Ratnavali, ili "Draguljni vijenac", iznosi mnoga od temeljnih mahayanskih učenja na blistavo jasan način, pa prijevod ovog iznimnog teksta donosimo na zasebnoj stranici, poglavlje po poglavlje. Premda se studiranje teksta rukovodi komentarom kvalificiranog učitelja na korijenski tekst majstora Nagarjune, motivirani čitatelj pronaći će mnogo otvorenog učenja i ovako, u stihovima samim. Za čitav je tekst karakteristično ispreplitanje "visokog statusa" i "konačne dobrote". Visoki status je stanje iznimno rijetke sreće, sklada i nadarenosti unutar cikličnog postojanja (samsara), ljudsko rođenje sa svim zamislivim atributima sretnog rođenja, dakle u relativnoj ravni najviše prolazno ostvarenje. Konačna dobrota ili "krajnja milost" je potpuno i savršeno prosvjetljenje, nepovratna duhovna emancipacija, ostvarenje nirvane i savršenog buddhastva. Danas u zapadnom budizmu ima puno govora o "sprezi psihologije i tradicionalne budističke duhovnosti", no radi se često ustvari o staroj temi tj. usklađivanju svjetovne i duhovne dimenzije ne prakse i metodologije, već duhovnog ploda, čiju dvojnost traži već i dvojnost ljudske motivacije za "srećom sada ali i uvijek", a čiju neodredivost nazivamo ne-dvojnom zbiljom dharmate. Shodno tome, učinak "Draguljnog vijenca" je u mnogome otrežnjujući, bez obzira iz koje jednostranosti mu prilazimo.

Arya Nagarjuna bio je indijski pandita iz Vidarbhe u Južnoj Indiji koji je živio u 2. stoljeću nove ere, dakle oko 600 godina nakon Buddhinog preminuća (485. g. p.n.e.). U to je vrijeme Mahayana učenje bilo u previranju, pa si je Nagarjuna dao u zadatak da ga osnaži pokretanjem Madhyamaka filozofije, zasnovane na Prajnaparamita sutrama, koje je također popularizirao. Postao je jednom od najutjecajnijih duhovnih ličnosti u povijesti budizma, prerastajući prostorne i vremenske odrednice, pa se kasnije uglavnom spominje kao Bodhisattva Nagarjuna i javlja se kao patrijarh u mnogim lozama tibetskih, kineskih, korejskih i japanskih škola. Igra također važnu ulogu u genealogiji Shingon budizma kao treći patrijarh ezoteričnog učenja koji je primio tajnu Dharmu od velikog bića Vajrasattve. Ovdje, u "Draguljnom vijencu", ovaj veliki majstor Mahayane i Mantrayane razjašnjava Buddhino izlaganje praznosti (šunyata) temeljem sutri "Savršenosti mudrosti" (Prajnaparamita); predstavlja nam deset stupnjeva (bhumi) razvoja Bodhisattve koji vode ka Buddhastvu temeljem sutre "Deset stupnjeva" (Dašabhumika); objašnjava Bodhisattvine zbirke zasluga i mudrosti temeljem sutre "Izlaganje Akšayamatija" (Akšayamatinirdeša). "Draguljni vijenac" je izvorno posvećen indijskom kralju Šatavahani, pa stoga Nagarjuna uvrštava mnoge savjete o upravljanju državom, no pojam "kralj" ima i alegorijsko, kao i ezoterično značenje. Dio o neprivlačnosti tijela pisan je s obzirom na žensko tijelo jednostavno zato što je kralj bio muško. Kao što i sam Nagarjuna kaže, savjet obuzdanja odnosi se na oba spola. Među njegovim djelima, "Draguljni vijenac" je poznat po opširnom opisivanju kako duboke praznosti, tako i obimnih bodhisattvinskih djela samilosti za univerzalno spasenje.