Ovaj život je dragocjen - i prolazan



Njegova Svetost Tenzin Gyatso, 14. Dalaj-lama


Preneseno s dopuštenjem iz knjige "Advice on Dying and Living a Better Life"
u sporazumu s Atria Books, Simon & Schuster.

Priroda je cikličnog postojanja da se sastavljene pojave moraju naposljetku razići, rastati -- roditelji, djeca, braća, sestre i prijatelji. Bez obzira koliko se prijatelji vole, naposljetku se moraju rastati. Gurui i učenici, roditelji i djeca, braća i sestre, supruzi i supruge, i prijatelji -- bez obzira tko su -- moraju se naposljetku rastati.

Dok je moj stariji tutor, Ling Rinpoče, bio zdrav, bilo mi je gotovo nemoguće, nepodnošljivo, razmišljati o njegovoj smrti. Za mene, on je uvijek bio kao čvrsta stijena na koju sam se mogao osloniti. Pitao sam se kako ću preživjeti bez njega. No kad je imao moždani udar, nakon kojeg još jedan, veoma ozbiljan udar, situacija je omogućila da jednim dijelom uma počnem misliti, "Sada bi mu bilo bolje da ode." Povremeno sam čak mislio da je namjerno uzeo tu bolest, tako da, kad uistinu umre, ja budem spreman obaviti slijedeći zadatak -- tragati za njegovom reinkarnacijom.

Povrh odvajanja od svih naših prijatelja, bogatstvo i resursi koje akumuliramo s vremenom -- bez obzira koliko sjajni -- naposljetku postaju neupotrebljivi. Bez obzira koliko smo visokog položaja, naposljetku moramo pasti. Kako bih se podsjetio na ovu činjenicu, kad se uspinjem na visoki prijestol s kojega podučavam, dok sjedam recitiram si riječi sutre "Dijamantski sjekač" koje govore o netrajnosti:

Promatraj stvari stvorene iz uzroka
Kao [da su] titrajuće zvijezde, prividi oboljelih očiju,
Svjetlucanje uljanice, magičke obmane,
Rosa [na travi], mjehurići [na površini vode], bljesak [munje] i oblaci [na vjetru].

Razmišljam o krhkosti uzrokovanih pojava, a zatim pucnem prstima, označujući netrajnost. Ovako se podsjećam na ću veoma uskoro sići s visokog prijestola.

Svako živo biće -- bez obzira koliko dugo živi -- mora naposljetku umrijeti. Nema druge mogućnosti. Kad se nalazite unutar cikličnog postojanja, ne možete živjeti izvan njegove prirode. Bez obzira koliko su stvari sjajne, u njihovoj je samoj prirodi urođeno da one i vi, koji u njima uživate, morate na koncu umrijeti.

Ne samo da na kraju morate umrijeti, već i ne znate kada će to biti. Da znate, mogli biste odgoditi pripreme za budućnost. Čak i ako iskazujete znakove dugog i zdravog življenja, ne možete sa sto posto sigunosti reći da danas nećete umrijeti.

Ne smijete odlagati. Naprotiv, trebate se pripremiti tako da, čak i umrete noćas, nemate nikakvih žaljenja. Razvijete li uvažavanje neizvjesnosti i neizbježnosti smrti, vaš osjećaj važnosti da svoje vrijeme upotrijebite mudro biti će sve jači i jači. Kao što kaže tibetnaski učenjak i jogi Tsongkhapa:

Kad shvatiš teškoću nalaženja ovog ljudskog tijela,
ne možeš više ne činiti ništa.
Kad spoznaš njegovo veliko značenje, besmisleno trošenje vremena postaje uzrokom tuge.
Kad promišljaš o smrti, poduzimaš pripreme za
odlazak u slijedeći život.
Kad promišljaš činove i njihove učinke,
odbacuješ izvore nesavjenosti.
Kad na ovaj način osnažiš ova četiri korijena,
Druge plemenite prakse rastu [u tebi] lako.

Razmišljanje o smrti ne služi samo kao priprema za umiranje i podstreka za djelovanje koje čini dobro budućim životima, već također dramatično utječe na vašu mentalnu perspektivu. Primjerice, kad ljudi nisu navikli na ovu praksu svjesnosti i nezaboravljanja izvjesnosti smrti, onda čak i kad je očigledno da su stari i da će ubrzo preminuti, njihovi prijatelji i obitelj osjećaju da ne mogu biti realistični s njima, pa čak osjećaju potrebu da im daju komplimente po pitanju njihova fizičkog izgleda. Obje strane znaju da je to laž. To je doista smiješno!

Ponekad čak pacijenti koji pate od smrtne bolesti kao što je rak izbjegavaju upotrijebiti riječi kao "umiranje" ili "smrt". Čini mi se da je s njima gotovo nemoguće razgovarati o neizbježnoj smrti; oni pružaju toliki otpor. No za onog tko ne može ni čuti riječ "smrt", a kamoli se suočiti s njezinom stvarnošću, samo nastupanje smrti će vjerojatno donijeti veliku neugodnost i strah. S druge strane, kad se sretnem s praktičarem koji se čini blizu smrti, ne oklijevam reći, "Bilo da umreš ili se oporaviš, trebaš se jednako pripremati". Moguće nam je zajedno razmišljati o neizbježnosti smrti. Nema potrebe išta skrivati, jer takva je osoba spremna na smrt bez kajanja. Praktičar koji dovoljno rano promišlja o netrajnosti puno je odvažniji i sretniji dok umire. Promišljanje o neizvjesnosti vremena smrti razvija um koji je spokojan, discipliniran i plemenit, jer taj um boravi na nečem što je više od površne pojavnosti ovog kratkog života.

Sažeti savjet
1. Njegujete li osjećaj neizvjesnosti vremena smrti, bolje ćete upotrijebiti svoje vrijeme.
2. Kako bi izbjegli odlaganje duhovne prakse, nastojte ne pasti pod utjecaj obmane trajnosti.
3. Shvatite da bez obzira na poželjnost situacije, njena je priroda da mora završiti.
4. Nemojte misliti da će kasnije biti vremena.
5. Budite iskreni o suočavanju s vlastitom smrću. Vješto i prikladno ohrabrujte druge da budu iskreni o vlastitoj smrti. Ne zavaravajte jedni druge komplimentima kad je vrijeme smrti blizu. Iskrenost će potaknuti hrabrost i radost.


Preveo i priredio Hokai D. Sobol.
09/2003


. . .


Riznica Dharme | www.mandala.hr | Dharma Treasury