvjet je dvovrstan. Jedan je neposredan i omogućuje čovjeku da stekne oslobođenje brzo; a drugi je dalek i omogućuje čovjeku da stekne oslobođenje nakon dugog vremena. Neposredni i daleki su ponovo dvovrsni: uvjeti koji osnažuju čovjeka u njegovim praksama [davanja, moralnosti itd.], te oni koji mu omogućuju da ostvari prosvjetljenje [kroz slušanje, promišljanje i prakticiranje].

(b) Opći uvjeti. Svi Buddhe i Bodhisattve žele oslobođenje svih osjetilnih bića [u svemiru], spontano ih prožimajući [svojim duhovnim utjecajem] i nikad ih [nigdje] ne napuštajući [ni na tren]. Kroz moć mudrosti koje je jedno [s Takovošću], oni ispoljavaju aktivnosti zauzvrat [potrebama ljudi] kako vide i čuju.[31] [Uslijed ovog općeg prožimajućeg uzroka], svi su ljudi u mogućnosti, pomoću usredotočenosti (samadhi), vidjeti Buddhe.

Ovaj utjecaj kroz djelovanje mudrosti čija je suština jedno [s Takovošću] također se dijeli u dvije kategorije [prema tipu primatelja].

Jedan je koji tek se treba sjediniti [s Takovošću]. Obični ljudi, hinayanisti, te oni Bodhisattve koji su tek inicirani [i nisu još kročili na stupnjeve], predaju se duhovnim praksama snagom svoje vjere, prožeti [utjecajem] Takovosti kroz svoj um i svijest. Ne stekavši još jedinstveni um, oni se tek trebaju sjediniti sa suštinom [Takovosti], a ne stekavši [savršenost] discipline slobodnih činova,[32] oni se tek trebaju sjediniti s utjecajem [Takovosti].

Drugi je već sjedinjen [s Takovošću]: Bodhisattve koji spoznaju Dharmakayu stekli su nediskriminirajući um [i sjedinjeni su sa suštinom Buddha; oni su, stekavši slobodne činove,][33] sjedinjeni s utjecajem mudrosti Buddha. Oni se nepodijeljeno predaju u spontanosti svojim duhovnim disciplinama, snagom unutrašnje Takovosti; prodirući u Takovost [tako da se Takovost vraća na svoje], oni uništavaju neznanje.

Ponovo, ojađeni princip, od bespočetnog početka, nastavlja neprekidno prožimati sve dok ne nestane s postignućem Buddhastva. Ali prožimanje čistog principa nema prekida i nema kraja. Razlog je tome da princip Takovosti uvijek prožima; stoga, kad pomućeni um prestane, Dharmakaya [tj. Takovost, izvorno prosvjetljenj] se ispoljava i potiče prožimanje [utjecaja] djelovanja [Takovosti], pa tako tome nema kraja.[34]

[Bit Takovosti] ne poznaje rasta ili opadanja u običnim ljudima, hinayanistima, Bodhisattvama, ili Buddhama. Nije nastala na početku, niti će prestati na kraju vremena; ona vječan je uvijek i zauvijek.

Od početka, Takovost je u svojoj prirodi potpuno opremljena svim izvrsnim odlikama; naime, obdarena je svjetlošću velike mudrosti, [odlikama] osvjetljavanja čitavog svemira, istinske spoznaje i uma čistog u svojoj prirodi; vječnosti, blaženosti, [pravog] identiteta i čistoće; osvježavajuće hladnoće, nepromjenjivosti i slobode. Obdarena je [ovim izvrsnim odlikama] koje su brojnije od [zrnaca] pjeska u Gangesu, koje nisu neovisne od, odvojene od, ili različite od [biti Takovosti], te koje su nadracionalne [značajke] Buddhastva. Pošto obdarena je potpuno svima ovima, i ne manjka joj ništa, naziva se Tathagata-garbha [kad je neispoljena] te isto tako Tathagata Dharmakaya.

Pitanje: Prije je objašnjeno da bit Takovosti je nediferencirana i lišena svih značajki. Zašto ste onda opisali njenu bit kao obdarenu ovim izvrsnim odlikama?

Odgovor: Premda u stvarnosti ima sve ove izvrsne odlike, ona nema nikakve značajke diferencijacije; ona zadržava svoju istovjetnost i od jednog je okusa; Takovost je jedinstveno jedna.

Odgovor: Pošto je lišena individuacije, slobodna je od značajki individuacije; tako, ona jedna je jedina [bez drugoga].

Pitanje: Kako onda možete govoriti o diferencijaciji [tj. pluralnosti značajki Takovosti]?

Odgovor: [Za razliku od] značajki pojava “aktivirajuće svijesti” [značajke Takovosti mogu se] infefirati.[35]

Odgovor: Sve su stvari izvorno od uma samo; one uistinu nadilaze misli.[36] Ipak, pomućeni um, u neprosvjetljenju, uzrokuje [nebitne] misli i imenuje svijet objekata. Buduć je to slučaj, mi određujemo [ovaj mentalitet] kao “stanje neimanja mudrosti” (avidya). Suštinska priroda uma je nepromjenjiva [tako što ne stvara pomućene misli, a otud je upravo suprotnost neznanju]; dakle, [kaže se da ima značajku] “svjetlosti velike mudrosti”.

Kad se odvija naročiti opažajni čin uma, objekti [mimo opažanih objekata] ostati će neopaženi. Suštinska priroda uma je slobodna od bilo kakvog djelomičnog opažanja; otud, [kaže se da Takovost ima značajku] “osvjetljavanja čitavog svemira”.

Kad um je u pokretu [potaknut neznanjem], odlikuju ga obmane i jadi, brojniji od [zrnaca] pjeska u Gangesu, kao što su odsustvo jasne spoznaje, odsustvo svoje-prirode, netrajnost, neblaženost, nečistoća, groznica, tjeskoba, iskvarenje, promjena i odsustvo slobode. Nasuprot tome, suštinska priroda uma je nepokretna [tj. nedirnuta neznanjem]; stoga, može se inferirati da mora imati razne čiste i izvrsne odlike, brojnije od [zrnaca] pjeska u Gangesu. No ukoliko um stvara [nebitne misli] i dalje imenuje svijet objekata, nastaviti će biti lišen [ovih sjajnih odlika]. Sve ove nebrojene izvrsne odlike čistog principa nisu drugo doli odlike jednog uma, te ništa ne treba iznova tražiti mišlju. Tako onda, ono što je potpuno obdareno njima naziva se Dharmakaya [kad je ispoljena] i Tathagata-garbha [kad je latentna].

Buddhe Tathagate, još u stupnjevima Bodhisattvinstva, prakticiraju veliku samilost, vrše paramite, te prihvaćaju i preobražavaju osjetilna bića. Preuzimaju velike zavjete, sa željom da oslobode sva osjetilna bića kroz nebrojene eone sve do kraja budućeg vremena, jer smatraju sva osjetilna bića na isti način [kao što smatraju sebe]. No, nikad ih ne smatraju [odvojenim] osjetilnim bićima. Zašto? Jer istinski znaju da sva osjetilna bića i oni sami istovjetni su u Takovosti i da ne može biti nikakve razlike među njima.

Pošto posjeduju takvu veliku mudrost [koja se može primjeniti] na vješta sredstva [u potrazi za prosvjetljenjem], oni iskorjenjuju svoje neznanje i spoznaju iskonsku Dharmakayu. Spontano izvodeći nezamislive aktivnosti, vršeći mnogostruke utjecaje, oni prožimaju sve kutke svemira u svojoj istovjetnosti Takovosti. Ipak, ne otkrivaju znakove svojih utjecaja koji se mogu ustanoviti kao takvi. Zašto? Jer Buddhe Tathagate nisu doli Dharmakaya sama, utjelovljenje mudrosti. [Oni pripadaju području] temeljne istine, koja nadilazi svijet gdje djeluje relativna istina. Oni slobodni su od bilo kakvih konvencionalnih aktivnosti. A ipak, uslijed činjenice da osjetilna bića primaju dobrobit kroz viđenje ili slušanje o njima, njihovi utjecaji [tj. utjecaji Takovosti] mogu se razmatrati [u relativnom smislu].[37]

Utjecaji [Takovosti] su dvovrstni. Prvi je onaj zamišljen u umu običnih ljudi i sljedbenika Hinayane [tj. utjecaj Takovosti odražen] u “svijesti koja diskriminira objekte”. Ovo se naziva [utjecajem Takovosti u obliku] “preobražajnog tijela” (nirmanakaya). Pošto ne znaju da ga projicira “razvojna svijest”, oni smatraju da dolazi izvana; pretpostavljaju da ima tjelesna ograničenja jer je njihovo razumijevanje ograničeno.

Drugi je onaj zamišljen u umu Bodhisattvi, od prvog stupnja težnje do najvišeg stupnja, [tj. utjecaj Takovosti odražen] u mentalitetu koji vanjske objekte smatra nestvarnima. Ovo se naziva [utjecajem Takovosti u obliku] “blaženog tijela” (sambhogakaya). Ono ima neograničeni broj tjelesnih oblika, svaki oblik ima neograničen broj glavnih oznaka, a svaka glavna oznaka ima neograničen broj suptilnih oznaka.[38] Zemlja u kojoj boravi ima nebrojene [okolišne] ukrase. Ispoljava se bezgranično; [njegova ispoljenja su] neiscrpna i slobodna od bilo kakvih ograničenja. Ispoljava se sukladno potrebama [osejtilnih bića]; no ipak ostaje uvijek nedirnuto bez da se remeti ili gubi [ijedna odlika]. Ove izvrsne odlike usavršene su čistim prožimanjem stečenim praksom paramita i nadracionalnim prožimanjem [Takovosti]. Pošto je ovaj utjecaj obdaren beskonačnim odlikama blaženosti, nazvan je “tijelom užitka”.

