Duhovnost koja transformira


Ken Wilber

Vjerojatno najbriljantniji filozof današnjice, koji je svojom prvom knjigom "Spektar svijesti" napisanom u dobi od 23 godine sintetizirao sve oblike psihologije i psihoterapije, uključujući tradicije Istoka i Zapada, te privukao pažnju stručne javnosti, u narednih je deset godina obradio sva bitna polja ljudskog stvaralaštva - znanost, sociologiju, umjetnost, politiku, ekonomiju, tehnologiju i medicinu - te stvorio novu paradigmu ljudskog razvoja, koja danas svoj izraz nalazi u suradnji nekoliko stotina vrhunskih istraživača iz svih područja okupljenih u Integral Institute. Ovdje komentira pitanje autentične duhovne prakse. Ken Wilber je autor knjiga The Spectrum of Consciousness, Grace and Grit, Sex, Ecology, Spirituality, A Brief History of Everything, The Eye of Spirit i dr.

. . .

Esej izvorno napisan za posebno izdanje časopisa What is Enlightenment?
Copyright Ken Wilber


Uvodna bilješka
Ken Wilbera ne treba predstavljati. Kao genij prepoznat u svom vremenu, ovaj plodni pisac je široko priznat po inovacijskoj i kritičkoj sintezi filozofija Istoka i Zapada, i pozdravljen od mnogih kao jedno od najblistavijih svjetala u suvremenom duhovnom svijetu. Uz sve širi utjecaj, njegove ideje privlače pobornike iz krajnje različitih ideoloških grupacija - dok on kao praktični budist ostaje prkosno samostalan, oslonjen samo na moć vlastite potrage. Nezaplašen pred rizikom kontroverznosti, prima grube kritike zbog svog otvorenog i neustrašivog propitivanja mnogih najomiljenijih ideja modernog progresivnog status quo-a. No upravo ova njegova odlika, ova neumorna strast iskrenog propitivanja - isuviše rijetka odlika u suvremenoj duhovnoj areni - čini ga toliko svježim. U ovom originalnom eseju Ken Wilber viče iz svog srca, preklinjući svakog od nas da prihvatimo izazov i prigrlimo "duhovnost koja transformira".

. . .


Hal Blacker - jedan od urednika u časopisu What Is Enlightenment? - opisao je temu ovog posebnog izdanja časopisa na slijedeći način (iako ovime ponavljam neke stvari, isplati se u cjelosti citirati, jednostavno zbog rječitosti, otvorenosti i nepogrešivog dobrog smisla):

"Namjeravamo istražiti jedno pitanje koje jest osjetljivo, ali ga svejedno treba adresirati - to je površnost koja prožima toliko toga u sadašnjem duhovnom istraživanju i diskursu na Zapadu, posebno u Sjedinjenim Državama. Prečesto kod prevođenja mističnih tradicija s Istoka (i ne samo) u američki idiom, sravnjuje se njihova ogromna dubina, razvodnjuje se njihov radikalni imperativ, i drastično ograničava njihov potencijal za revolucionarnu transformaciju. Kako se uopće ovo dešava, često je čini se suptilno, pošto su riječi u učenjima često iste. No ipak kroz naizgled nebitnu promjenu koja se tiče, možda, njihova konteksta i zato konačno njihova značenja, poruka najvećih učenja se često pretvori iz huktanja plamena oslobođenja u nešto puno sličnije umilnom gugutanju kalifornijske tople kupke. Premda ima izuzetaka, radikalne implikacije najvećih učenja su na taj način često izgubljene. Želimo istražiti ovo razvodnjavanje duhovnosti na Zapadu i ispitati njegove uzroke i posljedice."

Ja želim preuzeti ovu izjavi i raspakirati njene osnovne točke, komentirajući ih što bolje mogu, jer sve u svemu, ove točke osvjetljavaju samo srce i dušu krize u američkoj duhovnosti. -K.W.

