Kozmos po Kenu Wilberu
Razgovor Robina Kornmana s Kenom Wilberom
Kako opisati Kena Wilbera? Kao filozof, psiholog, kontemplativac, autor, potrošač popularne kulture, Wilber je jedan od velikih sintetičara našeg doba, koji integrira mnoge razine znanja od najkonkretnije do najeteričnije u veliku sjedinjenu perspektivu živog svemira. Pristao je pružiti časopisu Shambhala Sun rijetku priliku za razmatranje njegovih ideja u fax-dijalogu s Robinom Kornmanom, budističkim učenjakom i pridruženim profesorom svjetske književnosti na University of Wisconsin u Milwaukeeu.
. . .
Robin Kornman: Čitao sam tvoje ideje o evoluciji svijesti u nekoliko novijih knjiga koje dobro idu skupa. Sex, Ecology, Spirituality je onda velika od 800 stranica. A Brief History of Everything je čini se sažetak spravljen za običnog čovjeka.
Ken Wilber: Da, Brief History je puno kraća i pristupačnija. Barem se nadam. Za običnog čovjeka? Hm, bilo tko da čita ovaj časopis već je vrlo neobičan, zar ne? Napisao sam knjigu za isto tako ne-tako-obične ljude. Mislim, luđake kao što smo ti i ja koje zanima buđenje i druge takve otkačene ideje. Ova knjiga neće skinuti Deepaka Chopru s top liste. Valjda je za bilo koga tko traži nešto kao sveobuhvatnu svjetsku filozofiju, pristup svijesti i povijesti koji uzima najbolje iz Istoka i Zapada u obzir, a nastoji ih oboje poštovati.
RK: I što se nadaš postići? Što poznavanje tvoje filozofije može učiniti za razvijanje svijesti?
KW: Iskreno, ne baš puno. Svatko od nas ipak treba pronaći izvornu kontemplativnu praksu - možda yogu, možda Zen, možda Shambhala trening, možda kontemplativnu molitvu, ili bilo koju od autentičnih transformativnih praksi. To je ono što razvija svijest, a ne moje lingvističko čavrljanje i book junk. No ukoliko želite znati kako se vaša određena praksa slaže s ostalim pristupima istini koji su u optjecaju, onda će ove knjige pomoći za početak. One nude jednu mapu kako se stvari skupa slažu, to je sve. Ali ništa od toga neće zamjeniti praksu.
RK: Kao što si istaknuo u Brief History, ima već puno progresivnih teorija povijesti i teorija duhovne evolucije. Povremeno tvoja teorija zvuči kao Hegelova dijalektika, ponekad kao Darwin, ponekad kao razna azijski svjetonazori i teorije uma. Što ju razlikuje od ovih sistema?
KW: E, pa u tome je nekakva poanta. Zvuči kao sve te teorije jer ih sve uzima u obzir i nastoji sintetizirati ono što je u njima najbolje. To ju čini i različitom, upravo da sve te teorije ne uzimaju u obzir one druge. Ja te pristupe nastojim združiti, a takvo što njima nije cilj.
RK: Svoj svijet ne dijeliš u atome, ili elemente, ili psihološka stanja, već u tzv. "holone". Ovo mi zvuči poput "dharmi" iz budističke Abhidharme, ili psihologije. Koliko je budistička Abhidharma utjecala na tvoju teoriju?
KW: Dugogodišnji sam praktičar budizma, pa su mnoge ideje u mom pristupu budističke ili inspirirane budizmom. Prvo i najvažnije, Nagarjuna i filozofija Madhyamike: čista Praznost i primordijalna čistoća su "središnja filozofija" i u mom pristupu. Također Yogacara, Hua-yen, puno utjecaja Dzogchena i Mahamudre, i naravno, temelji Abhidharme. Analiza iskustva u dharme slična je isto tako Whiteheadovim "zbiljskim zgodama". Moja prezentacija holona ima sve te utjecaje. Ponovo, nastojim uzeti najbolje iz svake od tih tradicija i spojiti ih na plodan način, bar se nadam.
RK: Kad već govorimo o utjecajima, tvoj sistem se isto može promatrati, da sam ti nesklon, kao jednostavno rekonstrukcija romanticizma iz 19. stoljeća. Ideja da svi evoluiramo prema ostvarenju čistog duha je upravo romatičarska predodžba o povijesti. Iz puno razloga su ovi svjetli, sentimentalni i duhovni pristupi napušteni, ali evo tri:
1. znanost je čitavu priču o duhu učinila djetinjastom;
2. svjetski ratovi su ljudima oduzeli vjeru u svjetli apsolutizam romanticizma;
3. romanticizam je izbacio fašiste i, preko hegelijanske dijalektike, komuniste.
Kako se onda možeš vratiti na ovaj potpuno eksplodirani svjetonazor i učiniti ga osnovom vrlog novog milenija?