Obični ljudi vide tek grube tjelesne oblike [ispoljenja Takovosti]. Ovisno o tome gdje se netko nalazi u šest preporodnih odredišta, razlikovat će se i njegovo viđenje. [Viđenja osmišljena kod] neprosvjetljenih bića nisu u obliku blaženosti; iz ovog razloga naziva se “preobražajno tijelo” [tj. tijelo koje je pojavom nalik na promatrača].[39]

Bodhisattve na svom prvom stupnju težnje i drugim [stupnjevima], zbog svoje duboke vjere u Takovost, imaju djelomičan uvid u [prirodu utjecaja Takovosti]. Znaju da stvari [blaženog tijela], kao njegovi tjelesni oblici, glavne oznake, ukrasi itd. ne dolaze izvana niti odlaze, da slobodne su ograničenja, te da oblikuje ih um samo i da nisu neovisne o Takovosti. No ovi Bodhisattve nisu slobodni od dvojnog mišljenja, pošto moraju tek ući u stupanj [gdje stječu potpuno ostvarenje] Dharmakaye. Ukoliko napreduju do “stupnja čistog srca”, [oblici koje] vide bit će suptilniji, a utjecaji [Takovosti] izvrsniji no ikad. Kad napuste zadnji stupanj Bodhisattvinstva, usavršit će svoj uvid [u Takovost]. Kad postanu slobodni od “aktivirajuće svijesti” biti će slobodni od opažanja [dvojnosti]. Dharmakaya Buddha ne poznaje razlikovanje ovog od onog.

Pitanje: Ako je Dharmakaya Buddha slobodna od ispoljenja tjelesnog oblika, kako se može pojaviti u tjelesnom obliku?

Odgovor: Pošto je Dharmakaya bit tjelesnog oblika, ona se može javljati u tjelesnom obliku. Ovo se kaže zato što od početka tjelesni oblik (rupa) i um bili su nedvojni (advaya).[40] Pošto je suštinska priroda tjelesnog oblika istovjetna s mudrošću, suština tjelesnog oblika koja se tek treba podijeliti na opipljive oblike naziva se “tijelo mudrosti”. Pošto suštinska priroda mudrosti istovjetna je s tjelesnim oblikom, [suština tjelesnog oblika koja se tek mora podijeliti na opipljive oblike] naziva se “sveprisutna Dharmakaya”. Njeni ispoljeni tjelesni oblici nemaju ograničenja. Ona se slobodno može ispoljiti kao bezbrojni Bodhisattve, Buddhe blaženog tijela, te ukrasi u deset dijelova svemira. Svako od ovih nema ni ograničenja ni [međusobne] smetnje. Svi ovi su nepojmljivi dvojnom mišljenju [pomućenog] uma i svijesti, jer proizlaze iz slobodnog utjecaja Takovosti.

Naposljetku, otkrit ćemo kako ući u područje Takovosti iz područja samsare. Ispitivanjem pet skupova, otkrivamo da mogu se svesti na tvarnost (rupa) i um (citta). Objekti pet osjetila i uma u konačnoj su analizi onkraj svojih imenovanja (acintya).[41] A sam um lišen je bilo kakvog oblika ili znaka i, stoga, neostvariv je kao takav, bez obzira gdje ga tko tražio. Kao što čovjek, koji izgubio se na putu, pogrešno prepoznaje istok i zapad, premda stvarni smjerovi nisu mijenjali svoje mjesto, tako ljudi, uslijed svog neznanja, pomišljaju da um [tj. Takovost] je ono što si oni misle, premda um je stvari nedirnut [čak i kad je pogrešno imenovan]. Ukoliko čovjek može motriti i razumjeti da um je onkraj svojih imenovanja, onda moći će uskladiti se [u Takovosti s Takovošću] i ući u područje Takovosti.

Sva zla prianjanja nastaju iz pogrešnih gledišta; ako čovjek je slobodan od pogreške, biti će slobodan od zlih prianjanja. Postoje dvije vrste pogrešnih gledišta: jedno je pogrešno gledište onih koji nisu slobodni od vjerovanja u sopstvo [tj. obični ljudi]; drugo je pogrešno gledište onih koji vjeruju da sastojci su svijeta stvarni [tj. hinayanisti].

Čuvši da objašnjeno je u sutrama kako Dharmakaya Tathagate je - u konačnoj analizi - spokojna [i posve ispražnjena], poput praznog prostora, obični ljudi misle da priroda Tathagate je, uistinu, isto što i prazan prostor, jer ne znaju [da je svrha sutre] iskorjeniti njihovo prianjanje.[42]

Odgovor: [Način da se ispravi ova pogreška je] razumjeti jasno da “prazan prostor” je obmanjujući koncept, čija je zbiljnost nepostojeća i nestvarna. To je samo verbalni izraz u odnosu na [njemu korelativne] tjelesne objekte. Ako se uzme kao bivstvo [zvano nebivstvo, negativno bivstvo, onda ga treba odbaciti, jer] uzrokuje da um ostaje u samsari. Ustvari nema vanjskih tjelesnih objekata, pošto svi su objekti izvorno od uma. A pošto uopće nema tjelesnih objekata, “prazan prostor” ne ostaje. Svi objekti su od uma samo; ali u obmanama se javljaju [objekti koji se smatraju stvarnima]. Kad um je slobodan od svojih pomućenih aktivnosti, onda svi objekti [mišljeni kao stvarni] nestaju. [Ono stvarno,] jedan i istinski um, prisutno je svugdje. Ovo konačno je značenje Tathagatine velike i sveobuhvatne mudrosti. [Dharmakaya je, uistinu,] nenalik na “prazan prostor”.

Čuvši da objašnjeno je u sutrama kako sve stvari u svijetu - u konačnoj analizi - prazne su u svojoj prirodi, te da nirvana ili princip Takovosti je također apsolutno prazan od početka i lišen bilo kakvih značajki, ovi [obični ljudi], ne znajući [da je svrha sutre] iskorjeniti njihovo prianjanje, misle da je suštinska priroda Takovosti ili nirvane jednostavno prazna.

Odgovor: [Način da se ispravi ova pogreška je] učiniti jasnim da Takovost ili Dharmakaya nisu prazne, već obdarene bezbrojnim sjajnim odlikama.[43]

Čuvši da objašnjeno je u sutrama kako nema porasta ni opadanja u Tathagata-garbhi, te kako u svojoj biti obdarena je svim izvrsnim odlikama, oni, nesposobni razumjeti ovo, misle da u Tathagata-garbhi postoji množina uma i tvarnosti.

Odgovor: [Treba ih podučiti da objava u sutri da “nema porasta ni opadanja u Tathagata-garbhi”] iznesena je samo u skladu s [temeljnim] aspektom Takovosti, a [objava da “obdarena je svim izvrsnim odlikama”] iznesena je u skladu sa [pluralističkim viđenjem ojađenih umova koji lutaju] samsarom.[44]

Čuvši da objašnjeno je u sutrama kako sva ojađena stanja samsare u svijetu postoje na temelju Tathagata-garbhe i kako stoga nisu neovisna o Takovosti, oni, nesposobni razumjeti ovo, misle da Tathagata-garbha doslovno sadrži u sebi sva ojađena stanja samsare u svijetu.

Odgovor: [Kako bi se ispravila ova greška treba razumjeti da] Tathagata-garbha od početka sadrži samo čiste izvrsne odlike koje, brojnije od [zrnaca] pjeska u Gangesu, nisu neovisne o, odvojene od, niti različite od Takovosti; da uprljana stanja ojađenosti koja, brojnija od [zrnaca] pjeska u Gangesu, postoje tek u obmani, a od početka su nepostojeća, i od bespočetnog početka nisu bila sjedinjena s Tathagata-garbhom. Nikad nije bilo da Tathagata-garbha sadrži pomućena stanja u svojoj biti i da se potiče na ostvarenje [Takovosti] kako bi zauvijek iskorjenila pomućena stanja.[45]

Čuvši da objašnjeno je u sutrama kako na temelju Tathagata-garbhe postoji samsara kao i postignuće nirvane, oni, bez da to razumiju, misle da postoji početak osjetilnih bića. Pošto pretpostavljaju početak, misle također da nirvana koju je ostvario Tathagata ima kraj i da će on [ponovo] postati osjetilno biće.

Odgovor: [Način da se ispravi ova greška je objasniti kako] Tathagata-garbha nema početka, te da stoga neznanje nema početka. Ukoliko bilo tko tvrdi da osjetilna bića nastaju izvan trostrukog svijeta, on drži gledište izneseno u spisima heretika. Ponovo, Tathagata-garbha nema kraja, a nirvana koju ostvaruju Buddhe, koji s njom su jedno, također nema kraja.[46]

Zbog njihova smanjena kapaciteta, Tathagata je hinayanistima [koji teže osobnom spasenju] propovjedao samo doktrinu nepostojanja sopstva, a nije propovjedao svoje doktrine u [njihovoj] cjelosti; uslijed toga, hinayanisti su počeli vjerovati da pet skupova, sastojaka samsaričkog postojanja, jesu [doista] stvarni; prestravljeni mišlju da podložni su rođenju i smrti, oni pogrešno prianjanju za nirvanu.[47]

Odgovor: [Način da se ispravi ova greška je razjasniti kako] pet skupova su nerođeni u svojoj suštinskoj prirodi, i zato neuništivi - to [što sačinjeno je od pet skupova] od početka je u nirvani.[48]

Naposljetku, za potpuno oslobođenje od pogrešnih prianjanja, treba znati da i ojađena i čista stanja su relativna i nema osebujnih oznaka svoje-bivstva (svabhava) za raspravu. Tako, sve stvari od početka nit su tvarnost nit um, ni bivstvo ni nebivstvo; one su konačno neizrecive. A ipak se o njima govori. Razumjeti treba da Tathagate, koristeći svoja vješta sredstva, rabe konvencionalni govor na provizoran način kako bi vodili bića, tako da se oslobode svojih obmanutih misli i vrate se Takovosti; jer ako bilo tko misli o bilo čemu [kao stvarnom i apsolutnom po sebi], uzrokuje [zarobljenost] svog uma u samsari i shodno tome ne može ući u [stanje ispunjeno] istinskim uvidom [prosvjetljenja].[49]

Svi Bodhisattve teže ka prosvjetljenju (bodhi, do) koje ostvarili su svi Buddhe, slijede disciplinu u ovu svrhu, i napreduju prema njoj. Ukratko, mogu se razlučiti tri tipa težnje ka prosvjetljenju (bodhicitta). Prva je težnja ka prosvjetljenju kroz savršenost vjere. Druga je težnja ka prosvjetljenju kroz razumijevanje i kroz djela. Treća je težnja ka prosvjetljenju kroz uvid.