TRANSLACIJA vs. TRANSFORMACIJA
U seriji knjiga (a to su "A Sociable God", "Up from Eden" i "The Eye of Spirit") pokušao sam pokazati da sama religija oduvijek vrši dvije veoma važne, ali veoma različite, funkcije. Prvo, djeluje kao način stvaranja smisla za odvojeno jastvo: nudi mitove i bajke i priče i alegorije i obrede i oživljavanja koja, sve zajedno, pomažu odvojenom jastvu da pronađe smisao i izdrži u milovanjima i udarcima grozne sudbine. Ova funkcija religije neće obično ili nužno promjeniti razinu svijesti kod osobe; ona ne pruža radikalnu transformaciju. Niti pruža razorno oslobođenje od odvojenog jastva kao takvog. Umjesto tog, utješuje jastvo, osnažuje jastvo, brani jastvo, podržava jastvo. Sve dok odvojeno jastvo vjeruje u mitove, vrši obrede, izriče molitve ili prihvaća dogmu, jastvo će - u to se revno vjeruje - biti "spašeno", bilo sada u slavi Boga-spasitelja ili Boginje-milosnice, ili u zagrobnom životu koji jamči vječnu milinu. Ali drugo, religija također služi - obično u veoma, veoma maloj manjini - funkciju radikalne transformacije i oslobođenja. Ova funkcija religije ne osnažuje odvojeno jastvo, već ga nepovratno razara - umjesto utjehe uništenje, umjesto podrške praznost, umjesto samosažaljenja eksplozija, umjesto udobnosti revolucije - ukratko, ne neko konvencionalno oblaganje svijesti već radikalna transmutacija i transformacija u najdubljem sjedištu same svijesti.

Ima nekoliko različitih način na koje možemo formulirati ove dvije važne funkcije religije. Prva funkcija - stvaranje smisla za jastvo - je svojevrsni horizontalni pokret; a druga funkcija - nadilaženje jastva - je svojevrsni vertikalni pokret (više ili dublje, ovisno o metafori). Prvu sam nazvao "translacija", a drugu "transformacija".

S translacijom, jastvu se jednostavno daje nov način razmišljanja ili osjećanja o stvarnosti. Jastvu se daje novo vjerovanje - možda holističko umjesto atomističkog, možda opraštanje umjesto okrivljavanja, možda relacijsko umjesto analitičkog. Jastvo zatim uči translatirati (ili prevoditi) svoj svijet i svoje postojanje u ovo novo vjerovanje ili novi jezik ili novu paradigmu, a ova nova i očaravajuća translacija, bar privremeno, ublažuje ili smanjuje strah urođen u srcu odvojenog jastva.

Ali s transformacijom, sam proces translacije se dovodi u fokus, svjedoči, podriva i konačno rastavlja. S tipičnom translacijom, jastvo (sopstvo ili subjekt) dobija nov način razmišljanja o svijetu (ili objektima); ali s radikalnom transformacijom, samo se jastvo ispituje, istražuje, grabi za grlo i doslovno trese do smrti. Uzmite to na još jedan način: s horizontalnom translacijom - koja je daleko najprisutnija, najproširenija i najprihvaćenija funkcija religije - jastvo se, bar privremeno, usrećuje u svom prianjanju, zadovoljava u svom robovanju, uljuljkuje usprkos vrištećem strahu koji je ustvari njegovo najunutarnjije stanje. S translacijom, jastvo pospano izlazi u svijet, gegajući zatupljeno i razrooko kroz noćnu moru samsare. A to je, odista, uobičajeno stanje vjerski nastrojenog čovječanstva, upravo stanje koje radikalni ili transformativni duhovni ostvaritelji dolaze razdrmati i konačno raščiniti. Jer autentična transformacija nije stvar vjerovanja već stvar smrti vjernika; nije stvar translatiranja svijeta već transformiranja svijeta; nije stvar pronalaženja utjehe već pronalaženja beskonačnosti s druge strane smrti. Sopstvu se ne udovoljava; sopstvo se rastura.