KW: Zapravo, ja romantičare napadam po brojnim pitanjima - spominjem sve ove točke koje navodiš - i činim to s toliko polemičke sile da su svi današnji romantičari totalno bijesni na mene. Razlozima koje navodiš što je romanticizam "eksplodirao", dodajem još nekoliko od kojih je najteži taj da kao sistem nema apsolutne nikakve yoge, nikakve stvarne kontemplativne metodologije, nikakvog načina za stabiliziranje bilo kakve istinske duhovne svjesnosti. Ovo je romantičare ostavilo otvorenima za žestoku regresiju, zato ih ja obično nazivam "retro-romantičrima". Ističem nekoliko današnjih trendova u retro-romanticizmu, od kojih nijedan nije lijep, i kažem to u vrlo jasnim riječima, pa ovim momcima nisam baš drag. Niti, pak, vjerujem da evoluiramo prema nekakvoj duhovnoj Omegi. U obje knjige držim da je čitav smisao izravno spoznati Prazninu: "Prebivaj u Praznini, obgrli sav Oblik", tako kažem u ovim knjigama, što je sasvim osnovni budizam. Ustvari pomalo ismijavam Omega teoretičare, zbog čega su se dosta naljutili.
RK: Tvoj svjetonazor je dosta kompliciran. Meditanti bi mogli jednostavno reći, "Zašto uopće trebam imati globalno-povijesno gledište? Pusti me na miru da meditiram." Što kažeš njima?
KW: Samo meditirajte.
RK: Imaš ozbiljnih kritika na račun konvencionalnog modernizma i postmodernizma. Kao da prihvaćaš njihove stavove a opet ih istovremeno nadilaziš, postavljaš ih na njihovo mjesto. Možeš li to objasniti?
KW: Da. Ideja je da nam svi razni pristupi i teorije i prakse imaju nešto važno za reći, ali nijedan od njih vjerojatno nema čitavu istinu u svim njenim detaljima. Tako, svaki je pristup istinit ali djelimičan, a trik je onda skužiti kako se sve ove istinite a djelimične istine slažu skupa. Ne "Tko je u pravu i tko u krivu?" već "Kako mogu svi biti u pravu?" Kako se svi skupa slažu u jedan spektar? Iz tog razloga i prihvaćam ove stavove i nastojim ih nadići, ili "staviti ih na mjesto", kako kažeš. Da li sam u tome uspio tek ćemo vidjeti.
RK: Rabiš riječ "Kozmos" umjesto kozmos, ili svemir. Zašto?
KW: "Kozmos" je stari pitagorejski pojam, koji označava čitav svemir u svim njegovim dimenzijama - fizički, emocionalni, mentalni i duhovni. Kozmos danas obično označava samo fizički svemir ili fizičku dimenziju. Tako možemo reći da Kozmos uključuje fiziosferu, ili kozmos; biosferu, ili život; noosferu, ili um, koji su svi blistave manifestacije čiste Praznosti, i nisu drugo u odnosu na tu Praznost.
Jedna od katastrofa moderniteta je da Kozmos nama više nije temeljna stvarnost; ostaje samo kozmos. Drugim riječima, "stvaran" je samo svijet znanstvenog materijalizma, svijet "ravnice", sravnjenog i srušenog svjetonazora modernog i postmodernog svijeta, gdje je samo kozmos stvaran. A ove dvije knjige, između ostalog, pokušavaju rehabilitirati Kozmos kao uvjerljiv koncept.
RK: Opisuješ Kozmos kao "obrazac koji povezuje" sve domene postojanja. Ovo me podsjeća na Mind and Nature, A Necessary Unity Gregorya Batesona. Koliko su ovi moderni, skoro new-age pokreti društvenih znanosti utjecali na tvoju misao?
KW: Ne puno, moram reći. Batesona ne smatram veoma korisnim teoretičarem, premda znam puno bistrih ljudi koji ga cijene. Ali knjiga koju spominješ je ono što bih ja nazvao "ravničarskom" knjigom - monološki, objektivistički jezik, jedno-dimenzionalno, ne baš dobro, iskreno rečeno. No to je samo moje mišljenje.
RK: Misliš li da su Foucault, Derrida i društvo dolazili do nekih stvari koje su azijski apsolutisti već artikulirali na svoj način? Iili su njihovi post-strukturalistički pristupi bili sasvim novi?
KW: Post-strukturalistički pristupi su istovremeno noviji ili svježi, te puno manje duboki. Velike istočne tradicije su, u biti, duboke tehnike transformacije, oslobođenja, razrješenja u radikalnu Praznost. Post-strukturalisti toga nemaju; oni samo nude nove načine translacije, a ne transformacije. To su zanimljive formulacije relativne istine, a ne yoga apsolutne istine. Ali unutar relativne istine, post-strukturalisti imaju par sličnosti s relativnim aspektima nekih istočih tradicija, kao što je "bezosnovnost", kontekstualnost istine, nefiksna priroda označivanja, relativnost značenja, i tako dalje.
Ovo su zanimljive i važne sličnosti, i ja ih nastojim uzeti u obzir, ali sasvim su sekundarne spram glavnog pitanja, a to je mokša, kensho, satori, rigpa, yeshe, shikantaza. Ništa od toga nečete naći kod Foucaulta, Derride, Lyotarda i društva.
RK: Što da sam, recimo, preporođeni budist, koji ne koristi druge sisteme samorazvoja ili samo-transformacije. Iz Brief History stječem dojam da ispuštam nešto u svojoj samo-kulturi. Kad dostignem prosvjetljenje, nije li po vama da će ono biti nepotpuno?