Pitanje: Tko i kroz koju vrstu discipline može usavršiti vjeru tako da se razvije težnja ka prosvjetljenju?

Odgovor: Među onima koji spadaju u skupinu neodređenih,[50] ima onih koji uslijed svog iznimnog kapaciteta za dobrotu razvijenog kroz prožimanje [utjecaja], vjeruju u [zakon] posljedica karme i [savjesno] održavaju deset propisa. Odbija ih patnja samsare i žele stremiti vrhovnom [savršenom i potpunom] prosvjetljenju. Uspjevši susresti Buddhe, oni im služe, štuju ih [i slave s obožavanjem] i prakticiraju vjeru. Njihova će vjera biti usavršena nakon deset tisuća eona. Njihova težnja ka prosvjetljenju biti će razvijena bilo kroz poduku Buddha i Bodhisattvi, ili zbog njihove velike samilosti [prema patnji bližnjih osjetilnih bića], ili iz njihove želje da očuvaju dobro učenje (saddharma) od uništenja. Oni koji su tako sposobni razviti svoju težnju kroz savršenost vjere ući će u skupinu određenih i neće [nikada više] nazadovati. Nazivamo ih onima koji sjedinjeni su s ispravnim uzrokom [prosvjetljenja] i koji borave među članovima Tathagata obitelji.

Ima, ipak, ljudi [među onima koji spadaju u skupinu neodređenih] čiji kapacitet za dobrotu je slab i čiji jadi, akumulirani od davne prošlosti, duboko su ukorjenjeni. Premda i oni možda susretnu Buddhe i iskažu im štovanje, razviti će potencijal tek da se [ponovo] rode kao ljudska bića, kao stanovnici neba, ili kao sljedbenici Hinayane. Čak i da tragaju za Mahayanom, nekad će napredovati, a nekad nazadovati zbog nedosljedne prirode njihovog kapaciteta. Ima također i onih koji štuju Buddhe i koji će, prije istjeka deset tisuća eona, razviti težnju zbog nekih pogodnih okolnosti. Ove okolnosti mogu biti viđenje Buddhinih tjelesnih oblika, štovanje redovnika, primanje poduke od sljedbenika Hinayane, ili oponašanje težnje drugih praktičara. No svi su ovi tipovi težnje nedosljedni, jer ukoliko se njihovi nositelji sretnu s nepogodnim okolnostima, odmah će opasti natrag u stupanj postignuća sljedbenika Hinayane.

Dakle - u razvijanju težnje ka prosvjetljenju kroz savršenost vjere - kakav um treba njegovati? Ukratko govoreći, mogu se razmotriti tri vrste. Prvi je um usmjerenosti, jer ispravno meditira na princip Takovosti. Drugi je um dubokosti, jer nema granice njegovom radosnom skupljanju svakojakih dobrota. Treći je um ispunjen velikom samilošću, jer on želi iskorjeniti patnje svih osjetilnih bića.

Pitanje: Ranije je objašnjeno da svijet stvarnosti je jedan, te da suština Buddha nema dvojnosti. Zašto onda ljudi ne meditiraju [po svom nahođenju] na Takovost samu, već moraju [prvo] naučiti vršiti dobre činove [davanja, moralnosti, strpljenja itd.]?

Odgovor: Kao što dragocjeni dragulj blistav je i čist u svojoj suštini ali zaprljan nečistoćama, [takav je i čovjek]. Čak i da meditira na svoju dragocjenu prirodu, nikad ju neće moći pročistiti. Princip Takovosti u ljudima potpuno je čist u svojoj suštinskoj prirodi, ali ispunjen je neizmjernom nečistoćom jada. Čak i da čovjek meditira na Takovost, ukoliko ne uloži napor da bude prožet njome na razne načine primjenom vještih sredstava, sigurno ne može postati čist. Pošto je stanje nečistoće bezgranično, te prevladava u svim stanjima bivanja, nužno je protudjelovati i pročistiti ga prakticiranjem svakojakih dobrih činova. Ukoliko čovjek to učini, prirodno će se vratiti u princip Takovosti.

Prvo je temeljno sredstvo koje treba prakticirati. To znači, praktičar treba meditirati na činjenicu da sve su stvari u svojoj suštinskoj prirodi nerođene, odvajajući se od pomućenih gledišta tako da ne boravi u samsari. [Istovremeno] treba meditirati na činjenicu da sve stvari su [proizvodi] sjedinjena uzroka i uvjeta, te da učinak karme nikad neće biti izgubljen. [Sukladno tome,] treba njegovati veliku samilost, prakticirati [skupljanje] zasluga, te prihvaćati i dozrijevati osjetilna bića jednako bez boravljenja u nirvani, jer treba se uskladiti prema [funkcijama] suštinske prirode stvarnosti (dharmata) koja ne poznaje fiksacije.[51]

Drugo je sredstvo obustavljanja [zala]. Praksa razvijanja osjećaja stida i kajanja može obustaviti sva zla i spriječiti njihov rast, jer praktičar se treba uskladiti prema besprijekornosti suštinske prirode stvarnosti.

Treće je sredstvo povećanja kapaciteta za dobrotu koji je već razvijen. To znači, praktičar treba ustrajno štovati i slaviti s obožavanjem Tri Dragulja, te slaviti, radovati se i moliti Buddhe. Uslijed iskrenosti ljubavi i poštovanja prema Tri Dragulja, njegova vjera će osnažiti i on će moći tragati za vrhovnim prosvjetljenjem. Štoviše, pod zaštitom Buddhe, Dharme i Sanghe, moći će zbrisati prepreke loše karme. Njegov kapacitet za dobrotu neće opadati zbog njegova usklađivanja prema suštinskoj prirodi Stvarnosti, slobodnoj od prepreka neznanja.

Četvrto je sredstvo velikog zavjeta univerzalnog spasenja. Prakičar treba preuzimati zavjet da će osloboditi sva osjetilna bića, sve do zadnjeg, bez obzira koliko dugo trajalo njihovo vođenje do postignuća savršene nirvane, jer on će se usklađivati prema suštinskoj prirodi stvarnosti, koja odlikuje se savršenom neprekidnošću. Suštinska priroda stvarnosti je sveobuhvatna i prožima sva osjetilna bića; ona svugdje je ista i jedna bez dvojnosti; ona ne razlikuje ovo od onog, jer ona je, u konačnoj analizi, u stanju [svepotpunog] spokoja.

Kad Bodhisattva razvije ovu težnju ka prosvjetljenju [kroz vjeru], moći će u određenoj mjeri ostvariti [uvid u jedinstvenu] Dharmakayu. Uslijed ovog ostvarenja Dharmakaye, i pošto vodi ga snaga zavjeta [koji je učinio za oslobođenje svih osjetilnih bića], on sposoban je ispoljiti osam tipova svojih ispoljenja za dobrobit svih osjetilnih bića. To su: silazak s Tušita neba; ulazak u ljudsku maternicu; boravak u maternici; rođenje; odricanje; postignuće prosvjetljenja; okretanje kotača Dharme; te prijelaz u nirvanu.[52] No, ne može se reći da je takav Bodhisattva [savršeno ostvario] Dharmakayu, jer još nije potpuno uništio preostalu lošu karmu akumuliranu kroz bezbrojne prošle živote. On mora patiti [bar neke] blage nevolje uslijed svog stanja rođenja. Ipak, ovo nije uslijed njegove okovanosti karmom, već uslijed njegove slobodne odluke da ispuni veliki zavjet [univerzalnog spasenja kako bi razumio patnju drugih].

Rečeno je u sutri da ima [Bodhisattvi ove vrste] koji mogu nazadovati i opasti u niža stanja postojanja, no ovo se ne odnosi na stvarno nazadovanje. To rečeno je samo kao zastrašivanje i poticanje neustrašivosti u tek iniciranim Bodhisattvama koji se nisu još pridružili skupini određenih, a mogu biti nemarni.

Nadalje, dočim se pokrene ova težnja u Bodhisattvama, oni ostavljaju kukavičluk daleko za sobom i ne boje se čak ni padanja u stupanj sljedbenika Hinayane. Čak i kad čuju da moraju patiti u groznim poteškoćama nebrojenim eonima prije dostizanja nirvane, oni ne osjećaju nikakvu bojazan, jer vjeruju i znaju da od početka sve su stvari u nirvani.

Treba razumjeti da ovaj je tip težnje još izvrsniji od prethodnog. Pošto Bodhisattve [koji posjeduju ovu težnju] nalaze se pred svršetkom prvog ciklusa neizmjernih eona od vremena kad su prvi put imali ispravnu vjeru, došli su do dubokog razumijevanja principa Takovosti i zbiljskog neprianjanja za svoja postignuća ostvarena kroz disciplinu.

