U ovom članku razmotrit ćemo neke od osnovnih ideja integralne psihologije i duhovne filozofije Kena Wilbera, možda najkreativnijega mislioca post-metafizičke današnjice. Selektivni presjek uključuje perenalnu filozofiju, deset razina razvoja, linije razvoja, privremena stanja, tipove orijentacije, koncept "sistemskog" sopstva, te četiri kvadranta. Ovakav pregled nema za svrhu "objasniti" perspektivu Kena Wilbera, već samo predstaviti uvodno njena bitna načela.

Duhovna psihologija na početku 21. stoljeća luta bespućima pluralističkog relativizma i nereflektivnog prihvaćanja, pa se čini osuđenom na propast, imobilizirana unutarnjim kontradikcijama i neodlučnošću. Sadašnja poplava kulturalnog pluralizma i relativizma u akademskim krugovima i općoj kulturi, u kojoj se isključuju sve vrijednosti (osim, s ironičnom nedosljednošću, vrijednosti nevrednovanja nad vrednovanjem), anatema je za bilo kakvo obuhvatno razumijevanje značenja ljudske prirode. Vrijednosti su neizbježan aspekt postojanja, a sve vrijednosti, diskursi, svjetonazori i kulture nisu jednake. Kad sve bi vrijednosti bile jednake, kao što je Wilber jasno pokazao u svojim radovima, činovi Adolfa Hitlera i Ku-klux-klana bili bi jednako valjani kao činovi Majke Tereze i Martina Luthera Kinga. Razumni ljudi, sasvim izvjesno, nisu spremni zauzeti ovo stajalište. No u odsustvu radikalne revalorizacije čitavog spektra ljudskih nazora, ovakva se relativizacija čini neizbježnom.

Raskoljenost ljudskih pregnuća i posljedična fragmentacija znanja neizbježno paraliziraju sve brojnije pokušaje obuhvatnog sagledavanja, dok vode se tzv. kulturalni i znanstveni, u biti duhovni i svjetonazorni, ratovi. Tzv. društvene znanosti moraju se radikalno reorijentirati da bi integralni (ili barem integralniji) pristup uopće bio provediv. Sve dok psihologija ne pruži odgovore na "velika pitanja" života i smrti, ne može se praviti da se bavi cijelim ljudskim bićima, a kamoli duhovnim pitanjima. Osnova za takvu reorijentaciju već je iznesena u radovima integralnog filozofa i psihologa Kena Wilbera. On je pošao od shvaćanja da svaki od suvremenih pristupa izučavanju svijesti donosi nešto nezamjenjivo i vrijedno, pa njihove nalaze treba obuhvatiti dovoljno sofisticiran opći model koji će poštivati specifičnosti svakog pristupa, ali istovremeno otkloniti nedostatke njihove nepotpunosti.

Da bi se išta reklo o Wilberovom obuhvatnom modelu, njegovom se sažetku mora posvetiti priličan prostor, no čak će i to biti nedovoljno. Čitatelji koje zanima više moraju se upoznati s Wilberovim radovima iz razdoblja 1995-2001. Nakon sažetka integralne psihologije, razmotrit ćemo još neke konceptualne kategorije i moguće kontekstualne nejasnoće. Wilberove tvrdnje nećemo posebno argumentirati, buduć je to sasvim uvjerljivo učinjeno u njegovim djelima, gdje se za svaku tezu navode rezultati obimnih istraživanja uz punu svjesnost da nužna daljnja istraživanja mogu i trebaju utjecati na razvoj i doradu iznesenih stavova.

Razvoj Wilberove integralne psihologije

Za Wilbera najelegantnije i najobuhvatnije viđenje ljudskog razvoja uključuje barem pet fenomena: razine/valovi razvoja, linije/struje razvoja, privremena stanja, tipovi orijentacija kroz razvojne linije, te sopstvo (ili sistem sopstva) koje navigira, balansira i integrira navedene četiri vrste fenomena. Wilber konceptualizira ove sastojke u model koji se sastoji od četiri kvadranta, ili četiri osebujne perspektive koje je nemoguće uzajamno reducirati, a to su intencionalna, bihevioralna, kulturalna i socijalna. Ove ćemo razmotriti niže.

Wilber je u svojoj potrazi za formuliranjem "istinski integralne filozofije, uvjerljive, mada početne, svjetske filozofije", crpio mudrost iz različitih izvora, od drevnih do suvremenih, istočnih i zapadnih jednako. Sam je opisao razvoj svoje misli kroz četiri faze: I) romantička faza, II) unidirekcionalna nerazlikovana evolucijska razvojna faza, III) razrada razvoja na linije, razine, stanja i tipove; i IV) smještanje razvoja u kontekst sva četiri kvadranta, što je proizvelo integralni pristup "sve linije, sve razine, svi kvadranti". Neki su učenjaci (kao npr. Schwartz, 1995) procijenili da Wilberova integralna perspektiva poštuje, prihvaća, uključuje i integrira više znanja i istine od bilo koje prethodne filozofije u povijesti. Kritičari često ignoriraju dijalektiku njegova ukupnog opusa, pa tako napadajući teze iz nekog ranijeg rada propuštaju prepoznati kasnija unapređenja, ili napadajući teze iz kasnijeg rada iskazuju neznanje o aspektima koji su davno pokriveni u prošlim radovima. Ponekad pak jednostavno nisu spremni ili voljni zahvatiti ukupnost Wilberova opusa i iznimno brojne implikacije među raznim aspektima njegove teorije, pa se obrušavaju na neku tezu van ikakvog izvornog konteksta. (Za dostupnije predstavljanje cjeline Wilberove teorije, preporučamo Sex, Ecology, Spirituality ili njen sažetak A Brief History of Everything.)

Perenalna filozofija

Wilberov je rad utemeljen na mnogim ograncima znanja, zapadnog i istočnog, metafizičkog i znanstvenog, religijskog i sekularnog, drevnog i suvremenog. Konceptualna formulacija koja ponajbolje zahvaća ove naizgled nespojive perspektive i najviše se proteže Wilberovim djelom je perenalna filozofija, philosophia perennis (Huxley, 1944; Smith 1976, 1992; Chogyam Trungpa, 1988). "Perenalna" se odnosi na iznimnu dosljednost s kojom ova filozofija izvire u raznim ljudskim kulturama i kroz cijelu ljudsku povijest, što sugerira njenu svevremenost i univerzalnost. Glavnina perenalne tradicije koju danas poznajemo potiče od tzv. "aksijalnih" mudraca, koji se javljaju od 6. stoljeća pne. na Istoku i Zapadu, kao što su Gautama Buddha, Lao Tzu, Parmenid, Sokrat, Platon, Patanđali, Konfucije, mudraci Upanišada i tako dalje. Wilber pojašnjava da s iznicanjem agrarnog društva nastaje slobodnija klasa pojedinaca koji mogu umovati nad svojim postojanjem. S velikim agrarnim kulturama nastaju prva sistematska kontemplativna pregnuća, nastojanja koja više ne lociraju Duh isključivo u biosferi "tamo vani" (što odgovara magičkom, sakupljačkom i ranom hortikulturalnom stupnju) i ne samo na mitičkom Nebu "tamo gore" (mitologija, kasniji hortikulturalni i rani agrarni), već lociraju Duh "ovdje unutra", putem duboke subjektivnosti, putem unutarnje svjesnosti, putem meditacije i kontemplacije. No, usprkos drevnosti velikih duhovnih tradicija koje su nastale iz ovog aksijalnog razdoblja, njihova temeljna načela "drže vodu" i danas. No, Wilber je ipak nedvojbeno post-metafizički filozof od glave do pete, pa perenalnu misao radikalno reinterpretira u novom i širem kontekstu.