KW: Ako pod "prosvjetljenjem" misliš na izravno i radikalno prepoznavanje Praznosti, ne, to ne ispušta ništa. Praznost nema dijelova, tako da ništa ne može ostati izvan nje. Ali postoji apsolutna bodhicitta [probuđeni um] i postoji relativna bodhicitta [samilost], i premda možeš imati izravno prepoznanje apsolutnog, to ne znači da si ovladao svim detaljima relativnog. Možeš biti prilično prosvjetljen, a i dalje nesposoban objasniti, recimo, matematiku Schroedingerove valne jednadžbe. Moje knjige bave se više svim ovim relativnim detaljima, od kojih neke pokriva budizam, ili bilo koja druga svjetska tradicija mudrosti. Ali za izravnu spoznaju radikalne Praznosti i spontane blistavosti, budizam je prava stvar, ok?
RK: Zašto mi onda treba tvoja povijest svijesti kad imam na raspolaganju sva budistička učenja?
KW: Pa ne treba ti. Osim ako ti se čini zanimljivom, zabavnom, ili izazovnom. Onda ti jednostavno paše. Budistička učenja ne pokrivaju ni meksičku kuhinju, a opet ćeš se možda i toga uhvatiti.
RK: Možemo i ovako: Što ti znaš a Buddha ne zna?
KW: Kako voziti Jeep.
RK: Želiš integrirati Freuda sa Buddhom, ili kako to kažeš, "dubinsku psihologiju" i "visinsku psihologiju". Misliš li da su bez ove integracije oba sistema nepotpuna?
KW: Hm, mislim da je sve nepotpuno, jer se Kozmos stalno kreće. Nove istine izniču, nova se otkrovenja otvaraju, novi Buddhe izranjaju, to je beskonačno, zar ne? Freud i Buddha su samo dva primjera od nekih veoma važnih istina koje mogu koristiti uzajamnom dijalogu. Praznost ne ovisi o nijednom od njih; ali manifestirani svijet je veliko mjesto, ima sasvim dovoljno mjesta za ove pionire. I da, mislim da si ove staze mogu jedna drugoj pomoći u bržem napredovanju.
RK: Da li doista misliš da su drevni sistemi duhovne transformacije neprikladni u moderno vrijeme, pošto izostavljaju toliko građe koju ti uključuješ u svojoj sintezi?
KW: Neprikladni? Ne u apsolutnoj istini, ne; u relativnoj manifestaciji, naravno, jednostavno zato što se Praznost neprekidno manifestira u različitim oblicima, zar ne? Ne možeš među sutrama ili tantrama pronaći upute za korištenje kompjutora. Isto tako, u tim tekstovima nećeš naći ništa o DNK ili medicinskoj anesteziji ili presađivanju bubrega. Slično tome, Zapad je doprinio par stvari u psihološkom i psihoterapeutskom razumijevanju, a ovi doprinosi su vrlo korisni i upotrebljivi, i nemaju puno paralela u bilo kojem drevnom učenju.
Ali nije to pitanje neprikladnosti; to je pitanje kako iskoristiti sve dostupno. Ako tvoja praksa funkcionira za tebe, super. Ako izgleda da je stvar zapela, možda malo terapije možda pomoći. Ja osobno ne mislim da je to prijetnja za bilo koju stranu. Ovo je velik svemir, veoma prostran, ima puno mjesta za Freuda i Buddhu.
RK: Kad smo već na temi, što misliš o unutarnjim tantrama, kao što su kundalini yoga ili u budističkoj tradiciji prana, nadi i bindu? Stvarnost na kojoj počivaju nije znanstveno potvrđena a ipak zauzima dvije više razine u tvom sistemu, suptilnu i kauzalnu. Ovo me zbunjuje, jer puno duhovnih praktičara nikad ne priznaju postojanje ovih razina i nikad ne rade te prakse. A po tebi kao da su nužnost višeg razvoja.
KW: Ne mislim da su nužnost. Stvar je u tome da na tim višim razinama koje si spomenuo, na suptilnoj i kauzalnoj, ovakvi se provesi mogu odvijati. Ali i ne moraju. Ovisi o tipu prakse, između ostalog. Ustvari, u izvjesnoj točki u nečijoj meditacijskoj praksi, razne grube procese zamjenjuju suptilni a zatim veoma suptilni fenomeni, a ovi ponekad uključuju tokove energije, pranu i tako dalje. Ali u drugim slučajevima se može jednostavno desiti povećanje jasnoće i panoramske svjesnosti. Jednostavno sam nabrajao sve različite tipove meditacijskih fenomena koji su mogući dok se meditacija otvara od grube preko suptilne do veoma suptilne svijesti. Puno toga što ovdje uključujem je sasvim standardna stvar u tradicijama, naročito u tibetanskoj.
RK: Zašto neki duhovni praktičari napreduju na neke načine a i dalje su primitivni šupci na druge načine?