Znajući da suštinska priroda stvarnosti lišena je sebičnosti, oni se, sukladno tome, posvećuju savršenosti [nesebičnog] davanja. Znajuću da suštinska priroda stvarnosti lišena je jada koji nastaju iz žudnje spram pet [tjelesnih] osjeta, oni se, sukladno tome, posvećuju savršenosti [etičkih] propisa. Znajući da suštinska priroda stvarnosti bez patnje je i lišena ljutnje i straha, oni se, sukladno tome, posvećuju savršenosti [nezamjeranja i] strpljenja. Znajući da suštinska priroda stvarnosti nema razlikovanja tijela i uma i da lišena je nemarnosti, oni se, sukladno tome, posvećuju savršenosti [energične] ustrajnosti. Znajući da suštinska priroda stvarnosti uvijek je mirna i lišena nesabranosti u svojoj suštini, oni se, sukladno tome, posvećuju savršenosti [usredotočene] meditacije. Znajući da suštinska priroda stvarnosti uvijek je označena [čistom] spoznajom i lišena neznanja, oni se, sukladno tome, posvećuju savršenosti mudrosti.[53]

Koji cilj ostvaruju [Bodhisattve ove skupine] od “stupnja čistog srca” do “zadnjeg stupnja Bodhisattvinstva”? Oni ostvaruju Takovost. Govorimo o tome kao cilju zbog “razvojne svijesti”, ali ustvari nema cilja u ovom ostvarenju [koji može se izraziti u smislu odnosa subjekt-objekt]. Postoji samo [istinski] uvid u Takovost [onkraj vidioca i viđenog]: ovo nazivamo [iskustvom] Dharmakaye.[54]

Bodhisattve ove skupine mogu, u trenutku misli, otići u sve svjetove u svemiru, štovati Buddhe, i moliti ih da okreću kotač Dharme. Kako bi vodili i pomagali svim bićima, oni se ne oslanjaju na riječi.[55] Ponekad, za dobrobit ljudi slave volje, pokazuju kako postići savršeno [i potpuno] prosvjetljenje brzo preskakanjem preko stupnjeva [u razvoju Bodhisattve]. A ponekad, za dobrobit lijenih ljudi, govore da ljudi mogu postići prosvjetljenje nakon bezbrojnih eona [prakse]. Tako oni mogu iskazsti nebrojena vješta sredstva i nadracionalne sposobnosti. Ali zapravo svi ovi Bodhisattve su isti po tome što slični su po [duhovnoj] lozi, po kapacitetu, po težnji, i po ostvarenju [Takovosti]; stoga, ne postoji nešto kao preskakivanje stupnjeva, jer svi Bodhisattve moraju proći kroz tri ciklusa nebrojenih eona [prije punog postignuća prosvjetljenja]. No zbog razlika u raznim svjetovima osjetilnih bića, te u objektima viđenja i čuvenja, kao i u kapacitetu, željama i prirodi raznih bića, postoje također i različiti načini podučavanja što prakticirati.

Značajke težnje ka prosvjetljenju Bodhisattve iz ove skupine mogu se iskazati kroz tri suptilna oblika uma. Prvi je istinski um, jer slobodan je od [lažnih intelektualnih] diskriminacija. Drugi je um [sposoban za primjenu] vještih sredstava, jer je spontano sveprisutan u pomaganju osjetilnim bićima. Treći je um [podložan utjecaju] karmičke sile [koja djeluje] u podsvijesti, jer on izniče i prestaje na najsuptilnije načine.[56]

Ponovo, Bodhisattva iz ove skupine, kad usavrši svoje izvrsne odlike, ispoljava se u Akaništa nebu[57] kao najviše tjelesno biće u svemiru. Kroz mudrost sjedinjenu [s izvornim prosvjetljenjem ili Takovošću] u trenutku misli, on iznenada dokida neznanje. Onda se zove [onaj tko je ostvario] sve obuhvatno znanje. Izvodeći spontano nadracionalne činove, on se može ispoljavati svugdje u svemiru i donositi dobrobit svim osjetilnim bićima.

Pitanje: Pošto prosto je beskrajan, svjetovi su beskrajni. Pošto svjetovi su beskrajni, bića se beskrajna. Pošto bića su beskrajna, raznovrsnost njihovih mentaliteta također mora biti beskrajna. Objekti osjetila i uma moraju stoga biti bezgranični, pa ih je teško sve poznati i razumjeti. Ako uništi se neznanje, neće biti misli u umu. Kako onda poimanje [koje nema sadržaja] možemo nazvati “sveobuhvatnim znanjem”?

Odgovor: Svi su objekti izvorno od jednog uma i onkraj su misaonih određenja. Pošto neprosvjetljeni ljudi opažaju objekte u svojoj obmani, nameću ograničenja u svom umu. Pošto pogrešno razvijaju ova misaona određenja, koja nisu u skladu sa stvarnošću (dharmata), nisu sposobni ostvariti nikakvo uključivo poimanje. Buddhe Tathagate slobodni su od svih pogrešnih gledišta i misli [koje priječe ispravno viđenje; stoga,] nema mjesta u koja njihovo poimanje ne prodire. Njihov um je istinit i stvaran; stoga, nije drugo doli suštinska priroda svih stvari. [Buddhe,] po samoj svojoj prirodi, mogu osvjetliti sve objekte zamišljene u obmani. Oni obdareni su utjecajem velike mudrosti [koja djeluje kao primjena] nebrojenih vještih sredstava. Prilagođujući se kapacitetu razumijevanja kod raznih osjetilnih bića, oni im otkrivaju mnogostruka značenja Dharme. Iz ovog se razloga nazivaju onima koji imaju “sveobuhvatno znanje”.

Pitanje: Ukoliko Buddhe mogu izvoditi spontane činove, ispoljavati se svugdje i pomagati svim osjetilnim bićima, onda bi sva osjetilna bića trebala moći, viđenjem njihovih fizičkih oblika, svjedočenjem njihovih čuda, ili slušanjem njihovih propovijedi, steći [neizmjernu] dobrobit. Zašto onda većina ljudi u ovom svijetu nisu sposobni vidjeti Buddhe [svjedočiti njihova čuda itd.]?

Odgovor: Dharmakaya svih Buddha, jedna i ista svugdje, sveprisutna je. Pošto Buddhe su oslobođeni od bilo kakve fiksacije misli, kaže se da njihovi činovi su “spontani”. Oni se otkrivaju prema mentalitetu svih raznih osjetilnih bića. Um osjetilnog bića je poput zrcala. Kao što zrcalo ne može odražavati slike kad je prekriveno prljavštinom, tako se Dharmakaya ne može pojaviti u umu osjetilnog bića kad je prekriven prljavštinom [ojađenosti].

Nakon razmatranja tumačenja, sad ćemo raspraviti vjeru i praksu. Ova je rasprava namjenjena onima koji još nisu pristupili skupini bića koja su rješena dostići prosvjetljenje.

Odgovor: Ukratko, postoje četiri vrste vjere. Prva je vjera u Iskonski Izvor. Uslijed [ove vjere] praktičar radosno meditira na princip Takovosti. Druga je vjera u bezbrojne izvrsne odlike Buddha. Uslijed [ove vjere] praktičar uvijek meditira na njih, priklanja im se u druženju, slavi ih i poštuje, razvijajući svoj kapacitet za dobrotu i kročeći ka sveobuhvatnom znanju. Treća je vjera u velike dobrobiti Dharme. Uslijed [ove vjere] praktičar ima neprekidnu pomnost [nezaboravljanja dobrobiti Dharme] i prakticira razne discipline koje vode prosvjetljenju. Četvrta je vjera u Sanghu, čiji se članovi posvećuju praksi [uzrokovanja] dobrobiti sebi i drugima. Poradi [ove vjere] praktičar pristupa skupu Bodhisattvi neprekidno i radosno, i ponizno traži od njih podučavanje u ispravnoj praksi.[58]

Postoje pet načina prakticiranja koji omogućuju čovjeku da usavrši svoju vjeru. To su prakse [nesebičnog] davanja, [održavanja etičkih] propisa, stpljenja, ustrajnosti, te zaustavljanja [obmana] i jasnog zrenja.

Odgovor: Ako mu tko priđe proseći, treba mu dati materijalnu i drugu imovinu u mjeri koliko je sposoban; tako onda, oslobađajući sebe pohlepe i zlovolje, uzrokuje radost prosjaka. Ili, ako vidi nekog u nevolji, u strahu, ili u životnoj opasnosti, treba mu pokloniti slobodu od straha koliko je sposoban. Ukoliko netko priđe tražeći poduku u učenju, onda treba, svjestan svojih sposobnosti i razumijevanja, objasniti učenje pomoću vještih sredstava. No, čineći to, ne smije očekivati nikakvu čast, dobit ili poštovanje, već treba misliti samo o dobrobiti svih bića jednako, te o širenju zasluga [koje stječe kroz praksu davanja] prema ostvarenju prosvjetljenja.

Odgovor: Ne smije ubijati, krasti, počiniti preljub, govoriti prijevarno, ogovarati, lagati ili pričati suvišno. Mora se osloboditi pohlepe, zavisti, neiskrenosti, prijevarnosti, laskanja, nepoštenja, ljutnje, mržnje i pogrešnih gledišta. Ukoliko je redovnik [ili redovnica] koji odrekao se obiteljskog života, treba također, kako bi odsjekao i potisnuo jade, održavati udaljenost od zbrke i gužve svijeta te, uvijek boraveći u osami, naučiti biti zadovoljan s najmanjim i žestoko prakticirati strogosti. Treba se plašiti i zazirati od i najmanjih pogrešaka i osjećati stid i kajanje. Ne smije olako uzimati nijedan od propisa Tathagate. Treba se čuvati od klevete i iskazivanja nesviđanja, tako da ne potiče ljude u njihovoj obmani na poticanje bilo kakvih prijestupa ili grijeha.

Odgovor: Treba biti strpljiv u slučajevima neugodnim postupcima drugih i ne gajiti misli osvete [i zamjeranja], a isto tako biti strpljiv [i spokojan] po pitanju dobitka ili gubitka, časti ili sramote, pohvale ili pokude, tuge ili radosti itd.

Odgovor: Ne smije biti lijen u činjenju dobra, treba biti čvrst u svojoj rješenosti, te očistiti iz sebe neodvažnost. Treba se sjetiti da ga od neizmjerne prošlosti uzaludno muče sve velike patnje tijela i uma. Zbog toga treba neumorno prakticirati razne povoljne činove, koristeći sebi i drugima, i oslobađati se ubrzano iz patnje. Čak i kad čovjek prakticira vjeru, a pošto je znatno ometen lošom karmom zbog teških prijestupa u prošlim životima, može ga mučiti zloduh [Mara] i njegovi demoni, ili poteškoće u svakojakim svjetovnim poslovima, ili pogođenost patnjom bolesti. Ima doista mnogo prepreka i smetnji ove vrste. Iz tog razloga, treba biti hrabar i ustrajan, a u šest četverosatnih intervala dana i noći treba iskazivati štovanje Buddhama, kajati se [za svoje greške] iskrenim srcem, moliti Buddhe [za vodstvo], radovati se zbog sreće drugih i usmjeravati sve zasluge [tako stečene] ka ostvarenju prosvjetljenja. Ako nikad ne napusti ove prakse, moći će izbjeći razne prepreke dok njegov kapacitet za dobrotu raste.