Jedan od središnjih koncepata perenalne filozofije je Veliki lanac postojanja, model u kojem je univerzum organiziran u različite ali slijedne razine: od najviše grube, osnovne, nesvjesne i ograničene; do najviše suptilne, značajne, svjesne i obuhvatne. Najniža razina se odlikuje isključivo relativnom stvarnošću promjenjivih uvjeta, dok se najviša odlikuje ostvarenjem apsolutne, vječne stvarnosti. Ono što objedinjuje sve razine naziva se nedvojnom stvarnošću. Ove razine se javljaju u zadanom poretku: materija – život – um – duša – duh. Dok za perenalnu tradiciju razine bivanja postoje kao fiksni obrasci iznicanja, post-metafizička interpretacija koju zastupa Wilber vidi ih kao potencijale zadane u samoj strukturi Kozmosa. Involucija i evolucija su, iz te perspektive, ispražnjenje i ispunjenje ovih potencijala, koji su teoretski i sami podložni morfološkoj transformaciji.  

Točnija od metafore lanca ili stepenica postojanja je Wilberova metafora "kozmičkog gnijezda", u kojem svaka koncentrična sfera nadmašuje i obuhvaća prethodnu sferu. Na taj način, iz materije izvire život, iz života izvire um, i tako dalje. Ovdje ne govorimo o uzročnosti, već o uvjetima i odnosima u kontekstu evolucijske paradigme. Svaki naredni stupanj obuhvaća odlike prethodnog stupnja ili stupnjeva – život obuhvaća materiju; um obuhvaća život – te istovremeno dodaje svoje jedinstvene nove značajke – život se može reproducirati, obično je pokretan, i barem je minimalno svjestan svog okoliša, dok materija nije; um može odražavati život u svojoj aktivnosti, dok tijelo (život) to ne može.

Preneseno iz Wilber, K. (2000). Integral psychology. Boston: Shambhala.

Serija sfera tvori naročitu vrstu hijerarhije. Svaka sfera (kao i svaki fenomen u Wilberovom sistemu) je tzv. holon: istovremeno potpuna cjelina na jednoj razini te dio na slijedećoj razini. Svaki fenomen je dakle holon, ili cjelina/dio. Takav niz sfera je "holarhija" – hijerarhija sazdana od holona. (Ideju holona Wilber preuzima od Arthura Koestlera.) Holarhije postoje svugdje u prirodi: atomi su cjeline koje su dijelovi molekula, koje su cjeline ali i dijelovi ćelija, koje su cjeline ali i dijelovi tkiva, i tako dalje. Wilber je ustvrdio da se "sve razvojne i evolucijske sekvence kojih smo svjesni odvijaju u velikoj mjeri hijerarhizacijom". (Zakonitosti evolucijske holarhije iznesene su u slavnih Dvadeset postavki, klikni ovdje.)

Koncept hijerarhije je danas neomiljen, uglavnom zato što većina ljudi izjednačuje normalne, "aktualizacijske" hijerarhije koje nalazimo svugdje u prirodi i kompleksnim sistemima, s onime što Wilber naziva "patološkim" ili "dominacijskim" hijerarhijama u kojima "jedan holon preuzima agentsku dominaciju na štetu svih holona u hijerarhiji". Ovaj holon ne prihvaća da je i cjelina i dio, pa se nameće kao cjelina. Čitateljima će možda biti korisno znati da pojam "hijerarhije" izvorno uvodi kršćanski kontemplativac Sveti Dionizije, a odnosi se na "upravljanje životom po duhovnim principima". Hiero- znači sveto, dok –arh znači vladanje ili upravljanje. U izvornom značenju to je trajni podsjetnik da svačija sadašnja razvojna razina je cjelina ali istovremeno dio veće, šire i dublje cjeline.

Temeljeno na perenalnoj filozofiji, Wilberov integralni model daje zaokruženi raspored koncentričnih sfera u koji smješta čitav spektar svijesti – od materije, preko života, do uma, do duše, sve do ostvarenja vrhovnog duha/stvarnosti/svijesti. Sve je više duha/stvarnosti/svijesti uključeno ili obuhvaćeno u strukturi svake slijedeće razine, koja je istovremeno veće razotkrivanje ili razodvijanje i razodjevanje duha/stvarnosti/svijesti. Na taj način, svaka razina izražava kvalitativno specifičnu duhovnost. Kao što se duh postepeno sve više budi u svakoj široj sferi bivanja, tako i duhovnost pored starih poprima i nove, dublje i golom duhu sličnije značajke. Ova slojevitost i složenost duhovnosti veoma je bitna kad spram duhovnosti nastojimo zauzeti bilo kakav stav - moramo uvijek znati o kojoj razini se radi. Ako religiju konvencionalno odredimo onime u što i čemu netko "najdublje vjeruje", a praktičnu duhovnost onime što netko smatra "najvišom svrhom svog bivanja", onda vidimo zašto i kako se priroda i sadržaj ovih iskustava radikalno mijenjaju s razinama bivanja. I modernitet (te najveći dio post-moderniteta), i tradicionalne duhovne tradicije često pokazuju premalo senzitivnosti spram ove dinamičke prirode duhovnosti. Većinom se uzima samo jedna razina/aspekt/manifestacija duhovnosti i/ili religije, pa se onda svom žestinom brani ili napada. Krajnje je vrijeme za obuhvatniji pristup tim prevažnim pitanjima.

Razine ljudskog razvoja

Primjenom holarhijskih principa na pojedinačni razvoj, Wilber je konceptualizirao ljudski razvoj u deset razina ili sfera raspoređenih u tri područja: prepersonalno, personalno i transpersonalno, to jest preracionalno, racionalno i transracionalno. Prepersonalno područje koje ugrubo odgovara sferama materije i života, te personalno područje koje ugrubo odgovara sferi uma, obrađuje zapadna akademska psihologija, od Freuda i Piageta do Mahlera, Pinea, Bergmana i Kohuta. Empirijski dokazi za transpersonalno područje koje odgovara sferama duše i duha, prvenstveno leže u razvojnim mapama kontemplativnih tradicija Istoka i Zapada. Wilber koristi nazivke razine, strukture i valovi kad govori o različitim aspektima razvojnih stupnjeva. "Razina" konotira kvalitativno osebujnu prirodu svakog stupnja, dok "struktura" naglašava integriranu, holističku prirodu svakog stupnja. Wilber često koristi pojam "vala" pošto ovaj ističe fluidnost s kojom se jedan stupanj pretače u drugi.

Izvor: Ken Wilber, A Brief History of Everything, Shambhala, 1996.

Pošto se prva tri vala nakon primarne matrice razvijaju prije iznicanja stabilnog, koherentnog, individuiranog osjećaja sopstva, nazivaju se prepersonalnim, a psihološko je funkcioniranje u ovom području preracionalno. U prvom senzorimotornom valu, dijete čini prve korake prema individuaciji i razvija identitet kao fizičko sopstvo. U drugom fantazmičko-emocionalnom valu, dijete razvija osjećaj svog zamjetno odvojenog emocionalnog sopstva, i sposobno je shvatiti da drugi imaju osjećaje koji nisu nužno isti kao njegovi. U trećem valu predodžbenog uma, javlja se mentalno sopstvo: ono što je prije dijete znalo samo kroz osjetila, sad je sposobno predočiti mentalno. Piaget je ovo klasificirao kao preoperacionalno razdoblje u kojem dijete ostvaruje pristup potpuno novom svijetu objekata i ideja u prošlosti i budućnosti.