KW: E sad, jedna od stvari koje pokušavam s razvojnim modelom svijesti je pokazati dvije različite stvari, koje možemo nazvati strujama i valovima. Struje su različite razvojne linije, kao kognitivni razvoj, emocionalni razvoj, interpersonalni razvoj, duhovni razvoj i tako dalje. Svaka od ovih struja ide kroz razne stupnjeve ili valove u svom razvoju. Istraživanja pokazuju da, prvo, ove različite struje se mogu razvijati prilično nezavisno jedna od druge: možeš biti napredan u jednoj struji, kao što je duhovna, a retardiran u drugima, kao što su emocionalna i interpersonalna. I drugo, premda se ove struje razvijaju nezavisno, sve one dijele iste osnovne stupnjeve ili valove razvoja. Naprimjer, sve idu od prekonvencionalnog preko konvencionalnog do postkonvencionalnog oblika. Tako imamo brojne različite struje razvoja, a opet svaka prolazi iste opće valove ili stupnjeve otvaranja svijesti. I ljudi sigurno mogu biti napredni u jednoj struji a "primitivni šupci" u drugima. Ova istraživanja sam sažeo u novoj knjizi The Eye of Spirit: An Integral Vision for a World Gone Slightly Mad. Ali, što se tiče tvoje poante, da, razvoj može biti prilično neravnomjeran. Većina velikih tradicija mudrosti trenira ljude za višu ili postkonvencionalnu svjesnost i spoznaju, te za viši ili postkonvencionalni afekt, kao što su univerzalna ljubav ili samilost. Ali sklone su zanemariti interpersonalni i emocionalni razvoj, naročito u konvencionalnim domenama. Svi znamo napredne meditante koji su, no, neugodni ljudi. Ovdje, naravno, zapadna psihoterapija prednjači - premda ide u drugu krajnost i skoro potpuno zanemaruje o izostavlja sve više ili transpersonalne valove, što je još jedan razlog za udruživanje Freuda i Buddhe.
RK: Svaki veteran u kontemplativnoj igri zna da je ovo istina - da je rast neravnomjeran. Ali neki kažu da su neurotični ostaci ustvari regresije: osoba stvarno napreduje u meditaciji ali onda, zavedena samsarom, napušta napredak i upada u neurozu. Drugi kažu da meditacija ustvari otvara skrivene, sažete neuroze kod naprednih praktičara, čineći da nenadano i misteriozno postanu budale. Da li po tvom mišljenju ima istine u ovim gledištima?
KW: Mislim da je svaka od tih mogućnosti ponekad istina. Ljudi često naprave stvari napredak u meditaciji, da bi ju odmah napustili jer su odricanja prevelika. A kad se vrate na "staro", njihova neuroza je još gora, jer imaju isti stari problem ali im je sada osjetljivost povećana, tako da jednostavno puno više boli. Tvoj drugi scenarij je također uobičajen. Posebno u naprednim stupnjevima meditacije, naročito duboko zakopani kompleksi počinju izranjati u svjesnost. Napredni praktičri mogu postati veoma pretjerane osobe, jer već su proradili sve glatke i lagane probleme, i sve što je ostalo je karma otkad si ubio dvadeset redovnica u prošlom životu. Šalim se, ali tako nekako: neki duboko ukorjenjeni problemi izjure na površinu tek u naprednoj praksi, a ovo može zbuniti ljude, jer ne izgleda kao "napredak". Ali to je slično promrzlosti: isprva ne osjećaš ništa, jer si smrznut. Čak ni ne misliš da imaš problem. Ali kad počneš zagrijavati smrznuti dio, onda boli k'o sam vrag. Lijek, zagrijavanje, je grozan. Napredna meditacija je naročito brzo grijanje, buđenje, a obično boli k'o sam vrag.
RK: Ali ti imaš neke scenarije o tome zašto stvari "krenu loše" u meditaciji.
KW: Da, ideja je, kao što smo pričali, da se razvoj sastoji od nekoliko različitih struja koje se razvijaju kroz osnovne stupnjeve ili valove otvaranja svijesti. Velike tradicije mudrosti sklone su naglašavati dvije ili tri od ovih struja, kao kognitivnu (svjesnost), duhovnu (i moralnu), viši afekt (ljubav i samilost). Ali sklone su zanemariti druge struje, kao emocionalnu interpersonalnu, odnose i konvencionalne interakcije. Na taj način, dok napreduješ u pojedinim strujama - možda meditativna/kognitivna - možeš postati malo "neuravnotežen" u svom ukupnom razvoju. Druge razvojne linije postanu zanemarene, usahle, atrofirane. Na tvojoj psihi jaše jedan div i dvanaest patuljaka. I što više tvoja meditacijska praksa napreduje, to neravnoteža postaje gora. Počinješ biti jako čudan, a uputa je da pojačaš napor u meditaciji, i uskoro se raspadaš po šavovima kao jeftino odjelo. Ok? Jedna od stvari je da u tvoj život dovedemo više integralnu praksu, koja uključuje najbolje od drevne mudrosti i modernog znanja, te spaja kontemplativno s konvencionalnim. Nema ovdje sve odgovore, ali ove knjige su, nadam se, način da počnemo ovaj dijalog u dobroj vjeri i dobroj volji.
RK: Kad si ranije rekao da meditanti mogu "samo meditirati", da li si samo zezao? Jer čini se da ne misliš kako je meditacija sama po sebi dovoljna.