Odgovor: Pod izrazom “zaustavljanje” misli se na obustavu svih značajki (lakšana) svijeta [osjetilnih objekata i uma], jer to znači slijeđenje metode mirnoće (šamatha). Pod izrazom “jasno zrenje” misli se na jasno zamjećivanje značajki uzročno uvjetovanih pojava [samsare], jer to znači slijeđenje metode razlučivanja (vipašyana).

Odgovor: Treba prakticirati korak po korak ova dva aspekta i ne odvajati jednog od drugog, jer samo će ih tako usavršiti.[59]

Za praksu “zaustavljanja” [tj. njegovanja mirnoće], treba boraviti na mirnom mjestu i sjediti uspravno u mirnom duhu. [Pažnja ne smije biti fokusirana] niti na disanje, niti na bilo koji oblik ili boju, niti na prazan prostor, zemlju, vodu, vatru, vjetar, niti čak na već viđeno, čuveno, zapamćeno ili zamišljeno. Sve misli, dočim se pojave, treba odbaciti, pa čak i misao njihova odbacivanja treba odbaciti, jer sve su stvari suštinski [u stanju] onkraj misli, i ne nastaju iz trena u tren niti nestaju iz trena u tren; [tako se praktičar treba uskladiti sa suštinskom prirodom stvanosri (dharmata) kroz praksu zaustavljanja]. Nije uputno prvo meditirati na objekte osjetila vanjskog svijeta, a zatim ih negirati umom, umom koji je na njih meditirao. Ukoliko um odluta, treba ga vratiti natrag i sabrati u “ispravnu misao”. Treba razumjeti da ova “ispravna misao” je [misao da] štogod da jest, to um je samo i da nema vanjskog svijeta objekata [kakav se zamišlja]; čak i ovaj je um lišen bilo kakvih vlastitih oznaka [koje bi potvrdile njegovu zbiljnost], pa stoga nije potvrdno zamisliv kao takav u bilo kojem trenutku.

Čak i ako ustane iz svog sjedećeg položaja i krene u druge aktivnosti, kao pružanje, skupljanje, hodanje ili stajanje na mjestu, praktičar treba neprestano biti poman [primjene] vještih sredstava [usavršavanja “zaustavljanja”], usklađivati se [s nepokretnim principom suštinske prirode stvarnosti], te motriti i ispitivati [nastala iskustva]. Kad ovom disciplinom dobro ovlada nakon dugog razdoblja prakse, [tvorevine njegovog] uma će prestati. Uslijed toga će njegova sposobnost vršenja “zaustavljanja” postepeno rasti i postati veoma učinkovitom, tako da će on uskladiti i moći biti zadubljen u “samadhi Takovosti”. Onda će njegovi jadi [prepreke u meditaciji], bez obzira koliko duboki bili, biti potisnuti, a njegova će vjera ojačati; on će brzo dostići stanje u kojem neće biti nazadovanja [u meditaciji]. No one koji su skeptični, kojima nedostaje vjere, koji govore loše [o učenju Buddhe], koji počinili su teške prijestupe, koji ometeni su svojom lošom karmom, te koji su arogantni ili lijeni, treba isključiti - ovi ljudi su nesposobni za zadubljenje [u samadhi Takovosti].

Zatim, temeljem ovog samadhija, praktičar će ostvariti jednost svijeta stvarnosti (dharmadhatu), tj. posvudašnju istost i nedvojnost Dharmakaye svih Buddha i tijela osjetilnih bića. Ovo se naziva “samadhi jednog pokreta”.[60] Treba razumjeti da je [samadhi] Takovosti osnova [svih drugih] samadhija. Ako se nastavi prakticirati, postepeno se stječe sposobnost razvijanja nebrojenih drugih vrsta samadhija.

Ukoliko praktičaru nedostaje kapacitet za dobrotu, zbunit će ga zloduh, heretici i demoni. Ponekad će se ova bića pojaviti u stravičnim oblicima dok sjedi u meditaciji, a drugi put će se ispoljiti u obliku naočitih muškaraca i žena. [U takvom slučaju] treba meditirati na [princip] “uma samo”, pa će ovi objekti nestati i neće ga više ometati. Ponekad se mogu pojaviti kao prikaze nebeskih bića ili Bodhisattvi, ili pak preuzeti obličje Tathagate, ukrašeni svim glavnim i dodatnim oznakama; ili mogu izgovarati magične riječi ili propovjedati nesebičnost, moralnost, strpljenje, ustrajnost, meditaciju i mudrost; ili mogu izlagati kako istinska nirvana je stanje univerzalne praznosti, nepostojanja značajki, zavjeta, mržnji, naklonosti, uzroka i učinaka; i stanje apsolutne ništavnosti. Mogu ga također poučavati poznavanju prošlih i budućih stanja postojanja, metodama čitanja tuđih misli, savršenom vladanju govorom, uzrokovati da postane uskogrudan i pohlepan za svjetovnim probitkom i dobitkom; ili mogu uzrokovati da često prelazi iz radosti u ljutnju i tako ima nepostojanost naravi, povremeno veoma blag, veoma umoran, veoma bolestan, ili sasvim lijen; ili drugi put da postane nenadano energičan, a zatim opasti u nesavjesnost; ili da razvije manjak vjere, visok stupanj sumnje i visok stupanj tjeskobe; ili da napusti svoje temeljne izvrsne prakse [prema duhovnoj savršenosti] i posveti se mješovitim duhovnim činovima, ili da prianja za svjetovne poslove koji ga okupiraju na mnogo načina; ili ponekad mogu uzrokovati da iskusi određenu sličnost raznovrsnih samadhija, koji su svi postignuća heretika i nisu istinski samadhi; ili ponekad mogu uzrokovati da ostane u samadhiju jedan, dva, tri, sve do sedam dana, osjećajući ugodu u svom tijelu i ushit u svom umu, niti gladan niti žedan, počašćen prirodnim, mirisnim i ukusnim pićem i hranom, koji povećavaju njegovo prianjanje; ili drugi put mogu uzrokovati da jede bez obuzdanja, sad previše, sad premalo, tako da mu se boja lica mijenja prema tome.

Iz ovih razloga, onaj tko prakticira [“zaustavljanje”] treba biti obuzdan i discipliniran, inače će njegov um pasti u mrežu lažnog [učenja]. Treba biti ustrajan u boravljenju u “ispravnoj misli”, niti posizati niti prianjati [za išta]; ako to učini, moći će držati odstojanje od prepreka ovih loših utjecaja.

Praktičar treba znati da samadhiji heretika nisu oslobođeni pogrešnih gledišta, žudnje, ponosa, jer heretici uskogrudno žude za slavom, dobitkom i poštovanjem svijeta. Samadhi Takovosti je samadhi u kojem um nije zapriječen aktivnošću motrenja [subjekta] niti iskustvom objekata [usred meditacije]; čak ni nakon usredotočenosti praktičar neće biti nemaran, niti arogantan, a njegovi će jadi postepeno opadati. Nikad nije bilo slučaja da je običan čovjek, bez prakticiranja ovog samadhija, ipak smogao pridružiti se skupini određenih da postanu Tathagate. Oni koji prakticiraju razne tipove dhyana [meditacije] i samadhija koji su popularni u svijetu, razviti će puno prianjanja [za njihove okuse] i biti će svezani za trostruki svijet zbog svog pogrešnog gledišta da sopstvo je stvarno. Oni su tako isti kao heretici, jer dočim se odmaknu od zaštite svojih dobrih duhovnih prijatelja (kalyanamitra), okreću se heretičkim gledištima.

Zatim, onaj tko prakticira ovaj samadhi ustrajno i srdačno dobiti će deset prednosti u ovom životu. Prvo, uvijek će ga štititi Buddhe i Bodhisattve deset smjerova. Drugo, neće ga plašiti zloduh i njegovi demoni. Treće, neće biti obmanut ili pomućen od strane devedeset pet vrsta heretika[61] i iskvarenih duhova. Četvrto, održavat će odstojanje od pogrda [na račun] duboke Dharme, i postepeno će smanjivati prepreke nastale iz teških prijestupa. Peto, uništit će sve sumnje i pogrešna gledišta o prosvjetljenju. Šesto, rasti će njegova vjera u svijet Tathagate. Sedmo, bit će slobodan od tuga i žaljenja, te usred samsare pun živosti i neustrašiv. Osmo, mekog srca i lišenog arogancije, drugi ga neće mučiti. Deveto, čak i kad nije u samadhiju, moći će smanjivati svoje jade svugdje i uvijek, i neće uživati u svijetu [obmane]. Deseto, kad je u iskustvu samadhija, neće ga prenuti nikakav zvuk izvana.

Ukoliko se vježba samo “zaustavljanje”, um će tonuti [u samodopadnost] i biti će trom; neće uživati u vršenju dobrih činova, već će se držati podalje od provođenja velike samilosti. Nužno je, dakle, prakticirati [i] “jasno zrenje”.

Onaj tko prakticira “jasno zrenje” treba spoznati da sve uvjetovane pojave u svijetu su netrajne i podložne trenutačnom preobražaju i uništenju; da sve aktivnosti uma nastaju i nestaju iz treba u tren; te da, prema tome, sve ovo uvjetuje patnju. [Tako treba motriti.] Treba spoznati da sve poimljeno u prošlosti mutno je poput sna, da sve poimano u sadašnjosti poput bljeska je munje, te da sve što biti će poimano u budućnosti naličiti će iznenada pridošlim oblacima. [Tako treba motriti.] Treba također spoznati da fizička postojanja svih osjetilnih bića u svijetu su nečista i da među ovim raznim nečistim stvarima nema nijedne koju je moguće radosno tražiti. [Tako treba motriti.]

Promišljati treba na slijedeći način: sva živa bića, od bespočetnog početka, pod utjecajem neznanja, dopustila su svom umu da ostaje u samsari; već svi su propatili ogromne nevolje tijela i uma, sada su pod neizmjernim pritiskom i prisilom, a njihove patnje u budućnosti biti će slično bezgranične. Ove patnje je teško zanemariti, a ipak su ova bića nesvjesna [da u takvom su upravo stanju]; zbog toga, treba prema njima imati duboku samilost.