Pošto naredna tri vala uključuju osnaživanje i stabilizaciju koherentnog, autonomnog sopstva, nazivaju se personalnima, a psihološko funkcioniranje u ovom području je racionalno. Četvrti val upravnog uma odgovara Piagetovim konkretnim operacijama: dijete na ovom stupnju razvija sposobnost zauzimanja perspektive (uloge) drugih i poprima identitet kao sopstvo uloge. U petom formalno-refleksivnom valu, koji odgovara Piagetovim formalnim operacijama, dijete postaje sposobno misliti o mišljenju. Ovaj razvoj omogućuje djetetu po prvi put da introspektira, pa to označava iznicanje samosvjesnog sopstva. Dok peti val još uvijek odlikuje dihotomizirano ili/ili razmišljanje, šesti val vizijske logike je integralno-aperspektivan: pojedinac može istovremeno držati višestruke, naizgled kontradiktorne perspektive u svojoj pažnji i, kroz sintezu i integraciju, može konceptualizirati mrežne interakcije među raznim perspektivama. U ovom valu, sopstvo se odlikuje egzistencijalnim pitanjima, pa ga Wilber naziva "kentaurskim" (buduć se ovdje, u idealnom razvoju, integrira um-tijelo iz perspektive vizijsko-logičke svjesnosti).

Dok prethodni valovi prirodno narastaju bez namjernog napora, progresivno iznicanje svakog od zadnja četiri vala (psihičko, suptilno, bezoblično i nedvojno) obično traži sve više svrhovitog nastojanja u kontemplativnoj praksi. Pošto zadnja četiri vala uključuju sve veću dezidentifikaciju od osjećaja sopstva kao izoliranog, odvojenog i individualnog, ovi se valovi nazivaju transpersonalnima – pa tako uključuju i nadilaze personalno. Psihološko funkcioniranje u ovom području se smatra transracionalnim jer uključuje izravno i neposredno poimanje bez osjetilnog ili mentalnog posredovanja. Čitatelj može imati poteškoća u punom shvaćanju slijedećeg opisa bilo kojeg transpersonalnog područja koje nije sam izravno iskusio.

U sedmom psihičkom valu, mogu se ali ne moraju odvijati psihička ili druga paranormalna iskustva, sa sadržajima iz prirodnog, "grubog" svijeta, dok se identitet širi i uključuje sve u kozmičkoj prirodi; to je iskustvo prirodnog misticizma. Identitet izranja kao univerzalno sopstvo – koje ne treba brkati s psihotičkim adualizmom prepersonalnog područja. U osmom suptilnom valu, grubi se sadržaji nadilaze u iskustvima arhetipskih oblika i obrazaca, unutarnjih svjetlosti i zvukova, te krajnje suptilnih iskustava blaženstva. Identitet se širi u jedinstvu duše s božanskim entitetom; to je iskustvo božanskog misticizma. U Wilberovom devetom kauzalnom ili bezobličnom valu, iskustvo nadilazi i dušu i božanstvo dok svjesnost boravi bez strateške manipulacije ili inverzije kao "svjedok" ili čista suštinska svjesnost. U kauzalnom valu, ostvaruje se neispoljeni izvor, tlo, potpora i uzrok svih prethodnih valova, a identitet bića boravi kao neispoljeni izvor svih fenomena, a to je bezoblični misticizam. Nasuprot tome, u desetom nedvojnom valu, koji ustvari nije zasebna razina već sama stvarnost, takovost ili stanje svih razina, svijest ili "svjedok" se prepoznaje kao upravo svi uvjetovani fenomeni. Drugim riječima, duh/um i njegove manifestacije, svijest i njena igra, praznost i oblik, nirvana (konačna stvarnost) i samsara (uvjetovano područje patnje) – spoznaju se kao "ne-dva" ili "ne-dvojni" (što nijednom mistiku nikada nije značilo da su jedno te isto, pa upravo zato "ne-dva"). Ovo je područje nedvojnog misticizma.  

Wilber, Engler i Brown su također ustvrdili da svaki val razvoja u neuspješnoj navigaciji proizvodi svoju specifičnu patologiju. Za svaki od deset valova redom, ove patologije su psihoze, granični/narcisoidni poremećaji ličnosti, neuroze, skriptne patologije, identitetne neuroze, egzistencijalne patologije, psihički poremećaji, suptilni poremećaji i kauzalni poremećaji. Tako su predložili modalitete liječenja za svaku od ovih patologija, čime su uveli potencijalni red i sklad u kakofoniju psiholoških teorija i opcija liječenja dostupnih psihološkim zdravstvenim praktičarima. Važan aspekt njihova modela je sredstvo kojim psihološki liječnici mogu izbjeći potencijalnu terapeutsku pogrešku "pre-trans zamjene" ili druge greške u kategorijama – kad se fenomen jednog područja konceptualizira i tretira kao da je fenomen drugog područja, kao što je dijagnostička inflacija psihotičke (prepersonalne) epizode u transpersonalnu ili, obrnuto, dijagnostička redukcija transpersonalne epizode u egzistencijalnu (personalnu) ili psihotičku (prepersonalnu).

Konačno, u konceptualiziranju deset valova razvoja, Wilber je upotrijebio i proširio koncepte koje prvotno definira i uvodi Noam Chomsky, a to su duboka i površinska struktura. Wilber je zaključio da valovi razvoja predstavljaju duboke strukture koje su univerzalne, to jest, prisutne kao potencijali kod svih ljudi bez obzira na kulturu. Vanjske varijacije dubokih struktura su površinske strukture, manifestacije specifične za određene kulture. Naprimjer, discipline matematike, kemije i književnosti (površinsko) ovise o funkcioniranju unutar formalno-refleksivnog vala (duboko). U književnoj areni, dok razne kulture utječu na različite sadržaje u romanima (površinsko), svi dobri romani imaju izvjesne odlike formalno-refleksivnog vala, kao što su višestruke perspektive (duboko). Slično je s duhovnim fenomenima: premda kršćani i hinduisti mogu iskusiti duhovno sjedinjenje s različitim entitetima – Krist i Kršna (površinsko) – oba religijska sljedbenika će iskusiti arhetipsku sliku božanskoga u ljudskom obliku, ispoljenje suptilnoga vala (duboko).

Dodatni koncepti ljudskog razvoja

Wilber je opisao i spravio mapu od 25 razvojnih linija, koje još naziva "strujama", od kojih se svaka proteže sekvencijalno, a opet kvazi-nezavisno, kroz deset valova razvoja. Naprimjer, neke razvojne linije su spoznajna, odnos spram objekta, moralna, preuzimanje uloga, psihoseksualna, afektivna, kreativna, altruizam, potreba i svjetonazor. Svaka se linija manifestira na raspoznatljiv način na svakom valu/razini; međutim, linije se mogu razvijati različitim brzinama. Tako osoba može biti relativno razvijenija u nekim linijama, a manje razvijena u drugim. Dakle, premda se pojedine razvojne linije i razine odvijaju sekvencijalno, "ukupni razvoj … je daleko od sekvencijalnog, stepenastog niza koraka, već uključuje fluidni tok mnogih valova i struja u velikoj Rijeci Života" (Wilber, 2000).