E sad, premda sam očito favorizirao transformaciju i omalovažavao translaciju, činjenica je da u cjelosti obje su ove funkcije nevjerojatno važne i sasvim neophodne. Pojedinci se, bar većim dijelom, ne rađaju prosvjetljeni. Rađaju se u svijet grijeha i patnje, nade i straha, žudnje i očajanja. Rađaju se kao jastvo spremno i željno na zarazu; jastvo puno gladi, žeđi, suza i straha. I sasvim rano počinju učiti razne načine da translatiraju (ili prevode) svijet, da od njega rade smisao, da mu daju značenje, i da se time brane od užasa i muke što uvijek spremno vrebaju ispod sretne površine odvojenog jastva ili sopstva.

I koliko god mi, kao vi i ja, željeli da nadiđemo puku translaciju i pronađemo autentičnu transformaciju, svejedno je translacija apsolutno nužna i ključna funkcija za najveći dio naših života. Oni koji ne mogu prikladno translatirati, uz priličnu dozu integriteta i vjernosti, brzo padaju u duboku neurozu ili čak psihozu: svijet prestaje imati smisla - granice između jastva i svijeta nisu nadiđene već se počnu raspadati. Ovo nije proboj nego slom; nije transcendencija, nego katastrofa.

No u određenoj točki procesa sazrijevanja, sama translacija, bez obzira koliko adekvatna ili pouzdana, jednostavno prestaje umirivati i tješiti. Nikakva nova vjerovanja, nikakava nova paradigma, nikakvi novi mitovi, nikakve nove ideje neće zaustaviti gušeću tjeskobu. Umjesto novog vjerovanja za jastvo, samo potpuno nadilaženje jastva/sopstva je jedina upotrebljiva staza.

Pa opet, broj pojedinaca koji su spremni za takvu stazu je, i uvijek je bio, i vjerojatno će uvijek biti, veoma mala manjina. Za većinu će ljudi bilo kakvo religijsko vjerovanje pasti u kategoriju utjehe: bit će to nova horizontalna translacija koja proizvodi nekakvo značenje usred čudovišnog svijeta. A religija je oduvijek vršila, najvećim dijelom, upravo ovu prvu funkciju - i dobro ju ispunjavala. Stoga također koristim riječ "legitimacija" za opisivanje ove prve funkcije (horizontalne translacije i stvaranja smisla za odvojeno jastvo). Jer velik dio važne svrhe religije je pružanje legitimnosti jastvu - legitimnosti njegovim vjerovanjima, njegovim paradigmama, njegovim svjetonazorima i njegovim načinima življenja u svijetu. Ova funkcija religije u osiguravanju legitimnosti za jastvo i njegova vjerovanja - bez obzira koliko privremena, relativna, netransformativna ili iluzorna - ipak je najveća i najvažnija funkcija svjetskih religijskih tradicija. Sposobnost religije da pruži horizontalno značenje, legitimnost i opravdanje jastvu i njegovim vjerovanjima - ta funkcija religije je povijesno najveće "društveno ljepilo" bilo koje kulture.

I ne može se lako, ili olako, igrati s osnovnim ljepilom koje drži društva na okupu. Jer često, kad se ljepilo rastvori - kad se prijevod (translacija) rastvori - proizvod kao što rekli nije proboj već slom; umjesto oslobođenja imamo društveni kaos. (Ubrzo ćemo se vratiti na ovaj ključni moment.)

Gdje translativna/prijevodna religija nudi legitimnost, transformativna/pretvorbena religija nudi autentičnost. Za one rijetke pojedince koji su spremni - to jest, kojima je dosta patnje odvojenog jastva, pa više ne mogu održavati legitimni svjetonazor - transformativno otvaranje u istinsku autentičnost, istinsko prosvjetljenje, istinsko oslobođenje, zove sve upornije. I ovisno o vašoj sposobnosti za patnju, prije ili kasnije ćete odgovoriti na zov autentičnosti, transformacije, oslobođenja na izgubljenom obzoru beskraja.