Nakon ovakvog promišljanja, treba skupiti hrabrost i preuzeti veliki zavjet u ovom smislu: neka moj um bude slobodan od diskriminacija, tako da mogu vršiti sve razne povoljne činove svugdje u deset smjerova; neka ja, do kraja budućnosti, kroz primjenu neograničenih vještih sredstava, pomažem svim patećim osjetilnim bićima tako da smognu dostići blaženstvo nirvane, koja konačna je svrha.

Preuzevši [svečano] takav zavjet, mora, prema svom kapacitetu i bez malodušnosti, prakticirati svakojako dobro čitavo vrijeme u svim prilikama i ne biti lijenog uma. Osim kad sjedi usredotočeno u praksi “zaustavljanja”, treba svo vrijeme promišljati o tome što treba učiniti i što ne treba činiti.

Bilo da hoda, stoji, sjedi, leži ili ustaje, on treba vježbati i “zaustavljanje” i “jasno zrenje”, jedno uz drugo. Drugim riječima, treba meditirati na činjenicu da stvari su nerođene u svojoj suštinskoj prirodi; ali u isto vrijeme treba meditirati na činjenicu da dobra i loša karma nastala iz uzroka i uvjeta, te povrati [karme] u smislu ugode, neugode itd. niti gube se niti nestaju. Premda treba meditirati na povrate dobre i loše karme nastale iz uzroka i uvjeta [tj. vježbati “jasno zrenje”], također treba meditirati na činjenicu da suštinska priroda [stvari] nije dostižna [intelektualnom analizom]. Praksa “zaustavljanja” omogućiti će običnim ljudima da se izliječe od svojih prianjanja za svijet, a sljedbenicima Hinayane da odbace svoja gledišta koja su posljedica malodušnosti. Praksa “jasnog zrenja” izliječiti će sljedbenike Hinayane od pogreške imanja uskog i slabog uma koji ne donosi veliku samilost, a obične će ljude osloboditi od propusta u njegovanju kapaciteta za dobrotu. Iz ovih razloga, “zaustavljanje” i “jasno zrenje” su komplementarni i nerazdvojni. Ako ovo dvoje ne vježba zajedno, praktičar ne može ući u stazu prosvjetljenja.

Zatim, zamislimo čovjeka koji po prvi put čuje ovo učenje i poželi tragati za ispravnom vjerom, ali nedostaje mu hrabrosti i snage. Pošto živi u svijetu patnje, strahuje da neće uvijek moći sresti Buddhe i štovati ih osobno, te da, buduć vjeru je teško usavršiti, biti će često sklon nazadovati. Treba znati da Tathagate imaju izvrsno vješto sredstvo kojim mogu zaštititi njegovu vjeru: kroz snagu srdačne i usmjerene meditacije na Buddhu, u ispunjenju svojih želja moći će se roditi u Buddha-zemlji, uvijek vidjeti Buddhu, te zauvijek biti odvojen od nesretnih stanja postojanja. Kao što sutre kažu: “Ako čovjek sabrano meditira na Buddhu Amitabhu u svijetu Zapadnog Raja i poželi se roditi u tom svijetu, usmjeravajući svu odnjegovanu dobrotu [prema tom cilju], onda će se tamo roditi.”[62] Pošto vidjeti će Buddhu svo vrijeme [neprekidno], neće nazadovati [u razvoju]. Ukoliko meditira na Dharmakayu, Takovost Buddhe, te ustrajno održava praksu [meditacije], moći će se tamo roditi naposljetku zato što boravi u ispravnom samadhiju.[63]

Kao što objašnjeno je već u prethodnim dijelovima, Mahayana je tajna riznica Buddha. Ukoliko [postoji] čovjek [koji] želi steći ispravnu vjeru u duboki svijet Tathagate i ući u stazu Mahayane, odbacujući daleko od sebe bilo kakvu pogrdu [učenja Buddhe], treba se osloniti na ovu raspravu, promisliti [što je u njoj izneseno], i prakticirati [to]; naposljetku moći će ostvariti vrhovno prosvjetljenje.

Ukoliko praktičar, nakon što je čuo ovo učenje, ne osjeća nikakav strah ili slabost, treba znati da će takav čovjek sigurno nositi lozu Buddhe i primiti objavu Buddhe o svom ostvarenju prosvjetljenja. Čak i da netko može popraviti sva živa bića u svim svjetovima u svemiru i navesti ih da održavaju deset propisa, još uvijek ne bi bio uzvišeniji od čovjeka koji ispravno promišlja o ovom učenju čak i samo u trajanju jednog obroka, jer izvrsne odlike koje potonji razvija neizrecivo su uzvišenije od onih koje prvi razvija.

Ukoliko praktičar osloni se na ovu raspravu, promišlja i prakticira [učenja u njoj iznesena] samo jedan dan i jednu noć, izvrsne odlike koje će razviti biti će bezgranične i neopisive. Čak i da svi Buddhe deset smjerova hvale ove izvrsne odlike neizmjerno dugo vremensko razdoblje, nikad ne bi dostigli kraj njihove hvale, jer izvrsne odlike zbiljske stvarnosti (dharmata) beskrajne su, a izvrsne odlike što razvija ih ovaj čovjek također će biti neizmjerne.

Ako, pak, netko grdi i ne vjeruje u ovu raspravu, zapasti će [uslijed te pogreške] u ogromnu patnju na neizmjeran broj eona. Stoga, svi ljudi trebaju s poštovanjem vjerovati u nju i ne izricati pogrde, [jer pogrda i odsustvo vjere] teško povređuju sebe i druge, i dovode do uništenja [neprekidne] loze Tri Dragulja.

Kroz ovo učenje svi su Tathagate osvojili nirvanu, a kroz njegovu praksu svi su Bodhisattve stekli Buddha-mudrost. Neka bude znano da su upravo putem ovog učenja Bodhisattve u prošlosti mogli usavršavati svoju čistu vjeru; da upravo putem ovog učenja Bodhisattve sadašnjosti usavršavaju svoju čistu vjeru; i da će upravo putem ovog učenja Bodhisattve budućnosti usavršavati svoju čistu vjeru. Dakle, duhovni praktičari ga trebaju marljivo proučavati i prakticirati.

[1]Istoznačica za šunyatu, još i kao bhutata i bhuta-tathata.

[2]’Pojavni aspekt’ je doslovno “prvenstveni uzrok (hetu) i uvjeti (dodatni uzroci, pratyaya) [za ostajanje osjetilnog bića isključivo u] kružnom poretku rođenja i smrti (samsara), kao i značajke (lakšana) [osjetilnog bića u samsari].”

[3]Univerzalni um [ishin] je ekacitta, u ezoteričnom budizmu označen kao hrdaya (srce).

[4]Nagarjuna u Madhyamaka-karika XXV, 19, kaže: “Nema razlike između nirvane i samsare; nema nikakve razlike između samsare i nirvane.”

[5]O frazi “u njihovoj sveukupnosti”, Fa-tsang kaže: “Pošto dva aspekta uma, konačni i pojavni, nisu odvojeni, već su uzajamno uključivi, koristi se izraz ‘u njihovoj sveukupnosti.’ Dharmadhatu nije doli svijet samsare. Istovremeno samsara je upravo svijet konačnog. Kako bi se ovo objasnilo, spominje se bit koja je ista u ova dva aspekta.”

[6]Nagarjuna u Madhyamaka-karika XVIII, 7, kaže: “Dok je objekt misli odsutan opis prestaje; jer, kao u slučaju nirvane, suštinska priroda svih stvari (dharmata), niti rođena niti uništena, ne može se opisati [ili imenovati].” O izrazu, “Nazivak Takovost je, takoreći, granica verbalizacije gdje riječ se koristi kao prestanak riječi,” korejski redovnik Wonhyo, u svom komentaru na Buđenje vjere kaže: “To je kao da netko glasove zaustavi glasom.” Fa-tsang na liniji tog komentara kaže: “To je kao da netko kaže ‘Tišina!’ Da nema tog glasa, drugi glasovi ne bi prestali.” Nazivak tathata je, stoga, simboličan. On ukazuje na transcendentalno, kao samo provizorni jezični izraz na konceptualnoj razini, kao pokušaj da se nekakva komunikacija uspostavi u području gdje sva verbalna komunikacija prestaje.

[7]Da parafraziramo na običniji način, šunya-pristup može se zamijeniti “negativnim pristupom” koji odbija bilo kakvu afirmativnu identifikaciju Takovosti u bilo kojem obliku mišljenja, dok ašunya-pristup predstavlja “pozitivni pristup” koji afirmira Takovost putem njenih odlika i funkcija. Ova dva pristupa su u našem tekstu komplementarni.

[8]Ovo je upotreba i razrada slavne četiri negacije koje je razradio Nagarjuna.

[9]Nagarjuna u Madhyamaka-karika XXIV, 11, kaže: “Pogrešno poimljena praznost uništava glupog čovjeka, poput zmije kojom nevješto rukuje, poput mantre koju pogrešno izvodi.” To jest, šunyata nije puka ništavnost.

[10]Skoro istovjetan izraz nalazimo u Šrimaladevisimhanada-sutri: “O, gospode, samsara počiva na tathagata-garbhi...” T12, str. 222b.

[11]Ovdje se alayavijnana objašnjava kao sjecište prosvjetljenja i neprosvjetljenja u čovjeku. Za značenje ‘skladišne svijesti’ u Yogacara školi, vidi djela Acarye Vasubandhua, “Dvadeset stihova” (Vimšatika) i “Trideset stihova” (Trimšika).

[12]’Proces ostvarenja prosvjetljenja’ je, doslovno, “zametak prosvjetljenja”, a označuje čitav proces od začeća do potpunog ostvarenja.

[13]Čistoća mudrosti i nadracionalne funkcije Takovosti, ili prosvjetljenja, mogu se razmatrati samo u odnosu na uvjetovane pojave ili neprosvjetljenje. O Takovosti, u njenom sasvim transcendentalnom aspektu ništa se ne može reći.

[14]Sa stanovišta Takovosti, pluralnost pojedinosti ne postoji. Postoji samo Takovost, kao što je prostor jedan i jedini. Podjela prostora je ljudska tvorevina, posljedica mislene izgradnje s ciljem pogodnosti; ona urođeno ne postoji.