Ilustracija 2. Primjer odnosa između razvojnih linija i sfera/razina
Preneseno iz Wilber, K.(2000). Integral psychology. Boston: Shambhala

Privremena stanja neobične svijesti, nasuprot relativno stabilnim transpersonalnim odlikama/razinama/valovima razvoja, privukla su puno zanimanja na transpersonalnom polju. Wilber je zaključio da bilo tko na bilo kojoj razini razvoja može imati privremeno iskustvo (stanje) bilo koje druge razine. Međutim, kako se to iskustvo tumači i integrira uglavnom je funkcija nečije prevladavajuće razine razvoja. Ili drugim riječima, svaki pojedinac bez obzira na nejednaki razvoj u pojedinim razvojnim strujama (kognitivna, afektivna, moralna itd.) ima svojevrsni gravitacijski centar koji možemo locirati na određenoj razvojnoj razini (npr. prekonvencionalna, konvencionalna, postkonvencionalna). Kad ovaj pojedinac iskusi bilo koje autentično stanje mistične svijesti, ovo stanje će interpretirati u granicama svog prosječnog razvoja (bilo kognitivnog ili drukčije). Naprimjer, malo dijete u valu upravnog uma konkretnih operacija (kon-op) koje ima jasnu prekogniciju užasnog događaja (psihička razina) vjerojatno će prije zaključiti da je ono smo uzrokovalo taj događaj (upravni um) negoli da je privremeno pristupilo transpersonalnom polju/izvoru informacija (psihička razina). Stanja prodora u transpersonalno mogu isprva biti isključivo privremena i kratkotrajna. Potom, obično uz svrsishodni trening, slijede produžena stanja boravljenja. Naposljetku, uz odgovarajući kompleksni razvoj, izniče trajna adaptacija (s usvajanjem nove razine identiteta). Međutim, kroz ovaj proces koji je skoro uvijek dugotrajan, moguća su svakojaka odstupanja i bizarne neravnomjernosti u razvoju.

Po Wilberovom shvaćanju, "sopstvo", nasuprot strukturama svijesti, "je 'mjesto zbivanja' – dinamički proces držanja na okupu raznih razvojnih linija, koje čine nešto poput kohezivne cjeline". Sopstvo je sjedište brojnih važnih operacija i sposobnosti, kao što su identifikacija (samoidentitet), organizacija (stvaranje osjećaja kohezije psihe), volja (biranje i djelovanje iz vlastite razine razvoja), obrana (upotreba obrambenih mehanizama), metabolizam (psihološko probavljanje vlastitih iskustava) i navigacija (putovanje kroz razvojni labirint).

Unutar dane linije razvoja na specifičnoj razini, pojedinac može funkcionirati u okviru danog tipa kao što su tipovi u tipogijama Eneagrama, Myers-Briggs tipskog indikatora, ili čak spola. Za svaku razvojnu linije mogu postojati različiti tipovi, što pridonosi fluidnoj i nelinearnoj pojavnosti ukupnog razvoja. 

Wilberov model ljudskog razvoja je i sistematičan i sveobuhvatan. Integrira perspektive zapadne psihologije s perspektivama zapadnih i istočnih kontemplativnih tradicija. [Još o valovima i strujama, klikni ovdje.]

Duhovnost

Nemoguće je u ovakvom sažetku predstaviti Wilberov pristup duhovnosti na prikladan način. Tema duhovnosti provlači se kroz sve aspekte njegova rada i predstavlja samu srž dinamičnog sistema. Sam Wilber je dugogodišnji i napredni meditant koji svoju praksu shvaća krajnje ozbiljno, a osobna iskustva u brojnim tradicijama omogućuju mu da duhovnosti pristupa na iznimno širok i obuhvatan način. Istovremeno, Wilber religiju i duhovnost prepoznaje prije i nakon razvojnih razina u koje se konvencionalno one smještaju, te ih vješto povezuje s valovima, strujama, stanjima i dinamikom identiteta. O razinama duhovnosti već smo nešto rekli u odjeljku o Wilberovom tretmanu postavki perenalne filozofije.

Složenom pitanju definiranja duhovnosti Wilber je pristupio tako što je identificirao pet uobičajenih definicija koje nalazimo u široj duhovnoj književnosti: 1) duhovnost se odnosi na najvišu razinu svake razvojne linije; 2) duhovnost je ukupni zbir pojedinačnog razvoja u svim razvojnim linijama; 3) duhovnost je zasebna razvojna linija; 4) duhovnost je stav, kao otvorenost ili ljubav, koji se može imati na bilo kojoj razvojnoj razini; i 5) duhovnost su nadnormalna iskustva a ne razvojne razine. Zaključio je da svaka od ovih definicija ima vrijednost i da još nema definicije koja obuhvaća korisne aspekte svake od ovih pet definicija. 

[Za primjer razrade osnovnih aspekata u duhovnosti i duhovnoj praksi, klikni ovdje.]

Wilber je također ustvrdio da postoje translativni/ legitimni/ egzoterični i transformativni/ autentični/ ezoterični aspekti duhovnosti. Translativna duhovnost je slična konceptu prvog reda promjene u sistemskoj teoriji, u kojem se reorganizira ili zamjenjuje površinska struktura ostajući na istom duboko strukturnom valu razvoju. Primjeri ovoga uključuju elaboraciju vlastitog egzoteričnog sistema – čitanje ili pohađanje aktivnosti povezanih s vlastitim sistemom vjerovanja – ili preobraćanje iz jednog egzoteričnog sistema na drugi u istom razvojnom valu. Prema Wilberu i Feuersteinu translativna duhovnost je češće korištena funkcija religije: osnaživanje sopstva. Kroz egzoterični sistem vjerovanja i obreda ljudima se pomaže da razumiju i možda umanje inherentnu patnju odvojenog sopstva; stoga, translativna duhovnost osnažuje osjećaje sigurnosti, udobnosti, utjehe i možda zaštite ili utvrđivanja. Translativna duhovnost je legitimna zato što daje izvjestan osjećaj legitimnosti vlastitim vjerovanjima o svijetu i svom mjestu u njemu.

Transformativna ili autentična duhovnost je slična konceptu drugog reda promjene u sistemskoj teoriji, u kojem osoba napreduje iz jedne duboke strukture/razvojnog vala u slijedeći. Primjer je netko tko nakon produžene kontemplativne prakse ili usred dobro-integriranog iskustva na rubu smrti, proširi svoj vizijsko-logički razvojni val u suptilni val (i možda dalje). Prema Wilberu, transformativna duhovnost je manje korištena funkcija religije: rastakanje sopstva. Umjesto utjehe, utvrđivanja ili legitimiranja sopstva, ona rastavlja, transmutira, transformira i oslobađa sopstvo – konačno od njegove iluzije odvojenosti – kroz seriju smrti i preporađanja sopstva u sve obuhvatnije razvojne valove. Autentična duhovnost ispituje legitimnu duhovnost i zaključuje da potonja zatvara osobu u trenutni razvojni val i na taj način produžuje iluziju odvojenosti koja je, ironično, pravi izvor patnje.