KW: Pa, nisi me pitao da li mislim da je meditacija sama dovoljna. Pitao si me što bih rekao nekome tko kaže, "Pusti me na miru da meditiram". Rekao bih, "Samo meditiraj". Nemam nikakvu želju uplitati se u bilo čiju praksu. Ali da si me pitao, "Koje druge prakse meditanti mogu upotrebiti da si olakšaju rast?" onda bih odgovorio više ili manje kao što sam upravo objasnio. Drugim riječima, razborit spoj istočnih kontemplativnih pristupa i zapadnih psihodinamičnih pristupa zanimljiv je i, čini mi se, zdrav način da krenemo dalje. A ako želiš sveobuhvatniji svjetonazor, koji uključuje i apsolutne i relativne istine, onda sigurno ima par stvari koje će Zapad pridodati. Bilo koji od ovih pristupa po sebi u usporedbi s time dokazivo je djelimičan. Slučajno, ako te sve ovo odbija ne moraš se pridružiti. Ali svi su pozvani na ovaj ples, bar mislim. To je pravi Shambhala bal. Ozbiljno. Shambhala vizija Chogyama Trungpe, koliko razumijem, sekularno i integralno ispreplitanje Dharme u neizmjerne kulturalne tokove u kojima se ona nalazi. A Brief History of Everything iznosi mnoge od tih tokova i sugerira jedan način na koji Dharma može obogatiti - i biti obogaćena - tim tokovima. Ovo je sasvim jednostavno, mislim.
RK: Pošteno. Sada bih ti želio postaviti par veoma tehničkih pitanja. Jedna od stvari koje najviše zbunjuju kad si praktičar azijskih mističnih tradicija je činjenica da je prije prosvjetiteljstva Zapad imao tradiciju od tisuću godina civilizacije zasnovane na veoma mističnoj religiji, kršćanstvu. A ipak u Sex, Ecology, Spirituality ti ovo tisućugodišnje razdoblje karakteriziraš kao vrijeme koje je obećavalo ali nije pružilo stvarnu transcendenciju. Zašto to govoriš? Kako je čitava civilizacija mogla tako dugo pucati u prazno kad je imala tu ideju izraženu u djelima Platona, Corpus Hermeticum, neoplatonizma, mističnog kršćanstva, i tako dalje?
KW: Zamisli, istog dana kad je Buddha ostvario prosvjetljenje, izvedu ga na stratište i objese baš zbog njegovog ostvarenja. A ako se bilo tko od njegovih sljedbenika pozove na istu spoznaju, objese i njega. Govoreći za sebe, doživio bih to pomalo kao obeshrabrenje za praksu. Ali točno se to dogodilo Isusu Nazarenu. "Zašto me kamenujete?" pita u jednoj trenutku. "Da li zbog dobrih djela?" A gomila odgovara, "Ne, zato jer ti, koji si čovjek, praviš se kao da si Bog." Pojedinačnom Atmanu nije dopušteno da shvati kako je jedno s Brahmanom. "Ja i moj Otac smo Jedno" - među drugim složenim faktorima ova je spoznaja našem gospodinu zaradila križ.
Ima razloga za sve ovo, ali ostaje činjenica: dočim se bilo koji duhovni praktičar počeo previše približavati ostvarenju da Atman i Brahman su jedno - da je njegov ili njen um po prirodi jedno s primordijalnim Duhom - obično su slijedile zastrašujuće oštre reperkusije. Naravno, bilo je na Zapadu predivnih struja neoplatonskih i drugih veoma visokih učenja u pozadini (i podzemlju), ali gdjegod je Crkva imala politički utjecaj - a dominirala je zapadnom scenom bar tisuću godina - ako si prešao crtu između Atmana i Brahmana, uplivao si u opasne vode. Sv. Ivan od Križa i njegova prijateljica Sv. Tereza Aviljska prešli su crtu, ali su svoje putovanje prikazali u tako pažljivom i pobožnom jeziku da su se izvukli, jedva. Meister Eckhart je prešao crtu, malo preodvažno, pa su njegova učenja službeno osuđena, što je značilo da on neće goriti u paklu ali njegove riječi hoće. Giordano Bruno je prešao crtu, i gorio je na lomači. To je tipični obrazac.
RK: Kažeš da su razlozi složeni, i uvjeren sam da jesu, no možeš li ih ukratko spomenuti bar nekoliko?
KW: Pa, dat ću ti jedan, koji je možda najzanimljiviji. Ranom poviješću Crkve dominiraju putujući "pneumatici", oni u kojima "živi duh". Njihova je duhovnost bila zasnovana na izravnom iskustvu svijesti Krista ("Neka u tebi bude ova svijest koja bila je u Kristu Isusu.") Možemo milosrdno reći da je nirmanakaya [fizičko tijelo] svakog pneumatika ostvarila dharmakayu [apsolutno tijelo] Krista putem sambhogakaye [tijela užitka] transformativne vatre Svetog Duha - bez da na tome previše inzistiramo. Ali jasno je da su bili probuđeni u neka sasvim stvarna, veoma izravna iskustva.