Transformativna duhovnost nipošto ne nastoji obložiti ili legitimirati bilo koji prisutni svjetonazor, već podariti istinsku autentičnost rastvaranjem onog što svijet smatra legitimnim. Legitimna svijest je sankcionirana konsenzusom, preuzeta kroz mentalitet stada, prihvaćena u kulturi i kontrakulturi, promovirana u odvojenom jastvu kao jedinom načinu za pronalaženje smisla u ovom svijetu. Ali autentična svijest brzo sve to odbacuje sa svojih leđa i usmjerava pogled koji vidi samo blistavi beskraj u srcu svih duša i diše u svoja pluća samo atmosferu vječnosti prejednostavne za vjerovanje.

Transformativna duhovnost, autentična duhovnost, stoga je revolucionarna. Ona ne legitimira svijet, ona ruši svijet; ona ne umiruje svijet, ona ga razara. I strah jastva ne prestaje - jastvo nestaje. A ove činjenice vode do nekoliko zaključaka.

TKO DOISTA ŽELI TRANSFORMACIJU?
Prilično je uobičajeno vjerovanje da Istok obiluje transformativnom i autentičnom duhovnošću, ali da Zapad - i povijesno i u današnje "Novo doba" - nema ništa više od raznih vrsta horizontalne, translativne, jedva legitimne i stoga mlake duhovnosti. Iako u tome ima nešto istine, stvarna situacija je puno tužnija, jer Istok i Zapad su sasvim slični.

Prvo, premda je općenito točno da je Istok proizveo veći broj autentičnih ostvaritelja, usprkos tome, stvarni postotak istočnjačkog stanovništva koji je sudjelovao u autentičnoj transformativnoj duhovnosti jest, i uvijek je bio, jadno malen. Jednom sam pitao Roshia Katagiria, s kojim sam imao svoj prvi proboj (nadam se ne slom), koliko je uistinu velikih Ch'an i Zen majstora povijesno bilo. Bez oklijevanja, rekao je, "Možda tisuću sveukupno." Pitao sam jednog drugog Zen majstora koliko uistinu prosvjetljenih - duboko prosvjetljenih - japanskih Zen majstora živi danas, a on je rekao, "Ne više od desetak."

Pretpostavimo jednostavno, čisto radi rasprave, da su to približno točni odgovori. Izvrtite si brojeve. Čak i ako kažemo da je tijekom te povijesti bilo milijardu Kineza (što je krajnje niska procjena), to još uvijek znači da je samo tisuću od milijardu ljudi prešlo u autentičnu, transformativnu duhovnost. Za one među vama koji nemaju kalkulator, to je 0.0000001 od ukupnog stanovništva.

A to nepogrešivo znači da je preostalo stanovništvo sudjelovalo (i sudjeluje), u najboljem slučaju, u raznim tipovima horizontalne, translativne, jedva legitimne religije: sudjelovalo je u magičkim praksama, mitskim vjerovanjima, sebičnim molitvama, magijskim obredima i tako dalje - drugim riječima, u translativnim načinima davanja značenja odvojenom jastvu, translativnoj funkciji koja je, kao što smo rekli, glavno društveno ljepilo kineskog (i svih drugih) kultura do danas. Zato bez ikakvog omalovažavanja uistinu zadivljujućih doprinosa veličanstvenih istočnih tradicija, zaključak je jednostavan: radikalna transformativna duhovnost je krajnja rijetka, bilo gdje u povijesti i bilo gdje u svijetu. (Brojke na Zapadu su još depresivnije.)

Dakle, iako sasvim opravdano možemo žaliti zbog veoma malog broja pojedinaca na Zapadu koji danas provode istinski autentično i radikalno transformativno duhovno ostvarenje, nemojmo lažno tvrditi da je inače bilo dramatično različito u ranijim vremenima ili u drugim kulturama. Tu i tamo je bilo malo bolje od ovog što vidimo ovdje, sada, na Zapadu, ali ostaje činjenica: autentična duhovnost je nevjerojatno rijetka ptica, bilo gdje, bilo kada, na bilo kojem mjestu. Pa krenimo onda od nepobitne činjenice da je vertikalna, transformativna, autentična duhovnost jedan od najdragocjenijih dragulja čitave ljudske tradicije - upravo zato što je, poput svih dragocjenih dragulja, nevjerojatno rijetka.