Iz perspektive integralne psihologije, i translativna i transformativna funkcija duhovnosti su vitalno važne. Jednako je važno razlikovati između ovo dvoje zbog njihovih različitih ciljeva i procesa. Moderna (od Nietzschea naovamo) i naročito postmoderna misao uglavnom otvoreno napadaju translativnu/legitimnu religiju, a materijalistički scijentizam ju odbacuje kao primitivni svjetonazor kojeg se treba što prije riješiti kao glavne prepreke "napretku". Transformativna se svrha religijske duhovnosti opet često s ciničnim podsmjehom odlaže u stranu, uz argument da se radi o idealističkoj fantaziji same translativne religije. Razlozi ovom esktremizmu su poglavito ideološke naravi, što će postati jasnije u narednom odjeljku. [Za detaljniju raspravu, klikni ovdje.]

Četiri kvadranta

Prethodno izlaganje ukratko predstavlja Wilberova gledišta iz faze III u evoluciji njegova modela. Zbog brojnih razloga Wilber je kritički proširio svoj model. Razmatrajući razne empirijski podržane hijerarhijske modele u područjima kao što su zapadna psihologija, prirodne znanosti, duhovne tradicije, ekonomske strukture, tehnološki modusi, lingvistika i kulturalni svjetonazori, otkrio je da se svaki od njih može razvrstati u model četiri kvadranta koji nastaje križanjem dvije osi: vanjsko-unutarnje i individualno-kolektivne. U suštini, prikladan opis bilo kojeg fenomena zahtjeva intencionalnu, bihevioralnu, kulturalnu i socijalnu perspektivu – četiri kvadranta. Ovim proširenjem, njegova III faza razvojnog modela postala je gornji lijevi kvadrant u IV fazi integralnog modela.

Uvođenjem četiri kvadranta kao metode za horizontalnu analizu/sintezu/integraciju, Wilber uspjeva beskrajno obogatiti već zavidnu složenost vertikalnog sistema (razine, linije, stanja), te razviti filozofiju koja poštuje, prihvaća i uključuje dosada najveći broj i opseg istina.

Ovaj potez ima povijesnu važnost. Četiri kvadranta su zapravo varijacija na staro pitanje tri velika područja ljepote, dobrote i istine, to jest subjektivnog, intersubjektivnog i objektivnog (ako spojimo dva desna relativno "vanjska" ili "objektivna" kvadranta). Ova područja su odavno naznačena u trijadama: umjetnost, moralnost i znanost; meditacija, moralnost i mudrost; Buddha, Sangha i Dharma itd. Premoderna prošlost (ponegdje i sadašnjost) uglavnom ne razlikuje jasno ova tri područja. Moderna ih filozofija jasno diferencira (što znanosti i umjetnosti daje slobodu od apsolutističke religije), dok ih postmoderni razvoj disocira sve do patoloških oblika, kao što je sravnjeni svjetonazor (Wilber koristi izraz "flatland") u kojem zbog prevladavanja materijalističkog scijentizma i plošnog ekstremnog relativizma nema nikakve vertikalnosti, pa nema ni stvarnog unutarnjeg razvoja ("ja", umjetnost, iskrenost), ni stvarnih kulturalnih razina ("mi", moralnost, pravednost), već preostaju samo sravnjene, plošne, jednodimenzionalne činjenice ("ovo/ono", znanost, istina) lišene dubinskih, vrijednosnih i duhovnih interpretacija. Drugi primjer patologije je postmodernistički relativizam u društvenim znanostima, kad se radi plemenitog cilja pluralizma opet poništavaju svi stupnjevi unutarnjeg razvoja, jer su svi "jednako vrijedni" (ali isključivo u ovoj perspektivi do koje nikad ne bismo ni došli da nije bilo svih prošlih faza u razvoju koji ima i daljnje faze). Ustrajnim inzistiranjem na uvažavanju sva tri područja ili četiri kvadranta, Wilber uspjeva ukazati na istinitost ali nepotpunost manje integralnih pristupa, te spasiti naposljetku i njih same u širem, dubljem i obuhvatnijem obgrljaju.

Preneseno iz Wilber, K. (1999). Collected Works of Wilber, vol. 4. Boston: Shambhala.

Slijedeći opis ukratko objašnjava četiri kvadranta. Prvo idu gornji ili individualni kvadranti, gdje GL predstavlja subjetkivitet, a GD objektivitet bilo kojeg holona - čovjeka ili atoma.

1. Gornji lijevi: unutarnji-individualni (intencionalni)- subjektivna, pojavna dimenzija individualne svijesti: osobno iskustvo "iznutra". Ovaj kvadrant uključuje senzacije, percepcije, osjećaje i misli koje se mogu opisati "ja" jezikom. Evolucija u ovom kvadrantu ide od nadražljivosti preko senzacije do percepcije do konceptualnih operacija do formalnih operacija do aperspektivne vizijske logike do transpersonalnih razina. Istaknuti teoretičari ovog područja su Sigmund Freud, C. G. Jung, Jean Piaget, Aurobindo, Plotin, Gautama Buddha, Arya Asanga.
2. Gornji desni: vanjski-individualni (bihevioralni)- objektivna, "znanstvena" perspektiva individualne strukture i/ili ponašanja kako se vidi "izvana". Ovaj kvadrant uključuje strukture i procese koji se mogu opisati u "ovo/ono" jeziku. Evolucija u ovom kvadrantu ide od atoma preko molekula i stanica do organskih sistema do reptilskog mozga do sistema udova do  kompleksnog neo-korteksa. Istaknuti teoretičari/pristupi su B. F. Skinner, John Watson, John Locke, empiricizam, biheviorizam, fizika, biologija, neurologija itd.

Ništa ne postoji izolirano u zrakopraznom prostoru. Svaki je holon na bilo koji način u odnosu s drugim holonima u svom sistemu/zajednici. Tako, povrh singularnih perspektiva prva dva kvadranta, bitne su i pluralne perspektive druga dva kvadranta. U kolektivu borave svi holoni - ljudi i atomi - u dinamičnim međuodnosima. Njihova kolektivna subjektivnost postaje intersubjektivnost DL kvadranta, a kolektivna objektivnost postaje interobjektivnost DD kvadranta.

3. Donji lijevi: unutarnji-kolektivni (kulturalni)- intersubjektivna dimenzija kolektivne svijesti: postojanje grupe "iznutra". Ova perspektiva zahtjeva simpatetičku rezonanciju zajedničku samo članovima danog sistema/zajednice – zajednički svjetonazor, običaji, lingvistička semantika, etika i moral, značenja i zajedničke vrijednosti – opisanu u "mi" jeziku. Evolucija u ovom kvadrantu ide od arhaičkog preko mitskog i racionalnog do transracionalnog. Istaknuti teoretičari su Thomas Kuhn, Wilhelm Dilthey, Jean Gebser, Max Weber, Jurgen Habermas, Hans-Georg Gadamer.
4. Donji desni: vanjski-kolektivni (socijalni)- interobjektivna, "znanstvena" perspektiva kolektiva viđenog "izvana". Ovaj kvadrant uključuje objektivne aspekte društva, kao arhitekturu, sisteme prometa i prijevoza, sisteme uprave i vladanja, sisteme komunikacije, kao što pokazuju redom zgrade, ceste, demokracija i Internet. Ovi fenomeni su opisani pluralnim "ovo/ono" jezikom. Evolucija u ovom kvadrantu ide od pretpovijesnih plemena preko agrarnih imperija i industrijskih nacionalnih država do planetarnih informacijskih društava. Istaknuti teoretičari/pristupi su Talcott Parsons, August Comte, Karl Marx, Gerhard Lenski, ekološka mreža života i sistemska teorija.