Ali kroz period od nekoliko stotina godina, uz kodifikaciju Kanona i apostolskog Vjerovanja, čitav niz nužnih vjerovanja zamjenio je stvarno iskustvo. Crkva je polako prešla sa pneumatika na ekklesiu, crkveni skup Krista, a upravitelj ekklesie je bio lokalni biskup, koji je posjedovao "ispravnu dogmu", a ne pneumatik ili prorok, koji možda posjeduje duh ali se ne da "kontrolirati". Crkva više nije definirana kao skup ostvaritelja već kao skup biskupa. Sa Tertulijanom je taj odnos postao skoro legalan, a sa Ciprijanom se duhovnost doslovno vezuje za zakonsko uredovanje Crkve. Mogli ste postati svećenik zaređenjem, a ne probuđenjem. Svećenik više nije bio svet (sanctus) ako je osobno probuđen ili prosvjetljen ili posvećen, već ukoliko ima namještenje (a ima ga ukoliko je namješten). Slično, mogli ste postati "spašeni" ne osobnim buđenjem, već samo izgovaranjem legalnih sakramenata. Kako je to Ciprijan složio, "Onaj tko nema Crkvu za Majku, ne može imati Boga za Oca." Dakle, to prigušuje duh, zar ne? Spasenje pripada pravnicima. A pravnici su rekli, u biti, dopustit ćemo jednom megafrajeru da postane jedno s Bogom, ali to je sve! Nema više tog čistog Jedinstva i slično.
RK: Ali zašto?
KW: Ovaj dio je bila jednostavna, sirova, politička moć. Jer, ono što uznemiruje u vezi s izravnim mističnim iskustvom je da ima groznu naviku da ide ravno od Duha k tebi, zaobilazeći pritom posrednika, to jest biskupa, da se ne spominjemo posrednikovu kasicu. Iz istog razloga naftne kompanije ne vole solarnu energiju, ako se razumijemo. I tako, bilo tko s direktnim priključkom na Boga proglašen je krivim ne samo za religijsku herezu, ili kršenje legalnih kodeksa Crkve, za što su mogli vječno prokleti tvoju nebesku dušu, već i iz političkih razloga, a za to su mogli na razne dijelove razdvojiti tvoje zemaljsko tijelo. Iz svih ovih razloga, summum bonum duhovne svjesnosti - vrhovna istovjetnost Atmana i Brahmana, ili običnog uma i urođenog duha - bila je službeno tabu na Zapadu tisuću godina, više ili manje. Svi predivni tokovi koje spominješ, od neoplatonizma do hermetizma, bili su sigurno prisutni ali strahovito marginalizirani, najblaže rečeno. I tako je Zapad proizveo izvanredan broj mistika suptilne razine (ili sambhogakaya), koji su samo tvrdili da duša i Bog mogu dijeliti jedinstvo; ali veoma malo kauzalnih (dharmakaya) i još manje nedvojnih (svabhavikakaya) mistika, koji bi išli dalje i proglasili ne samo jedinstvo, već vrhovnu istovjetnost duša i Boga u čistom Božanstvu, samo za tu tvrdnju se gorilo.
RK: A ticano tih dubljih tokova koji su marginalizirani, koji je odnos između Platonovog koncepta "prisjećanja" i prosvjetljenja? Otkad sam čitao Meno mislim da su isto. Ali nisam mogao točno razumjeti odnos.
KW: Da, mislim da postoji veoma izravan odnos. Ako uzmemo pretpostavku, sasvim pouzdanu s ovakvom rajom, da svako osjetilno biće ima buddha-um, i ako se složimo da s prosvjetljenjem ne postižemo ovaj um već ga jednostavno priznajemo ili prepoznajem, onda je isto kao kad kažemo da je prosvjetljenje prisjećanje buddha-uma, ili izravna prepoznavanje ili prepoznanje čiste Praznosti. Drugim riječima, ne možemo postići buddha-prirodu kao što ne možemo postići svoja stopala. Možemo jednostavno pogledati dole i primjetiti da imamo stopala; možemo se sjetiti da ih imamo. Ponekad pomaže, ako mislimo da nemamo stopala, da nam netko priđe i ukaže nam ih. Zen majstor će rado pomoći. Kad iskreno kažete, "Ja nemam stopala", majstor će vam, u svojim velikim Dr Martens čizmama, dobro nagaziti po prstima i zavikati, "Nema stopala, aaa?"
Ova "podučna ukazivanja" ne ukazuju na nešto što nemamo i moramo pribaviti; pokazju na nešto što je potpuno, totalno, kompletno prisutno već sada, ali mi smo možda to zaboravili. Prosvjetljenje u najosnovnijem smislu je ovo jednostavno prisjećanje, pre-poznavanje, ili jednostavno zamjećivanje svojih stopala - to jest, zamjećivanje da ova jednostavna, bistra, sveprisutna svjesnost je primordijalna čistoća sama po sebi. U tom smislu, to je definitivno jednostavno prisjećanje.
RK: I misliš da je Platon doista učestvovao u takvom tipu prepoznavanja?
KW: O, mislim da je. To je krajnje očito kod kasnijih neoplatonskih učitelja; u ovim područjima, jabuke rijetko padaju daleko od stabla. Sam Platon kaže da smo jednom bili cijeli, ali "propust u sjećanju" - amnesis - omogućuje nam da se udaljimo iz te cjelosti. A "povratit" ćemo se iz ove fragmentacije kad se sjetimo tko i što doista jesmo. Platon je veoma specifičan. Pročitat ću ovo: "To nije nešto što se može staviti u riječi kao druge grane znanja: samo nakon dugotrajnog sudjelovanja u [kontemplativnoj zajednici] predanoj upravo ovoj stvari istina će bljesnuti u duši, poput plamena izazvanog doletjelom iskrom." Iznenadna iluminacija. Zatim dodaje, a ovo je veoma važno: "Nijedna moja rasprava o tome ne postoji niti će ikada postojati."
RK: Čisto neverbalno.