Drugo, iako je i vi možemo duboko vjerovati da je najvažnija funkcija koju možemo vršiti upravo nuđenje autentične transformativne duhovnosti, činjenica je da puno toga što činimo, u svojoj zadaći donošenja pristojne duhovnosti u svijet, predstavlja ustvari nuđenje benignijih i korisnijih oblika translacije. Drugim riječima, čak i ako sami prakticiramo, ili nudimo, autentičnu transformativnu duhovnost, ipak puno toga što moramo prvo učiniti je dati većini ljudi prikladniji način da translatiraju svoje stanje. Moramo pružiti korisne translacije prije no što djelotvorno ponudimo autentične transformacije. Razlog tomu je da, ukoliko se translacija prebrzo, ili prenaglo, ili previše nevješto oduzme od pojedinca (ili kulture), posljedica, još jednom, nije proboj nego slom, ne oslobođenje nego kolaps. Navest ću ovdje dva primjera.

Kad je Chögyam Trungpa Rinpoche, veliki (i kontroverzni) tibetanski majstor, isprva došao u ovu zemlju, bio je poznat po tome što uvijek na pitanje o učenju Vajrayane odgovara, "Postoji samo Ati." Drugim riječima, gdjegod pogledate postoji samo prosvjetljeni um. Ego, samsara, maya i iluzija - svega se tog ne treba osloboditi, jer ustvari ni ne postoji: Postoji samo Ati, postoji samo Duh, postoji samo Bog, postoji samo nedvojna Svjesnost svugdje u postojanju.

Skoro nitko ništa nije skužio - nitko nije bio spreman na ovu radikalnu i autentičnu realizaciju "uvijek-već" istine - i tako je Trungpa naposljetku uveo čitavu seriju "nižih" praksi koje vode ovoj radikalnoj i vrhovnoj "ne-praksi". Uveo je Devet Yana kao osnovu prakse - drugim riječima, uveo je devet stupnjeva ili razina prakse, koja kulminira u vrhovnoj "ne-praksi" uvijek-već Atia.

Mnoge od ovih praksi bile su jednostavno translativne, a neke su bile mogli bi reći "niže transformativne" prakse: minijaturne transformacije koje čine tijeloum podložnijim radikalnom, već-ostvarenom prosvjetljenju. Ove translativne i niže prakse vodile su u "savršenu praksu" ne-prakse - ili radikalne, trenutačne, autentične spoznaje da, od samog početka, postoji samo Ati. I tako, premda je vrhovna transformacija bila prvenstveni cilj i trajni temelj, Trungpa je morao uvesti translativne i niže prakse kako bi pripremio ljude za očitost onog što jest.

Točno se ista stvar desila kad je podučavao Adi Da, još jedan utjecajni (i jednako kontroverzni) adept (premda ovaj put rođeni Američanin). Ispočetka je učio samo "stazu razumijevanja": ne put za ostvarenje prosvjetljenja, već ispitivanje zašto uopće želite postići prosvjetljenje. Sama želja za traženjem prosvjetljenja nije ništa doli tendencija prianjanja samog ega, i tako sama potraga za prosvjetljenjem priječi prosvjetljenje. "Savršena praksa" je stoga ne tragati za prosvjetljenjem, već duboko propitati motivaciju za traženje kao takvo. Očito je da tražite u nastojanju da izbjegnete sadašnjost, a opet samo sadašnjost sadrži odgovor: tragati zauvijek znači zauvijek propustiti priliku. Uvijek već JESTE prosvjetljeni Duh, pa je zato traženje Duha jednostavno poricanje Duha. Duh ne možete postići kao što ne možete postići svoja stopala ili steći svoja pluća.

Nitko ništa nije shvatio. I tako je Adi Da, isto kao Trungpa, uveo čitav niz translativnih i nižih transformativnih praksi - sedam stupnjeva prakse, ustvari - koje su vodile do točke u kojoj možete potpuno napustiti traganje, ostati tamo otvoreni uvijek-već istina svog vječnog i bezvremenog stanja, koja je potpuno i totalno prisutna od početka, no koja je brutalno ignorirana u zaluđenoj želji za traganjem.

