U bilo kojoj zajednici ima onih koji osjećaju poziv da pomažu drugima na duhovnim stazama, a koji su poznati kao duhovnici, rabini, pastori, kurandere, šamani, svećenici, ili drukčije. Mi takve ljude nazivamo "vodičima": onima koji su iskusni u nekoj praksi, upoznati s terenom, i koji djeluju tako da olakšaju duhovne prakse drugima. Vodič ne mora svojatati isključivo ili apsolutno poznavanje terena.

Duhovne prakse, a naročito primarne religijske prakse, nose sa sobom rizike. Zato, kad pojedinac odabere slijediti praksu uz asistiranje vodiča, oba na sebe preuzimaju osebujen odgovornosti. Savjet za duhovne prakse predlaže slijedeći Etički kodeks za one koji služe kao duhovni vodiči:

1. [Namjera] Duhovni vodiči trebaju prakticirati i služiti na načine koji njeguju svjesnost, suosjećanje i mudrost.

2. [Služenje društvu] Duhovne prakse treba osmisliti i voditi na načine koji poštuju opće dobro, s obzirom na javnu sigurnost, zdravlje i red. Pošto povećana svjesnost stečena iz duhovnih praksi može katalizirati želju za osobnom i društvenom promjenom, vodiči će posebnu pažnju pokloniti tome da pomognu usmjeravanje energije onih kojima služe, kao i vlastitih, na odgovorne načine koji održavaju blagonaklonost spram svega živog.

3. [Služenje pojedincima] Duhovni vodiči će poštivati i nastojati očuvati autonomiju i dostojanstvo svake osobe. Sudjelovanje u bilo kojoj primarnoj religijskoj praksi mora biti dobrovoljno i zasnovano na prijašnjoj upućenosti i pristanku svakog sudionika u uobičajenom stanju svijesti. Upućivanje će uključivati, u najmanjem slučaju, razmatranje bilo kojih elemenata prakse koji mogu predstavljati fizički ili psihološki rizik. Posebno važno, sudionici trebaju biti upozoreni da primarno religijsko iskustvo može biti izazovno i dramatično transformativno.

Vodiči će izvršiti razumne pripreme da zaštite zdravlje i sigurnost svakog sudionika tijekom duhovnih praksi i u razdobljima ranjivosti koja mogu uslijediti. Ograničenja ponašanja sudionika i asistenata treba razjasniti i na njih svi trebaju pristati prije početka bilo koje prakse. Prikladni običaji povjerenja (konfidencijalnosti) trebaju biti uspostavljeni i poštivani.

4. [Kompetencija] Duhovni vodiči će pomagati samo s praksama za koje su kvalificirani osobnim iskustvom i kroz trening ili obrazovanje.

5. [Integritet] Duhovni vodiči će nastojati biti svjesni kako njihovi sistemi vjerovanja, vrijednosti, potrebe i ograničenja djeluju na njihov rad. Tijekom primarnih religijskih praksi, sudionici mogu biti posebno otvoreni sugestiji, manipulaciji i iskorištavanju; stoga, vodiči se zavjetuju štititi sudionike i ne dopustiti bilo kome da iskoristi tu ranjivost na načine koji povređuju sudionike ili druge.

6. [Tiha prisutnost] U svrhu osiguranja od štetnih posljedica osobne i organizacijske ambicije, obično je bolje da duhovne zajednice rastu kroz prirodno privlačenje negoli kroz promociju.

7. [Neprofitnost] Duhovne prakse treba provoditi u duhu služenja. Duhovni vodiči će nastojati primati sudionike bez obzira na njihovu sposobnost plaćanja ili doniranja.

8. [Tolerancija] Duhovni vodiči će prakticirati otvorenost i poštovanje prema ljudima čija su vjerovanja naizgled suprotna njihovima.

9. [Kolegijalna pomoć] Svaki će vodič tražiti savjetovanje drugih vodiča kako bi osigurao skladnost svojih praksi i ponudit će savjetovanje kad za to postoji potreba.

Ova radna verzija za javnu raspravu objavljena je 10. kolovoza 2001. Sadašnja verzija dostupna je na Internetu na adresi www.csp.org.

Copyright © 1995 - 2001 Council on Spiritual Practices

Box 460820 San Francisco, CA 94146-0820 USA

Permission is hereby given to reprint this Code, provided that the text is reproduced complete and verbatim, including the CSP contact information, copyright, and this notice of limited permission to reprint.

Ovaj hrvatski prijevod Kodeksa možete slobodno reproducirati, pod uvjetom da tekst reproducirate u cijelosti i doslovno, uključujući podatke o CSP-u, copyright i ovu napomenu o ograničeno dopuštenoj reprodukciji.

Preveo i priredio Hokai D. Sobol.