KW: Da, i ja mislim. Nešto kao, "Poseban prijenos izvan svetih spisa; Neovisno o riječima i slovima; Izravno ukazivanje na um; Viđenje svoje Prirode i prepoznavanje buddhastva." Moramo malo pripaziti s brzim i lakim poredbama, ali opet, ukoliko sva osjetilna bića posjeduju buddha-um, i ako te još neće razapeti na križ radi prisjećanja, onda je sasvim vjerojatno da bi se duše takvog kalibra kao što su bili Parmenid i Platon i Plotin sjetile tko su i što su u takovosti. I da, to je vrlo jednostavno prisjećanje, kao pogled u zrcalo i "Oh!" Kao što Filozofija reče rastrojenom Beotusu, "Zaboravio si tko si".
RK: Pitao bih jedno specifično pitanje o vezi između konačne i relativne istine. Rekao si da su Buddhina učenja potpuno prikladna za ostvarenje konačne istine, ali da se relativne manifestacija mijenjaju jer "Praznost poprima različite oblike". Ali u budističkim učenjima postoji samo jedna inteligencija. Ati tantre ju nazivaju rigpa, mudrost. Smatra se da je u osnovi to isto što i vipašyana ili prajna. Da li se slažeš s time o jednoj inteligenciji. Da li je to ista inteligencija koja razumije račun ili otkriva kvantnu fiziku? Da li je to ista inteligencija koju mikrobiolozi koriste za mapiranje ljudskog genoma?
KW: A zašto pitaš?
RK: Smatra se da je to ista "jedna inteligencija" ali ne izgleda isto. Ova znanstvena i filozofska učenja Zapada čine se primjerima relativnih istina koje nisu otkrivene u Aziji. Ti očito vjeruješ da su Azijci bili svjetski stručnjaci za otkrivanje ili identificiranje uma koji spoznaje Praznost. Ali kako da pomirimo ovo ako postoji samo jedna inteligencija? Kraće rečeno, zašto rigpa nije otkrila račun ili kvantnu fiziku ili ljudsku DNK?
KW: Jer ne postoji jednostavno jedna inteligencija, barem ne na takav način. Sjeti se, čak i u Madhyamiki, gdje imamo doktrinu Dvije Istine, postoje shodno tome dva oblika Spoznaje - samvrtti, koja je odgovorna za relativne istine znanosti i filozofije, te paramartha, ili prepoznanje čiste Praznosti.
Istina je da nedvojne tantre radikalno poistovjećuju relativno i apsolutno, ali poanta je upravo da je ta istovjetnost radikalna. Praznost uopće ne utječe na pojavni tok jer je praznost svega u tom toku. Nema nekog dijela Praznosti koji je odvojen od pojavnog svijeta, pa da gura ili vuče. Praznost nije fenomen eno tamo, koji možemo pojmiti ili razumjeti, pa da to razumijevanje mijenja druge fenomene. Praznost ne mijenja ništa, iz jednostavnog razloga što nije jedna stvar među drugim stvarima već je priroda svih stvari, bez izuzetka. Praznost sve ostavlja kako zatekne, jer je već takovost svega točno kako jest.
Zato Praznost ne obavlja stvari. Ne možeš ju upotrebiti za slaganje s jednim stavom i neslaganje s drugim, jer to je takovost svih stavova. Nema preferenci. Nije jedna stvar među stvarima; to je jednostavno otvor ili prostor u kojem sve stvari izniču, jednako. Ako račun iznikne, izniče u Praznosti. Ako račun ne iznikne, opet je Praznost. Praznost ne bira ovo ili ono, i nema svoje prste u ovom ili onom, jer nije ovdje nasuprot tamo.
Slično tome, rigpa je bljesak (ili viđenje ili prepoznavanje) ove primordijalne čistoće; ako se u toj čistoći pojavi fizika, onda je to; ako ne, onda ne. Kojagod se relativna manifestacija pojavi, nju osvjetljava ili zori rigpa, ili jedna inteligencija, ili Veliki Um, ali svaka od njih ima svoju domenu, svoje istine, svoje znanje. I, najvažnije, ovladavanje jednim okom ne znači da si ovladao i drugima. Kao što smo rekli, to su relativno nezavisne struje.
RK: Dakle oko kontemplacije može razotkriti apsolutnu istinu ili Praznost, dok oko uma i oko tijela mogu razotkriti samo relativnu istinu i konvencionalne stvarnosti.
KW: Da, mislim da je to pošten sažetak nekih veoma kompleksnih pitanja. Tradicionalna analogija je ocena i valovi, što je možda dosta dosadna analogija, ali potrpite me. Mokrost vode je takovost. Svi valovi su jednako mokri. Jedan val nije mokriji od drugih. I tako, ako otkrijem mokrost bilo kojeg vala, otkrio sam mokrost svih. Kad izravno spoznajem Takovost ili Praznost, ili mokrost mog bića, upravo ovdje, upravo sada, onda otkrivam i konačnu istinu svih drugih valova. Praznost nije neki Stvarno Veliki Val odvojen od malih valova, već je mokrost jednako prisutna u svim valovima, visokim i niskim, velikim ili malom, svetim ili profanim - pa zato se Praznost ne može upotrebiti za preferiranje jednog vala pred drugim.