E sad, štogod vi mislili o ta dva majstora, činjenica ostaje: izvršili su možda prva dva velika eksperimenta u ovoj zemlji o tome kako uvesti pojam da "Postoji samo Ati" - postoji samo Duh - pa da je zato traženje Duha upravo ono što priječi spoznaju. I oba su otkrili da, bez obzira koliko smo živi u istini Atia, živi u radikalnoj transformativnoj istini ovog trenutka, bez obzira na to, translativne i niže transformativne praske su skoro uvijek preduvjet za tu konačnu i vrhovnu transformaciju.

Drugo što želim reći je da, povrh nuđenja autentične i radikalne transformacije, moramo i dalje biti otvoreni i brižljivi prema brojnim korisnim oblicima nižih i translativnih praksi. Ovaj širokogrudni stav traži onda "integralni pristup" ukupnoj transformaciji, pristup koji poštuje i uključuje mnoge niže transformativne i translativne prakse - pokrivajuć fizički, emocionalni, mentalni, kulturalni i komunalni aspekt ljudskog bića - u pripremi za otvaranje, i kao izraz, vrhovne transformacije u uvijek-već sadašnje stanje.

I tako, čak i dok s pravom kritiziramo samo translativnu religiju (i sve niže oblike transformacije), trebamo shvatiti da integralni pristup duhovnosti kombinira najbolje od horizontalnog i vertikalnog, translativnog i transformativnog, legitimnog i autentičnog - i tako usmjerimo naša napore prema uravnoteženom i zdravom nadzoru ljudske situacije.

MUDROST I SAMILOST
No nije li ovo gledište užasno elitističko? Božemili, nadam se da jest. Kad idete na košarku, želite li gledati mene ili Michael Jordana? Kad slušate pop glazbu, za koga ste spremni potrošiti? Za mene ili Bruce Springsteena? Kad čitate izvrsnu književnost, koga biste rađe čitali cijelu večer, mene ili Tolstoja? Kad platite 64 miliona dolara za sliku, da li ću autor slike biti ja ili Van Gogh?

Sva izvrsnost je elitistička. A to uključuje i duhovnu izvrsnost. No duhovna izvrsnost je elitizam u koji su svi pozvani. Prvo nas privlače veliki majstori - Padmasambhava, Sv. Terezija Avilska, Gautama Buddha, Gospa Tsogyal, Emerson, Eckhart, Maimonid, Šankara, Šri Ramana Maharši, Bodhidharma, Garab Dorje. No njihova poruka je uvijek ista: pusti da u tebi bude ova svijest koja je u meni. Uvijek počneš elitistički; i uvijek završiš egalitaristički, uvijek.

Ali između toga, tu je ljuta mudrost koja urla iz srca: mi moramo, svi mi, održati fokus na radikalnom i vrhovnom transformativnom cilju. I tako će bilo kakva integralna ili autentična duhovnost uvijek uključivati kritičko, intenzivno i povremeno polemičko vikanje iz transformativnog kluba prema translativnom klubu.

Ako upotrebimo postotke kineskog Ch'ana kao jednostavan primjer, to znači da ako 0.0000001 stanovništva doista provodi pravu ili autentičnu duhovnost, onda preostalih 0.99999999 stanovništva provodi netransformativne, neautentične, puke translativne ili horizontalne sisteme vjerovanja. A to znači - da, tako je - da ogromna, ogromna većina "duhovnih tragača" i "duhovnih praktičara" u ovoj zemlji kao i drugdje sudjeluje u vrlo ne-autentičnim prilikama. Tako je uvijek bilo; tako je i sada. Ova zemlja nije izuzetak.

Ali u današnjoj Americi, a ovo puno više uznemiruje, ogromna većina ovih horizontalnih duhovnih sljedbenika često tvrdi da predstavlja samu vrhušku duhovne transformacije, "novu paradigmu" koja će promijeniti svijet, "veliku transformaciju" kojoj su oni prethodnica. No često nisu nipošto transformativni; oni su samo, ali agresivno, translativni - oni ne nude djelotvorna sredstva za konačno rastavljanje jastva, već samo načine da jastvo može drukčije misliti. Ne nude načine transformacije, već samo nove načine translatacije. Ustvari, ono što većina njih nudi nije praksa ili niz praksi, ni sadhana ni satsang ni shikan-taza ni yoga. Ono što većina njih nudi je jednostavno sugestija: pročitajte moju knjigu o novoj paradigmi. Ovo je jako poremećeno, i jako uznemirujuće.

