Svećenik bez granica

Intervju s Donom Cupittom



Don Cupitt je možda najradikalniji živući kršćanski teolog. No njegov rad je slabo poznat, bilo u Sjedinjenim Državama ili u svijetu. Rođen u Engleskoj 1933., on je anglikanski svećenik, predavač filozofije religija na University of Cambridge, te član i bivši dekan na Emmanueal College, Cambridge. Autor više od trideset knjiga, utemeljitelj pokreta Sea of Faith, koji poziva na radikalno promišljanje naših vjerskih tradicija. Više ga je konzervativnih krila Crkve optužilo kao heretika, a njegovo je razmišljanje po nekima bliže budhizmu nego kršćanstvu.

. . .

U Emptiness and Brightness Cupitt piše: "Od naših religija, jedino budhizam nudi ozbiljan i nepristran pokušaj razumijevanja ljudske tuge, dijagnosticira njene uzroke, i predlaže terapiju koja, ukoliko se dovoljno dugo u njoj istraje, doista ima šanse za uspjeh." Risking It All and Wrestling with Life, studija Cupittova života i djela u dva sveska Nigela Leavesa, objavit će tijekom 2004. Polebridge Press. Cupitta je intervjuirao Stephen Batchelor, jedan od urednika Tricyclea, u travnju ove godine.

Tricycle: 1980. objavili ste knjigu naslova Taking Leave of God. Nekima je to morala biti šokantna ideja, barem od teologa i anglikanskog svećenika. Čini se da ova zamisao dovodi u pitanje same temelje kršćanskog religijskog života.
Cupitt: Premda sam cijelog života temperamentno religiozan, moja je filozofija religija postala kritičkom s objavljivanjem knjige Taking Leave of God. Tamo sam zauzeo stav da Boga ne smijemo promatrati kao metafizičko biće, kao beskonačni duh, već kao vodeći duhovni ideal spram kojeg usmjeravamo svoje živote. Ovu ideju Boga eksplicitno je iznio Imanuel Kant, a po nekima je uvijek prisutna u luteranskoj tradiciji.
Starije realističko razumijevanje i jezik o Bogu vodi u nemoguće intelektualne poteškoće. Kako osoba može biti beskrajna, bezvremena, jednostavna i nepromjenjiva? Čini se da je većini kršćana u ideji Boga bitno da se Bog nekako smatra osobnim, kao da ima nešto s nama, ali filozofski atributi Boga čine to nezamislivim. Meni više smisla ima vidjeti Boga kao duhovni ideal. A možda je najbolji način tumačenja kršćanstva reći da kršćani u Kristu vide taj ideal otjelovljen u ljudskom životu. Tako sam ideju inkarnacije Boga u Kristu demitologizirao u ideju otjelovljenja kršćanskih vrednota u Kristu, u njegovom učenju. Vidim kršćanstvo kao duhovnu stazu u kojoj osoba slijedi razne vrijednosti, priča razne priče, slijedi primjere koji nas naposljetku uglavnom vode do Isusa iz Nazareta.

U kojoj mjeri je opraštanje od Boga bilo kretanje prema drugim vjerama, naročito budhizmu?
Da, u to vrijeme se moja staza susrela s stazom Iris Murdoch. Ona se silno zanimala za budhizam i pristupila je podukama iz meditacije. Oboje smo počeli osjećati da se metafizička strana kršćanskog vjerovanja bliži kraju. Bili smo privučeni budhizmu jer je budhizam oduvijek poznat po odlaganju metafizičkih pitanja u stranu da bi se slijeđenje staze dovelo u prvi plan. Kršćani imaju uzrečicu, lex orandi lex credendi: način na koji se moliš treba oblikovati ono što vjeruješ; način na koji prakticiraš svoju religiju treba biti ispred ideološkog oblika u koji ju kasnije izlijevaš.
Uvijek sam volio budhizam. Volim njegovu fenomenološku stranu, njegovu želju za sjedinjenim viđenjem stvarnosti kao nekakve struje sićušnih događaja. Sopstvo je nerazdvojan dio toga, tako da sopstvo nije duh koji viri u svijet odnekud izvana. Sopstvo je i samo oblak sićušnih događaja i kao takvo je dio svijeta.
U svojoj religioznoj misli ne nastojim spasiti besmrtnu dušu iz pokvarenog svijeta, već ostvariti potpuno uranjanje u ovaj naš svijet. Želim sebe dovesti u sklad i u korak sa svijetom koji zapravo imamo. Ne vjerujem da se trebamo ugledati na bilo kakav metafizički poredak s druge strane iskustva, niti na bilo kakav metafizički subjekt s ove strane iskustva, već jednostavno, na neki način, gledati život sam. Mi jesmo naši životi. Predamo li se potpuno svojem životu, otkrit ćemo najbolju sreću za koju smo kao ljudska bića sposobni. Snažno se protivim religijama koje od nas traže da se malo udaljimo od života.