Prosvjetljenje onda nije hvatanje jako velikog vala, nego zamjećivanje već pristune mokrosti bilo kojeg vala na kojem već jesam. Štoviše, tada sam radikalno oslobođen od uske identifikacije s ovim malim valom koji zovem "ja", jer ja sam temeljno jedno sa svim drugim valovima - nema mokrosti van mene. Ja sam doslovno jednog ukusa s čitavim oceanom i svim njegovim valovima. A taj ukus je mokrost, takovost, Praznost, krajnja prozirnost Velike Savršenosti.
U isto vrijeme, ja ne znam sve detalje svih drugih valova - njihovu visinu, njihovu težinu, njihov broj, i tako dalje. Ove relativne istine ću morati otkrivati val po val, beskrajno. Nijedna Sutra Mokrosti ti to neće reći, niti može. I nijedna Tantra Promočenih nema pojma o tome.
Zato sam ranije rekao da je budistička kontemplacija dovoljna za konačnu istinu: izravno će ti pokazati mokrost svih valova, radikalnu takovost svih fenomena, Praznost u srcu samog Kozmosa, primordijalnu čistoću koja je tvoja urođena svjesnost u ovom trenutku, i u ovom trenutku, i u ovom. Ali meditacija ti neće, i doista ne može, reći o svim detaljima svih raznih valova koji ipak nastaju kao beskonačna igra Praznosti i spontane blistavosti. Kao što si rekao, neće ti automatski dati račun, ili ljudski genom, ili kvantnu fiziku. A povijesno gledano, definitivno nije dala, pa nam to valjda govori nešto.
RK: Imam pitanje o velikom lancu bivanja, a učinilo mi se da veliki lanac možda ima veze s ovim što si govorio o manifestaciji i relativnoj istini.
KW: Da, to su veoma slične predodžbe. Drugim riječima, teoretičari velikog lanca - od Yogacare i Vedante na Istoku do neoplatonizma i Kabale na Zapadu - drže da se Praznost (ili "Jedno", što znači nedvojno) manifestira kao niz dimenzija, ili razina, ili koša, ili vijnana - ili "valova" - kao spektar bivanja i svijesti. Spektar razina je relativna ili manifestirana istina, a neizmjerno prostranstvo u kojem se spektar javlja je Praznost, ili apsolutna istina. Konačno pak, apsolutno i relativno su "ne dvoje" ili nedvojni, jer Praznost nije stvar mimo drugih stvari već takovost svih stvari, mokrost svih valova. A rigpa je bljesak, prepoznanje, te nedvojne jestosti, jednostavnosti tvoje sadašnje, jasne, uobičajene svjesnosti - otvor ili prostor u kojem se čitav svemir rađa, samo tako. Ali naravno to nije samo apstraktan koncept. "Jedan ukus" je jednostavno, izravno, jasno prepoznanje u kojem postaje savršeno očito da ne vidiš nebo, ti jesi nebo. Ne dodiruješ zemlju, ti jesi zemlja. Vjetar ne puše po tebi, puše unutar tebe. U ovom jednostavnom jednom ukusu, možeš popiti Tihi Ocean u jednom gutljaju, i progutati svemir cijeli. Supernove se rađaju i umiru u tvom srcu, a galaksije vrtlože beskrajno gdje nekad ti je bila glava, i sve je to jednostavno kao cvrkut crvendaća u kristalno jasnu zoru.
RK: Različiti oblici Praznosti, različiti valovi Velike Savršenosti.
KW: Da, u relativnom svijetu, nove istine neprekidno izniču; izniču unutar Praznosti, unutar ove blistavo jasne otvorenosti koja je tvoja svjesnost u ovom trenutku. A da li je ono što izniče u prostranstvu tvoje primordijalne svjesnosti račun, fizika, gnrčarstvo ili način izrade goveđeg maslaca, ovisit će o tisućama relativnih istina i relativnih sila, od kojih se nijedna ne može izjednačiti s Praznošću, a opet sve one izniču kao geste velike savršenosti ili Praznosti same - to jest, sve one izniču u ovoj jednostavnoj, jasnoj, uvijek prisutnoj svjesnosti, prozirnosti samog tvog bića. Tako onda u "jednoj inteigenciji" ili "Velikom Umu" izniču svakojaki mali umovi i snižene inteligencije - to je veliki lanac - a te relativne istine, poput oblaka na nebu i valova u oceanu, imaju sastanak sa svojim relativnim karmama i spoj sa svojim sudbinama. Zapad ima svoje relativne istine, Istok ima svoje relativne istine. I uglavnom na Istoku imamo još jasno razumijevanje apsolutne istine, jer tamo ti sudbina nije bila izmišljanje tostera. I napokon, moja tema je da razborita mješavina relativnih istina, s Istoka i sa Zapada, postavljena u primordijalni kontekst radikalne Praznosti, predstavlja veoma zdrav pristup ljudskoj situaciji.
Priredio Hokai D. Sobol
Naklada Gorin za kraj 2002. najavljuje hrvatsko izdanje Wilberove knjige "A Theory of Everything".
Za daljnje informacije pratite ove stranice.
Ulomak © 2000 preveden i objavljen uz dopuštenje SHAMBHALA Publications Inc., Boston USA.
Ken Wilber : službene stranice Shambhale
Najava osnivanja Integralnog Instituta
Wilberova bibliografija