[15]Od ova četiri opisa, prvi i drugi odgovaraju opisima Takovosti kao prazne i neprazne. Treći i četvrti opis odgovaraju “čistoći Mudrosti” i “nadracionalnim funkcijama” iz prethodnog ulomka.

[16]”Odsustvo istinske spoznaje jednosti Takovosti”, je doslovno “ne znanje da dharma takovosti je jedna”, ili možda “ne znanje da takovost i dharme su jedno.” U svakom slučaju, smisao je isti. Ovo se naziva “temeljnim neznanjem.”

[17]Razmatraju se dva naizgled suprotna koncepta prosvjetljenja i neprosvjetljenja. S autorovog stanovišta, ovi polarni koncepti nisu uzajamno isključivi ili protuslovni; oni su samo relativni, pošto je prosvjetljenje nepojmljivo u odsutnosti neprosvjetljenja; oni supostoje vremenski u međuzavisnosti, na temelju izvornog prosvjetljenja ili Takovosti. Nijedno od njih nije apsolutno stanje. Ovdje se iskazuje da oni ustvari nisu konkretna stanja bivstva, ili drugim riječima, da besmisleno je relativno smatrati apsolutnim, to jest konvencionalni i simbolički izraz doslovno istinitim.

[18]Točnije rečeno, vikalpa je začetak diskurzivnog misaonog procesa, kao i mentalnog diskursa (prapanca).

[20]Doslovno, “uzrok i uvjeti rođenja i smrti.” Uzrok označava aspekt neprosvjetljenja u skladišnoj svijesti, tj. neznanje, dok uvjeti označavaju um i svijest u stanju neprosvjetljenja. Ukratko, odjeljak se bavi mentalitetom čovjeka koji je nesvjestan poretka Takovosti, usprkos činjenici da je urođeno u njemu. U narednom se razmatranju mogu vidjeti sličnosti između autorove misli i doktrina Yogacara škole.

[21]Upotreba pojma “reproducirajuća svijest” (khyati-vijnana), kao i “svijest koja diskriminira objekte” (vastu-prativikalpa-vijnana), koji će se pojaviti nešto kasnije u tekstu, specifično je za Lankavatara-sutru.

[22]”Trostruki svijet je, dakle, nestvaran i samo od uma.” Najstariji zapisani izraz ove objave, prisutan u mnogim spisima kasnijeg nastanka, nalazi se u jednoj od najranijih Mahayana sutri iz 1. ili 2. stoljeća n.e., zvanoj ‘Deset stupnjeva’ (Dašabhumika Sutra), koje je kasnije postala dijelom Avatamsaka Sutre. Ovu objavu nije samo preuzela Hua-yen tj. Kegon škola, već je ona jednim od dokaza na kojima se temeljila doktrina Yogacara sistema. Jedan od utemeljitelja Yogacare, majstor Vasubandhu, sastavio je i komentar na Dašabhumika Sutru. Ova rečenica se iz sutre može doslovno prevesti: “Ono što pripada trostrukom svijetu je samo um.” Trostruki svijet su, naravno, svijet žudnje (kamaloka), svijet oblika (rupaloka), te svijet bezobličnog (arupyaloka).

[23]”Iznenada” znači bespočetno, bez drugog prethodnog stanja. “Iznenada” nije vremensko određenje. Dakle, neznanje nema početak, ali ima “kraj”. Možda su sanskrtska značenja za to akasmat, što znači “bez razloga”, te avyanuka, “uzgredno”, dakle ne po prirodi uma.

[24]”Osnovna aktivirajuća svijest” označava ljudsku sklonost da se ostane u stanju neznanja. Postoji prije podvajanja odnosa subjekta i objekta u kontekstu neprosvjetljenja. To je osnovna sljepoća (avidya) na najdubljim razinama nesvjesnosti.

[25]Tehnički se ova “mudrost koja spontano djeluje” naziva “naknadno stečenom mudrošću” (pršthalabdha-jnana). To je mudrost koja nakon ostvarenja probuđenja i svjedočenja nesretnog stanja postojanja svijeta, prirodno izniče da svijetu pomogne prema spasenju. Kad se čovjek zarobljen u začaranom krugu frustracija probudi u svoje suštinsko bivstvo, vrati se u izvorni poredak, i povrati u sebi Takovost, po prvi put može doista vidjeti patnju svijeta u punom opsegu. Oštra svjesnost da, sve dok čovjek nije probuđen, sve je patnja (“sarvam duhkham”), iznikla je u Buddhi nakon ostvarenja probuđenja. Na taj je način, bio samilošću potaknut raditi na spasenju svijeta.

[26]”Grubo” odgovara prvim trima ojađenjima uma, dok “suptilno” odgovara drugim trima ojađenjima uma. Što se tiče fraze “Suptilnije u suptilnom pripada rasponu Buddha”, Fa-tsang prenosi riječi Wonhyoa na slijedeći način, “[Raspon mentalnih aktivnosti koji pripada suptilnijem u suptilnom odvija se] tamo gdje nema podjele subjekta i objekta. Pošto su značajke ove aktivnosti krajnje suptilne, samo Buddhe mogu znati o njima.” U kasnijem prijevodu Šikšanande, ova je stavka ispuštena.

[27]Ova slavna usporedba bila je popularna među budističkim misliocima na Dalekom Istoku kao jedan od najboljim načina da se objasni odnos između fenomena i Takovosti.

[28]Riječ “Arhat” znači “dostojan [štovanja]”, a izvorno je bila epitet Buddhe, no kasnije je često u Mahayani korištena u derogatornom smislu kao oznaka za usavršenog u Hinayani koji treba dodatni trening Mahayane kako bi ostvario istinsko probuđenje. Ovdje se koristi u tom potonjem smislu. Naziv “Pratyekabuddha” označava nekog tko je dostigao prosvjetljenje sam [ili u maloj skupini] bez da pristupa službenoj redovničkoj Sanghi. Zbog sebičnog stava i nevoljkosti da pomogne svijetu, smatraju ga također inferiornim mudracem u polemičkim spisima Mahayana književnosti, premda je ipak malo viši od Arhata. Bodhisattva, koji se potpuno predaje svijetu, svrstav je više od njih na duhovnoj ljestvici.

[29]Fraza “utjecaj kroz ispoljenje biti [Takovosti]” može se možda doslovno prevesti kao “utjecaj kroz unutrašnje ispoljenje biti”. To je unutrašnji poriv u čovjeku da izroni, takoreći, iz stanja nesvjesnosti u stanje svjesnosti. To je jedno unutrašnje kretanje Takovosti, od potencijalnog prema aktualnom, ili od biti prema bivanju, tako da se bit pretače u bivanje, ili nirvana u samsaru. Ova unutrašnja Takovost, tj. izvorno prosvjetljenje, neprekidno se potvrđuje kako bi se ostvarila probijanjem neznanja. Ova urođena unutrašnja dinamika Takovosti sugerirana je pojmom “unutrašnjeg utjecaja”.

[30]”Savršeno stanje čistoće” (anasrava) Fa-tsang identificira kao “izvorno prosvjetljenje nepraznosti”.

[31]Kineski komentator Tzu-hsuan (u. 1038.) kaže: “Ova [mudrost] omogućuje znanje da svi neprosvjetljeni [ljudi, praktičari] i sveti [prosvjetljeni], ojađeni i čisti, jednako su jedno u Stvarnosti.”

[32]Fa-tsang kaže za “[savršenost] discipline slobodnih činova” da to je “znanje koje izniče nakon prosvjetljenja i koje funkcionira spontano, prilagođujući se svim okolnostima u svijetu.”

[33]Ovaj tekst u uglatim zagradama nedostaje u tekstu Taisho Tripitake, pa je povraćen iz Fa-tsangovog komentara i izdanja Koyasan Veleučilišta iz 1955.

[34]Neznanje nema početak, ali ima svršetak. Izvorno prosvjetljenje, ili Takovost, nema ni početka ni kraja. Jasno je da priroda neznanja nije ontološka, već epistemološka. Da je ontološka i zamišljena kao “bivstvo”, ovaj zaključak da neznanje nema početka, ali da ima svršetak, bio bi apsurdan.

[35]Doslovno, “Mi to pokazujemo, ovisno o značajkama rođenja i smrti aktivirajuće svijesti.” To znači da iako, u konačnom smislu, Takovost izmiče bilo kakvom imenovanju svojih značajki, značajke Takovosti mogu se simbolički sugerirati u relativnim pojmovima prihvatljivim pomućenom umu, a zamišljene su kao točne suprotnosti značajkama pojava “aktivirajuće svijesti”.

[36]Stvarnost nadilazi intelektivna određenja.

[37]Nagarjuna u djelu Madhayamaka-karika, XXIV, 8-10, kaže: “Razjašnjenje Buddha Dharme zasnovano je na dvostrukoj istini: jedna je svjetovna istina (samvrtisatya), a druga, konačna istina (paramarthasatya). Oni koji ne poznaju razliku između ova dva tipa istine, ne poznaju duboku istinu (tattva) u podukama Buddhe. Konačna se istina može iskazati samo osnovom konvencionalne istine (vyavaharasatya); bez stjecanja konačne istine treba ostvariti nirvanu.” Konačna se istina može iskusiti, ali je lišena relativnih (tj. bilo kakvih) empirijskih odrednica. S druge strane, relativna ili konvencionalna istina je empirijska istina prihvatljiva ljudima u svijetu i može se prenositi posredstvom jezika; u ovoj su kategoriji znanstvene istine, istine društvene etike itd.

[38]”Glavni znakovi” (lakšana) su obično trideset dvije prekrasne fizičke oznake vidljive na tijelu Buddhe ili svjetskog vladara (cakravartin). “Suptilne oznake” (anuvyanjana) su osamdeset dodatnih tjelesnih oznaka Buddhe ili Bodhisattve.

[39]Jedan od najvažnijih koncepata Mahayana budizma je doktrina o trostrukom tijelu Buddhe, čija su tri aspekta poznata kao Dharmakaya, Sambhogakaya i Nirmanakaya. Buđenje vjere je, između ostalog, poznato i po svojem sažetom izlaganju ove doktrine. Doktrina inače potiče iz Yogacara škole, a s manjim ju razlikama koriste sve mahayanske škole, da bi detaljnije bila razrađena u Avatamsaka tradiciji, te kasnije u obliku četiri ili pet tijela u sutrama ezoteričnog budizma.