Budhizam sigurno ima dugu povijest udaljavanja od života. Ponekad se čak čini kao da odbacuje ili poriče život.
Budhizam se pojavio u vrijeme kad je u Indiji, kao i u Grčkoj, prevladavao osjećaj da razvoj državnog društva zahtjeva discipliniranje strasti, neki stupanj udaljavanja sebe od vlastitih strasti. Po meni, pak, problem je sada gotovo obrnut. Od početka romantizma, mi na Zapadu se borimo za integralni život tijela, emocija i religije. Želimo da naše vrijednosti, naši osjećaji, naša čula i naša tijela pjevaju po notama jedne iste himne.
Ja tragam za više sjedinjenim sopstvom. Sviđa mi se integrirani, ovostrani humanizam kojem je kršćanstvo uvijek težilo ali ga je rijetko kad sustavno provodilo. Evanđelisti vole reći kako je užasan sekularni humanizam, ali u kršćanstvu možete reći da je Bog sekularni humanist. Bog postaje čovjek u svijetu; ljudsko biće je najbolja minijatura svijeta. Ne bismo smjeli dijeliti sebe na različite dijelove ili odvajati se od svijeta.
Danas sam pomalo emotivist. Definiram religiju kao kozmičku emociju: osjećaj svega što jest, želju da sebe postavimo u odnosu na sve. Da bismo razumjeli što jesmo, kako da živimo, čemu se možemo nadati, kako da usmjerimo svoje živote, gdje pripadamo unutar sveukupnosti. Ja naglašavam prioritet strasti i rekao bih da je naše emocionalno zdravlje temeljni preduvjet za osobnu sreću. Ovo je, znam, prilično drukčije od nekih tradicionalnih budhističkih učenja, ali zamijetio sam kako mnogi mlađi budhisti na Zapadu nisu previše zagrijani za budhistički asketizam i smatraju da seksualni asketizam nipošto nije nužan za osobnu sreću.

Po vašem mišljenju, što je pokrenulo ovaj radikalni pomak u vašem razmišljanju? Je li vas prirodno znanstveno razumijevanje stvarnosti nagnalo da odbacite stare metafizičke izvjesnosti?
Da, tako je. Ali danas naglašavam povijest. Našim životom ne upravlja bezvremeni poredak ili vanvremenska načela. On je duboko historičan. Uvijek sam razmišljao historijski. Uvijek sam smatrao da mogu biti ova osoba koja jesam isključivo u ovom povijesnom razdoblju u kojem živim. Tako sada i religijske sisteme vjerovanja i prakse i vrijednosti shvaćam kao povijesne. I mi sami evoluiramo unutar povijesnih procesa i standarda kojima mjerimo sebe i svoje živote. Ne smijemo sebe vidjeti kao prikačene na izvan-povijesni poredak. Za mene, kritička povijest je još važnija od prirodne znanosti za naše temeljnito prelaženje na ovostranu, humanističku vrstu religije.

Ostatak ovog intervjua možete čitati u časopisu Tricycle: The Buddhist Review, izdanje Jesen 2003.

Preveo i priredio Hokai D. Sobol.
09/2003



Riznica Dharme | www.mandala.hr | Dharma Treasury