Kao što primjeri pokazuju, svaki kvadrant daje drukčiju perspektivu odabranog fenomena, a svaka je perspektiva valjana za taj kvadrant. Implikacije ovog modela su puno kompleksnije no što možemo istražiti u ovom članku. Dovoljno je reći da svaki holon u danoj hijerarhiji postoji samo u odnosu s holonima iznad i ispod sebe ali i nezavisno s holonima u druga tri kvadranta. U sveobuhvatnoj integralnoj viziji, razvoj se ne shvaća samo u dimenzijama razina, linija i stanja (Wilber III, gornji lijevi kvadrant) već i kako se odnosi spram preostala tri kvadranta (Wilber IV). Nijedan holon ne postoji izolirano, bilo u svom kvadrantu ili u odnosu na druge kvadrante. Svaka osoba i fenomen imaju subjektivni, objektivni, intersubjektivni i interobjektivni aspekt. Čak i jednostavni proces osjećanja gladi i planiranja što jesti (intencionalno) uključuje određene strukture mozga i neurokemiju (bihevioralno), odvija se u kontekstu koji diktira kada, što i kako jesti (kulturalno), i koristi neka tehnološka sredstva za pripremu obroka (socijalno). Inzistiranje samo na lijevoj strani (kulturalna zavisnost interpretacije, relativnost subjektivnih iskustava itd.) gubi iz vida sve činjenice (npr. predmet pada istom brzinom među Eskimima i među Englezima), dok inzistiranje na desnoj strani (npr. "tvrde" činjenice, mjerivost objektivnih fenomena itd.) gubi iz vida kompletnu dubinu unutarnjeg iskustva ("tvrdi" znanstvenici nikad neće izmjeriti "kako" se sve može gledati i vidjeti Van Gogha). Integracijom ovih veoma važnih (i veoma nepotpunih) pristupa, možemo dobiti beskrajno potpuniji prikaz bilo koje ali i bilo čije zbiljnosti. (Za prikaz mogućih aplikacija klikni ovdje.)

Wilber je otkrio da veliki lanac postojanja u perenalnoj filozofiji, barem kako je tradicionalno formuliran, ima barem četiri nedostatka. Obično se veliki lanac navodi kao materija, tijelo, um, duša i duh. Mnoge tradicije ovaj slijed dodatno dijele, pa se tako duša često dijeli na psihičku i suptilnu razinu, a duh na kauzalnu i nedvojnu. Ali te razine, koliko god ih bilo, u perenalnoj tradiciji predstavljaju svu stvarnost. No tako formulirane odnose se uglavnom na GL kvadrant (spektar unutarnje svjesnosti), a to je prvi nedostatak. Dakle svaku od ovih vertikalnih razina treba diferencirati u četiri horizontalne dimenzije ili kvadranta (ovo razmišljanje u mnogome podsjeća na vertikalni razvoj i horizontalno širenje majstora Kukaia). Tako povrh subjetkivnog spektra svijesti, dobivamo objektivne korelate (GD), intersubjektivnu kulturalnu pozadinu (DL) i kolektivne društvene sisteme (DD). Bez toga, tvrdi Wilber, veliki lanac ne može izdržati razorne kritike što mu ih modernitet (sasvim ispravno) upućuje.

Drugi nedostatak je da razinu uma treba podijeliti u skladu s njenim ranim razvojem. Ovdje su odlučujući doprinosi zapadne psihologije. Ukratko, um ima barem četiri glavne razine rasta ili razvoja: magičku/preop (2-5 god.), mitičku/konop (6-11 god.), racionalnu/formop (dalje), te vizijsko-logičku (odrasla dob, ako). Tek tada mogu slijediti psihička, suptilna, kauzalna i nedvojna kao razvojne razine. Svaka od ovih razina ima četiri istovremene dimenzije ili kvadranta. No, i bez njih, ovakva podjela omogućuje - da prestanemo magičke i mitičke elemente izdizati na psihičku i suptilnu razinu (ovo uzdizanje magičkog narcizma u transcendentnu svjesnost je možda glavna značajka "new age" pokreta, bez obzira na dobre namjere); da prestanemo brkati mitološke priče s izravnim i neposrednim transpersonalnim uvidom (ovo je uobičajeno u kontrakulturnoj duhovnosti); da prestanemo brkati magičku indisocijaciju s holističkom vizijom (ovo uzdizanje magičkog opažanja, koje ne razlikuje cjelinu i dio, u status holističke vizije, koja integrira cjelinu i dio, prevladava u eko-primitivizmu ili vjerovanju da su sakupljačka plemena integrirala sopstvo, kulturu i prirodu, dok ih zapravo nisu ni mogla jasno razlikovati); da prestanemo brkati biosferu, bioenergiju i pranu s psihičkim područjem (ovo uzdizanje je u pravilu značajka ekopsihologije, ekofeminizma i dubinske ekologije, često u spoju s prethodnom konfuzijom - brkanjem magičke svjesnosti s holističkom vizijom - a u svrhu retro-usvajanja sakupljačkog ili hortikulturalnog svjetonazora) itd. itd.

Uz potpuniji model velikog lanca, možemo lakše prepoznati da li je neki pokret progresivan ili regresivan. Ovaj problem može ispraviti zapadna razvojna psihologija: u tradicionalnim opisima velikog lanca (materija-tijelo-um-psihičko-suptilno-kauzalno-nedvojno), "um" skoro uvijek označava logičku ili racionalnu sposobnost, pa se bilo što neracionalno mora smjestiti u više, transracionalne razine jer su rani preracionalni stupnjevi bili nedovoljno shvaćeni. Ovi rani, preracionalni stupnjevi razvoja mogu se razumjeti isključivo intenzivnim promatranjem i istraživanjem ranog dječjeg razvoja, što je skoro isključivo zapadnjački doprinos. Drugim riječima, tradicionalni veliki lanac (u kršćanstvu, hinduizmu, budhizmu, sufizmu, taoizmu, paganizmu itd.) otvoren je i ranjiv za ogromne pre/trans zablude, jer nema načina za razlikovanje magičkog i mitskog od psihičkog i suptilnog - svi se ovi elementi nalaze u transpersonalnom/transracionalnom području. Ova nesretna konfuzija uvelike je doprinijela da zapadno prosvjetljenje potpuno odbaci duhovnost, buduć je u velikoj mjeri bila ispunjena dogmatskom magikom i mitom. Zapad je službeno odbacio preracionalnu vodu, ali s njome, nažalost, i transracionalnu bebu.

Treći nedostatak je što tradicionalni teoretičari velikog lanca općenito slabo razumiju rane, dječje, preracionalne stupnjeve ljudskog razvoja, pa otud propuštaju razumjeti tipove psihopatologije koji često nastaju iz komplikacija u tim fazama (specifično: psihoza, granični ili narcistički poremećaji, te psihoneuroza). Shodno tome, stara društva (npr. Indija) često tretiraju duševne bolesnike kao nadahnute iluminate, što je u istoj ravni sa svetim kravama. Ovakvi primjeri nisu mogli oslabiti moderno uvjerenje da je sva duhovnost poremećena. Ako su krave i retardirani idioti prosvjetljeni, čemu onda slušati Han-shana, Eckharta, Terezu i Rumija?