[40]Nedvojnost uma i tvari, duha i tijela, osnovni je koncept ovog teksta i uobičajena pretpostavka Mahayana budizma.

[41]Doslovno “ne-misao” ili munen, to jest onkraj empirijskih i konceptualnih odrednica.

[42]Svrha prikazivanja Dharmakaye kao “praznog prostora” je da se negira prianjanje za predodžbu Dharmakaye kao vrhovnog Bivstva. S druge strane, vjerovati da je Dharmakaya doslovno nebivstvo također je pogrešno gledište. Ova greška vodi u prianjanje za predodžbu nebivstva kao jednog oblika bivstva.

[43]Ovo je odbacivanje nihilizma. Fa-tsang o ovom pogrešnom gledištu kaže, “Ovo je pogrešno prianjanje za ideju da bit Takovosti je apsolutna ništavnost.” Pošto se bit Takovosti ne može imenovati, nazvana je šunya (praznom); no ukoliko čovjek to uzme doslovno, onda zauzima stanovište nihilizma, drugog krajnjeg i lažnog gledišta. Premda Takovost izmiče određenjima, može se sugerirati simbolički pojmovima kao što su samilost, svjetlost, život itd.

[44]Fa-tsang kaže, “‘U skladu s [apsolutnim] aspektom’ označava ‘nedvojnost dvojnog’ (tj. nedvojnost principa i pojava), dok ‘u skladu s pluralističkim viđenjem’ označava ‘dvojnost nedvojnog’ (tj. pojave na temelju principa).”

[45]Ovo je pitanje da li Takovost u sebi sadrži zla ili da li su zla dio Takovosti. Odgovor kaže da zla nisu dio Takosoti, jer zla nisu stvarnosti ili “svoje-bivstva”. Njihova pojava nije uslijed Takovosti, već uslijed obmanom pomućenog uma [i posljedičnih činova]. Da zla su dio Takovosti, kako bi Takovost pomagala u dokinuću zala?

[46]Greška nastaje iz brkanja logičke uvjetovanosti s vremenskom poretkom njihova nastanka. Kad se bilo koja dva pojma neispravno zamisle kao potpuno isključive polarnosti, može se pasti u grešku pretpostavke da se izmjenjuju u vremenu. Pretpostavka je u tekstu da na logičkoj osnovi izvornog prosvjetljenja nastaje neznanje. Fa-tsang kaže: “Čuvši da obmana ovisi o stvarnosti, oni misle da stvarnost postoji prije, a da obmana dolazi kasnije. Tako zastupaju krivo gledište da postoji početak. [Ili u obrnutom poretku,] poput izvjesnog heretika koji tvrdi da iz iskonske tame izniče prosvjetljenje, oni misle da postoji početak postojanja osjetilnog bića [tj. izvorni pad u poredak samsare] i zatim [bijeg otud] ovisno o stvarnosti.”

[47]Nirvanu hinayanisti tumače kao savršeno poništenje, kao nebivstvo, nasuprot bivstvu koje prolazi neprekidni preobražaj.

[48]“Nenastalo” (anutpanna) je paradoksalni izraz koji sugerira nadilaženje i bivstva i nebivstva, jedna od temeljnih ideja Mahayana budizma. Kao pridjev, označava “nerođeno”, “nestvoreno”, “nenastalo”, a kao imenica (anutpada ili anutpatti) “nerođenje”, “nestvaranje”, “nenastajanje” itd. Popularnost ovog izraza sigurno puno duguje prvom stihu Nagarjuninih Madhyamaka-karika, koji iznosi osmostruku negaciju počinjući, “Neuništivo, nerođeno...” Ovaj koncept nije dijametralno suprotan “rođenom” ili “stvorenom”, već pripada višem poretku onkraj dihotomije i bivstva i nebivstva, rođenja i smrti, vječnosti i ništavnosti itd. Tako je skoro istoznačan s pojmovima šunyata, advaya, nihsvabhava itd.

[49]Ikonoklastička priroda Mahayana budizma s obzirom na valjanost konvencionalnog jezika jasno se vidi ovdje, gdje se upozorava na opasnosti apsolutizacije relativnog. Nazivak “ojađeno stanje” odnosi se ovdje na koncepte samsare, zla, neznanja, bivstva, nebivstva itd. dok se “čisto stanje” odnosi na nirvanu, dobro, mudrost, prosvjetljenje itd. Može se čudnim činiti negiranje čak i mudrost, čije se razvijanje smatra jedinim načinom uništenja neznanja. Ali mudrost, kad okamenjena je u izvjesno gledište, pretvara se u određeni tip znanja, proizvod analitičkog uma koji samo fukncionira dualistički u odnosima subjetka i objekta. U ovom smislu, mudrost također treba nadići, kao što šunyatu, uzetu kao gledište među gledištima, treba negirati praznošću praznosti ili tzv. punoćom nepraznosti.

[50]”Neodređeni” su oni praktičari koji nisu uspostavili nepokolebljivu vjeru, tj. oni koji opetovano napreduju i nazaduju; ili, tradicionalnim rječnikom, oni koji nisu primili potvrdu svog budućeg postignuća prosvjetljenja od izvjesnog Buddhe.

[51]Zadnja stavka, “jer treba se uskladiti itd.”, može se doslovno prevesti kao “jer treba slijediti neboravljenje suštinske prirode dharmate”. Nazivak “neboravljenje” (apratištha) sugerira neograničenu slobodu, spontanost, neprianjanje, nedogmatičnost itd. To je način življenja, praktična primjena “praznosti” (šunyata) u životnim situacijama koje obuhvaćaju i intelektualne i afekcionalne aspekte. U ovom se odjeljku predstavljaju tri ideje: prvo, vjera u Takovost; drugo, ispravno prepoznanje pojavnog poretka gdje djeluje uzročnost; treće, sinteza ova dva poretka u posebnom načinu življenja.

[52]”Osam tipova ispoljenja” odražavaju povijesno-mitski prikaz života Šakyamuni Buddhe. Uobičajeno je da nakon “odricanja” dolazi “pobjeda nad Marom”, dok se “boravak u maternici” ispušta. “Okretanje kotača Dharme” je propovijedanje. Prva propovjed je poznata kao “okretanje kotača Dharme”.

[53]Klasična mahayanska doktrina šest savršenosti (paramita) koje odlikuju stazu Bodhisattve, s time da sve su podržane težnjom ka savršenom prosvjetljenju (bodhicitta) i prožete svjesnošću o praznosti (šunyata) osobe, čina i objekta: danaparamita, šilaparamita, kšantiparamita, viryaparamita, dhyanaparamita i prajnaparamita.

[54]”Razvojna svijest” (pravrtti-vijnana) je ono što uslijed neznanja izniče kao opažajući i misleći subjekt.

[55]Bodhisattve ne prianjaju za doslovno tumačenje svetih spisa, već ih spremno tumače slobodno, u skladu sa svim mogućim situacijama patnje osjetilnih bića, sve u svrhu pomaganja da napreduju na putu spasenja.

[56]Fa-tsang o ova “tri suptilna oblika uma” kaže: “Istinski um je osnovna mudrost lišena diskriminacije [subjekta i objekta]. Um vještih sredstava je mudrost koja, nakon ostvarenja prosvjetljenja, funkcionira spontano u pomaganju drugima. Treći, podsvjesno, je skladišna svijest koja je osnova ove druge dvije mudrosti.” Implikacija trećeg uma je da se ovi Bodhisattve još trebaju usavršavati, buduć su podložni utjecaju “aktivirajuće svijesti” koja se javlja zbog aktivnih sjemena skladišne svijesti.

[57]Prema indijskoj kozmologiji, Akaništa je najviše nebo u svijetu oblika (rupaloka).

[58]Riječ “bodhisattva” ovdje ne označava prosvjetljena bića kao što su Avalokitešvara, Manjušri itd. već bilo koje osjetilno biće koje je suštinski prosvjetljeno i koje djelatnim stremljenjem aktualizira izvorno prosvjetljenje, to jest oni koje inače označava izraz Kalyana mitra (duhovni prijatelji).

[59]Ove dvije metode meditacije (bhavana), poznate kao šamatha i vipašyana, pojedinačno i u paru javljaju se u starim Pali spisima. Puno se raspravljaju u sutrama i komentarima. Objašnjenja se razlikuju, no osnovna je ideja da šamatha označava “smirenje, stabilizaciju, prestanak itd.”, a da vipašyana označava “razlučivanje, jasno motrenje, bistro opažanje itd.” Najrazrađeniji opis ovih praksi nalazimo u T’ien-t’ai budističkoj školi u Kini, kao i u tibetanskoj Lam-rim tradiciji.

[60]Ekacarya samadhi - zadubljenje u istinsku stvarnost - po prvi je put uveden u Prajnaparamita sutrama i odigralo je važnu ulogu u dalekoistočnom budizmu. U T’ien-t’ai tradiciji, osnivač Chih-i (539-97) navodi ga kao jedan od četiri osnovna samadhija. U školi Čiste zemlje, Shan-tao (618-81) ga zagovara kao usredotočenu meditaciju na Amitabha Buddhu kroz izgovaranje njegova imena. U Ch’an ili Zen tradiciji, možda zato što se javlja u Prijestolnoj sutri Hui-nenga, ovaj se samadhi tradicionalno smatra dijelom autentičnog Zen učenja.

[61]Ovo je navodno broj heretičkih učenja među nebudističkim grupama u Indiji u vrijeme Šakyamuni Buddhe. Druga tradicija kaže devedeset šest.

[62]Ovo nije citat iz bilo koje od tri osnovne sutre Čiste Zemlje, ali je vjerni prijenos ideja koje podučavaju.

[63]Premda je vjera u Buddhu Amitabhu navedena kao sedmi razlog za pisanje ovog teksta, pomalo je čudno da se poziv na vjeru u i meditaciju na Amitabhu nalazi odmah nakon rasprave dvije temeljne metode meditacije, šamathe i vipašyane. Ustvari, ovaj ulomak ne spada u razmatranje pet praksi, već je prije svojevrsni dodatak.