Dakle, autentični duhovni klubovi imaju srce i dušu velikih transformativnih tradicija, a ipak će uvijek raditi dvije stvari odjednom: cijeniti i provoditi niže i translativne prakse (o kojima im uspjeh obično ovisi), ali također ispuštati gromoviti urlik iz srca da sama translacija nije dovoljna.

I zato se svi oni kojima je autentična transformacija duboko pomakla dušu moraju, vjerujem, hrvati s dubokom moralnom obavezom da riknu iz srca - možda tiho i nježno, sa suzama opiranja; možda sa žestokom vatrom i ljutom mudrošću; možda sa sporom i pažljivom analizom; možda neporecivim javnim primjerom - ali autentičnost uvijek i apsolutno nisu obavezu i dužnost: moraš progovoriti, najbolje što možeš, i protresti duhovno stablo, i zasjati jarkim svjetlima u oči samozadovoljnih. Moraš pustiti da radikalno ostvarenje protutnji kroz tvoje žile i protrese one koji su oko tebe.

Avaj, ako to ne učiniš, onda izdaješ vlastitu autentičnost. Skrivaš svoj istinski imetak. Ne želiš uznemiriti druge jer ne želiš uznemiriti svoje jastvo. Djeluješ u lošoj vjeri, po ukusu loše beskonačnosti.

Jer, shvaćaš li, alarmirajuća činjenica je da bilo koje ostvarenje dubine nosi sa sobom užasan teret: Oni kojima je dozvoljeno da vide istovremeno su opterećeni obvezom da priopće tu viziju na nimalo neizvjestan način. To je pogodba. Dopušteno ti je da vidiš istinu pod ugovorom da ćeš ju priopćiti drugima (to je konačni smisao bodhisattva zavjeta). Pa stoga, ako si vidio, jednostavno moraš progovoriti. Progovoriti sa samilošću, ili progovoriti s ljutitom mudrošću, ili progovoriti s vještim sredstvima, ali progovoriti moraš.

Ovo je uistinu strašan teret, jer u svakom slučaju nema mjesta za plašljivost. Činjenica da si možda u krivu jednostavno nije isprika: u svojoj komunikaciji možeš biti u pravu, i možeš biti u krivu, no to nije bitno. Ono što jest bitno, kao što nas Kierkegaard tako grubo podsjeća, je da samo strasnim progovaranjem vizije može istina, na ovaj ili onaj način, konačno probiti otpor svijeta. Ako si u pravu, ili ako si u krivu, samo će tvoja strast razotkriti jedno ili drugo. Tvoja je dužnost potaknuti to otkriće - što god ono bilo - i stoga je tvoja dužnost govoriti istinu sa svom strašću i hrabrošću svog srca. Moraš viknuti, na ovaj ili onaj način.

Vulgarni svijet već viče, i to tolikim hrapavom gnjevom da se glasovi istine više skoro ne mogu ni čuti. Materijalistički svijet je već pun reklama i zavođenja, vriskova pobuđivanja i jauka prodaje, uzvika dobrodošlice i jecaja prizivanja. Ne mislim ovdje biti grub, a moramo i cijeniti sve niže poduhvate. No ipak, mora da ste opazili da riječ "duša" sad najbolje prodaje knjige - no sve što "duša" ustvari označava, u većini ovih knjiga, je jednostavno travestit-ego. "Duša" u ovom hranjenju ludila translativnog prianjanja ne označava ono što je bezvremeno u tebi, već ono što najglasnije odzvanja u vremenu, pa tako "dušebrižništvo" nepojmljivo označava samo intenzivno fokusiranje na svoje usrdno odvojeno jastvo. Slično, "duhovno" je na svačijim usnama, ali obično označava samo intenzivno egoičko osjećanje, kao što je "srce" spalo na bilo kakav iskreni osjećaj samo-stezanja.