Četvrti nedostatak tradicionalnog velikog lanca je nedostatno shvaćanje evolucije, koje opet skoro isključivo nalazimo na modernom Zapadu. U egzoteričnim budhističkim prikazima nalazimo mahom de-evoluciju: svijet od Buddhine parinirvane polako ali sigurno tone u sve dublji mrak - do dolaska slijedećeg Buddhe. Ni druge tradicije ne nude ništa bolje. Zgodno je da - kao što su mnogi teoretičari zamjetili - ukoliko oborite veliki lanac u vodoravni položaj i prostrete ga kroz vrijeme, dobivate obrise evolucije. Plotin kroz korijen vremena jednako evolucija.

To su, ukratko, četiri nedostatka tradicionalnog velikog lanca koji su ga sasvim isključili iz simpatija moderniteta (ne pokriva sve kvadrante; ne uzima u obzir rani. preracionalni razvoj, pa je otvoren silnim pre/trans zabludama; ne razumije rane patologije; ne shvaća evoluciju). Ispravljanjem ovih nedostataka, vjeruje Wilber, veliki lanac može postati kompatibilan s modernim istraživanjima, dokazima i informacijama, što omogućuje spajanje najbolje drevne mudrosti s najsjajnijim modernim znanjem - a to je upravo bit integralnog pristupa.

Spiralna dinamika

U zadnjoj fazi razvoja, Wilber (1999) je u svoj model integrirao pionirsku misao Gravesa i daljnja istraživanja njegovih učenika, Becka i Cowana. Dr Clare W. Graves je svoju razvojnu klasifikaciju uspostavio temeljem razumijevanja da ljudska priroda živi i oscilira na razvojnoj stazi iz jednog stanja ravnoteže u drugo. Ova se stanja mogu konceptualizirati kao razvojni stupnjevi na kojima svaka slijedeća razina dodaje nove elemente svemu što je bilo na prethodnim razinama, a kao takva je priprema narednoj razini koja može ali ne mora nastupiti. Svaka razina ljudskog postojanja nudi naročito viđenje stvarnog svijeta definirano njenim jedinstvenim perceptualnim filterima. Ove razvojne stvarnosti vode do sasvim različitih pristupa odlučivanju, principa organiziranja poslovanja, modela ekonomije i vladanja, te različitih ideja o prikladnom, djelotvornom i smislenom življenju. Svaka razina donosi odgovarajući identitet, temeljnu potrebu i moralnu osjetljivost.

Kroz desetljeća istraživanja, Dr Graves je razvio "dinamični, ciklični, dvospiralni model razvoja odraslih biopsiholoških sistema". Upotrebio je parove slova kako bi označio interakciju vanjskih uvjeta i unutarnjih sistema. Njegovi nazivi za ondašnjih osam nijansi bili su A-N, B-O, C-P, D-Q, E-R, F-S, A'-N', B'-O' itd. No postoje i dva prijelazna stanja između svakog para. Ovo je veoma moćan, ali i prilično složen sistem sve dok se ne srodite s jezikom slova. Niz abecednih oznaka može se i pogrešno shvatiti kao "bolje/gore" poredak. Razine nisu kvalitativne ocjene ljudskog rasta i razvoja, već kvantitativne oznake stupnja eskpanzije konceptualnog/iskustvenog prostora. Premda je Dr Graves koristio naziv "dvojna spirala", spirala je i koristan način za vizualiziranje ovog procesa sistemskog razvoja. Kako se spirala razvija, svako kruženje je prelaženje iz jedne stvarnosti u drugu, bez praga, bez prekida, bez granice. Pojedinci, organizacije i čitava društva kreću se po ovoj spiralnoj putanji, pomičući svoje prioritete, vrijednosti i strukture dok idu ususret svojim budućnostima. Pošto "budućnost" može biti bilo gdje na razvojnoj spirali pitanje je: što je slijedeće za ovu osobu ili grupu, i kako se orijentirati u ovom razvojnom prostoru/vremenu? Isto tako, umjesto da pitamo "kakva je ovo osoba?", dinamični pristup je pitati "kako ova osoba misli o ovoj stvari u ovim okolnostima, i zašto?" Slijedi da ovaj model nije tipologija nego fluidan i dinamičan proces koncentričnih sferičnih sistema. Nova verzija ovog modela poznata je kao "spiralna dinamika", a jedan njen aspekt je memetička znanost koja proučava meme, idejne/informacijske pakete koji se virusnim obrascem prenose od uma do uma, od zajednice do zajednice. Spiralna dinamika povezuje memetiku s još dubljim silama u ljudskoj prirodi, središnjim inteligencijama ljudske spirale koje su privlakači i odbijači mema. Te središnje inteligencije su v-meme koje određuju zašto i kako ljudi procesiraju ideje na određeni način. Kretanje i zastajanje na razvojnoj spirali – bilo nagore ili nadole – odražaj je interakcije između životnih uvjeta i v-mema dostupnih pojedinačnom ili kolektivnom umu. Općenito, evolucija ide prema razrađenijim, kompleksnijim i obuhvatnijim načinima bivanja, prema "višim" razinama (uslijed neiscrpne sile erosa, koju Wilber identificira kao skriveno djelovanje duha/dharmakaye). No život je bez jamstava pa može doći i do regresije na manje kompleksne strukture "nižih" razina. U svakom slučaju, aktivne v-meme su prenositelji ideja i suština vrijednosnih sistema ili svjetonazora, a danas paralelno postoje mnogi "stvarni" svjetovi – ponekad u sukobu, ponekad u suživotu.

Radi jednostavnosti, Beck i Cowan već krajem 70-ih uvode sistem boja kojima označavaju Gravesove razine na njihovom vrhuncu (kao v-meme, memetičke stupnjeve vrijednosti i svjetonazora). Izbor boja utemeljen je na kriteriju praktičnosti za izrađivanje vizualnih pedagoških pomagala, bez dublje simbolike, alegorije ili značenja. Redoslijed oznaka je tako: bež - ljubičasto - crveno - plavo - narančasto - zeleno - žuto - tirkiz - koral - til …

Ovaj pristup, poznat kao spiralna dinamika (Spiral Dynamics) uključuje koncept ljudskog razvoja koji odražava, a na određeni način i proširuje Wilberov model. Razvojne razine u spiralnoj dinamici "nisu tipovi ljudi, već tipovi u ljudima". Prema modelu spiralne dinamike, prvih nekoliko razina razvoja su razine održavanja koje odlikuje mnijenje prvog niza, a kulminiraju s postmodernim/humanističkim perspektivama. Ostvarivši puni razvoj kroz ove razine, pojedinac/skupina/društvo/civilizacija čini kvantni skok u razvoju svijesti s iznicanjem razina bivanja, koje odlikuje mnijenje drugog niza. U svakoj razvojnoj razini mnijenja prvog niza, osoba može razumjeti prethodne razine a ipak čini grešku "patološke" ili "dominacijske" hijerarhizacije: opaža prethodne razine kao nevaljane i propušta prepoznati svoju razinu kao dio još veće i šire cjeline. Tek u svjesnosti drugog niza osoba može vidjeti svaku prethodnu razinu kao ključnu za ukupni spiralni razvoj i također pristupati i reaktivirati prethodne razine ovisno o specifičnim okolnostima. Naravno, razvoj nije linearan niti jednoznačan. Prvo, na svakom stupnju razvoja nešto može krenuti pogrešno, što u krajnjem slučaju dovodi do prekida razvoja ili čak regresije. Drugo, razine razvoja nisu odvojene stepenice - svaka osoba u sebi nosi sve bar donekle savladane strukture u jedinstvenoj mješavini, pa se svaki sloj može aktivirati u određenim uvjetima. Treće, svaki stupanj razvoja ima svoje zdrave i bolesne oblike, bilo da se radi o novom/rubnom stupnju ili starom/dubokom stupnju. I četvrto, bez obzira što je neko društvo doseglo viši stupanj razvoja u kolektivnoj v-memi, svaki pojedinac rođenjem (s jedinstvenim predispozicijama) svoj memetički razvoj započinje ispočetka - društva prvog niza djeluju memetički centripetalno, podupirući razvoj prema prosječnoj razini i otežavajući viši slobodni razvoj. (Ove točke čine sistem veoma suptilnim i fleksibilnim.)