Sve je ovo, uistinu, samo ista stara translativna igra, lijepo obučena za izlazak. Čak bi i to bilo prihvatljivo kad ne bi bilo grozne činjenice da se svo to translativno šepurenje ne naziva "transformacijom", kad je odista, naravno, samo novi niz nestašnih translacija. Drugim riječima, čini se, avaj, da duboko licemjerje skriveno uzima nove translacije i naziva ih velikim transformacijama. A svijet je cijeli - Istok ili Zapad, Sjever ili Jug - sada, kao i uvijek, najvećim dijelom, savršeno gluh na ovu nesreću.

I onda si, s obzirom na mjeru svog autentičnog ostvarenja, doista mislio nježno šapnuti u uho tom nagluhom svijetu? Ne, prijatelju moj, moraš vikati. Vikati iz srca o onom što si vidio, vikati kako god možeš.

Ali ne bez razlučivanja. Krenimo pažljivo s ovim transformativnim urlikom. Neka mali krugovi radikalne transformativne duhovnosti, autentične duhovnosti, fokusiraju svoje napore i transformiraju svoje učenike. I neka ovi krugovi polako, pažljivo, odgovorno, ponizno, počnu širiti svoj utjecaj, usvajajući apsolutnu toleranciju prema svim gledištima, ali ipak nastojeći zastupati istinsku i autentičnu i integralnu duhovnost - primjerom, zračenjem, očitom slobodom, nepogrešivim oslobođenjem. Neka ti krugovi transformacije nježno uvjere svijet i njegova nevoljka jastva i upute izazov njihovoj legitimnosti, i izazov njihovim ograničavajućim translacijama, i ponude probuđenje usred tuposti koja opsjeda čitav svijet.

Neka to počne baš ovdje, baš sada, od nas - s tobom i sa mnom - i s našom predanošću da dišemo u beskonačnost sve dok sama beskonačnost ne postane jedinom porukom koju svijet prepoznaje. Neka radikalno ostvarenje blista s naših lica, i riče iz naših srca, i grmi iz naših mozgova - ovu jednostavnu činjenicu, ovu očitu činjenicu: da ti, usred same neposrednosti svoje sadašnje svjesnosti, ustvari si čitav svijet, u svom njegovom mrazu i groznici, u svoj njegovoj slavi i milosti, u svim njegovim pobjedama i suzama. Ti ne vidiš sunce, ti jesi sunce; ne čuješ kišu, ti jesi kiša; ne osjećaš zemlju, ti jesi zemlja. A u tom jednostavnom, jasnom, nepogrešivom smislu, prevođenje je prestalo u svim područjima, a ti si se pretvorio u samo Srce Kozmosa - i tamo, upravo tamo, veoma jednostavno, veoma tiho, sve je razješeno.

Čuđenje i kajanje postat će ti onda strani, i jastvo i drugo postat će ti strani, i vani i unutra više neće imati nikakvog značenja. A u tom očitom šoku priznanja - gdje moj Majstor je moje Jastvo, a to Jastvo je svekoliki Kozmos, a Kozmos je moja Duša - odšetat ćeš veoma nježno u maglu ovog svijeta i transformirati ga potpuno ne čineći ama baš ništa.

I onda, i onda, i samo onda - konačno ćeš, jasno, pažljivo i samilosno, napisati na nadgrobni spomenik jastva koje nikad nije bilo:

Postoji samo Ati




Priredio Hokai D. Sobol, Mandala, 2002.

Naklada Gorin za kraj 2002. najavljuje hrvatsko izdanje Wilberove knjige "A Theory of Everything".
Za daljnje informacije pratite ove stranice.


Esej © 2000 preveden i objavljen uz dopuštenje SHAMBHALA Publications Inc., Boston USA.
Ken Wilber : službene stranice Shambhale
Najava osnivanja Integralnog Instituta
Wilberova bibliografija

Riznica Dharme | www.mandala.hr | Dharma Treasury