Model Dr Gravesa i Becka/Cowana otvoren je na oba kraja, tako da se po potrebi mogu dodavati nova slova, brojevi ili boje kako se u ljudskoj prirodi identificiraju nove razine psihološkog postojanja. Dr Graves je u nizu svojih slova umjesto recimo sedmog para G-T uporijebio par A'-N', sugerirajuć tako da se proces odvija u krugovima/nizovima od šest stupnjeva, dakle spiralno a ne linearno. Tako je sedmi stupanj odjek prvog u novoj dimenziji, osmi odjek drugog itd. Otud dolaze koncepti "prvog niza" i "drugog niza" u spiralnoj dinamici (Wilber koristi i "treći niz").

Teoretski možemo imati treći i četvrti niz i tako dalje, sve prema izviranju i manifestiranju daljnjih evolucijskih potencijala ljudske prirode. Ken Wilber u svojim zadnjim radovima (2001-2002) konkretno opisuje i razlaže psihološke dinamike i razmišljanja prvog, drugog i trećeg niza, dajući njihove primjene u političkoj, duhovnoj i ekološkoj sferi. Nedavno je posebnu pažnju poklonio diferencijaciji žutog u odnosu na zeleno (tj. općenito realizaciji "drugog niza" u širem krugu ljudi, naročito kroz analize patološki oblika zelene razine u elitnom akademskom diskursu).

Pojedinci, grupe i društva s razmišljanjem prvog reda snažno se opiru bilo kojoj perspektivi osim vlastite, uključujući perspektive drugog reda. Smatrajuć svoju perspektivu jedinom valjanom, ne priznaju ni nužnu funkciju prethodnih razina ni integralne mogućnosti narednih razina. Wilberov sadašnji rad je pokušaj da nadiđemo ovu poteškoću istraživanjem raznih načina transformacije intencionalnog, bihevioralnog, kulturalnog i socijalnog kvadranta. Danas u svijetu paralelno teku jedna pored druge barem četiri dominantne v-meme: crvena, plava, narančasta i zelena. Pošto sve pripadaju prvom nizu, njihova isključivost ne vodi dugoročnim rješenjima u kojima svi dobivaju (ovaj globalni sukob već poznajemo pod nazivom "ratovi kultura").

Pogledajmo još jednom Wilberovu procjenu rasporeda u dosada formiranom memetičkom spektru (ovdje iz djela "A Theory of Everything") zasnovanu na istraživanju Becka i Cowana:

1. Bež: arhaičko-instinktualno, razina osnovnog preživljavanja. Hrana, voda, toplina, seks i sigurnost imaju prioritet. Navike i instinkti koriste pukom preživljavanju. Zasebno sopstvo se jedva budi ili održava. Jedinke se povezuju u skupine opstanka kako bi održale život.
Primjeri: prvobitna ljudska "društva", novorođene bebe, senilne starije osobe, kasni stupnjevi Alzheimera, mentalno bolesne skitnice, izgladnjele mase, ekstremni šok. Približno 0,1% odrasle svjetske populacije, 0% utjecaja/moći.

2. Ljubičasto: magičko-animistička razina. Mnijenje je animističko, pa brojni magički dobri i loši duhovi putuju svijetom ostavljajuć blagoslove, kletve i uroke koji određuju događaje. Jedinke se okupljaju u etnička plemena. Duhovi postoje u precima i čvrsto povezuju pleme. Srodstvo i krvna loza uspostavljaju političke veze. Zvuči "holistički" no ustvari je "atomistički" svjetonazor: "imaju ime za svaku okuku u rijeci, ali nemaju ime za rijeku".
Primjeri: vjerovanje u vudu-uroke, krvne zakletve, krvne osvete i vječna neprijateljstva, talismane, obiteljske obrede, magička etnička vjerovanja i praznovjerja; snažno prisutno u okruženju tzv. trećeg svijeta, u bandama, atletskim timovima, i korporacijskim "plemenima". 10% populacije, 1% moći/utjecaja.

3. Crveno: bogovi moćnici. Prvo iznicanje sopstva koje se odvaja od plemena, kao snažno, impulzivno, egocentrično i herojsko. Magičko-mitski duhovi, zmajevi, zvijeri i moćni pojedinci. Arhetipski bogovi i boginje, moćna bića, sile s kojima treba računati, dobre i zle. Feudalni gospodari štite svoje podređene u zamjenu za poslušnost i rad. Osnova feudalnih imperija - moć i slava. Svijet je prašuma puna prijetnji i grabežljivaca. Osvaja, nadmudruje i dominira; uživa u sebi do kraja bez kajanja ili žaljenja; biti ovdje sada.
Primjeri: "strašne dvojke", mladi buntovnici, pogranični mentaliteti, feudalna kraljevstva, epski heroji, zlikovci u filmovima o Bondu, vođe bandi, plaćenici i legionari, new-age narcizam, divlje rock zvijezde, Atila, Gospodar muha. 20% populacije, 5% moći/utjecaja.

4. Plavo: mitički poredak. Život ima smisao, smjer i svrhu, a ishod određuje svemoćno Drugo ili Poredak. Ovaj pravedni Poredak nameće kodeks ponašanja zasnovan na apsolutističkim i krutim načelima "ispravnog" i "pogrešnog". Kršenje kodeksa ili pravila ima teške čak i vječne posljedice. Za poštivanje kodeksa obećana je nagrada vjernicima. Osnova starih nacija. Rigidne društvene hijerarhije, paternalizam, jedan ispravan način i samo jedan ispravan način razmišljanja o svemu. Zakon i red; impulzivnost se kontrolira krivicom; konkretno-doslovno i fundamentalističko vjerovanje; poslušnost vladavini Poretka; snažna konvencionalnost i konformizam. Često je ova razina "religiozna" ili "mitička" [Graves i Beck ju nazivaju "svetačko/apsolutističkom" razinom], ali može biti sekularni ili ateistički Poredak ili Misija.
Primjeri: puritanska Amerika, konfucijanska Kina, dikensovska Engleska, singapurska disciplina, totalitarizam (lijevi/desni), viteški kodeks i čast, dobrotvorno milosrđe, religijski fundamentalizam (npr. kršćanski i islamski), izviđačke/skautske jedinice, "moralna većina", domoljublje. 40% populacije, 30% moći/utjecaja.

5. Narančasto: znanstveno dostignuće. U ovom razvojnom valu, sopstvo "bježi" iz plavog "mentaliteta stada", te traži istinu i smisao u individualističkim terminima - hipopetičko-deduktivno, eksperimentalno, objektivno, mehanistički, operacionalno - "znanstveno" u tipičnom značenju. Svijet je racionalan i dobro podmazan stroj s prirodnim zakonima koje možemo naučiti, ovladati i manipulirati u svoje svrhe. Jako usmjereno na postizanje i rezultate, naročito (barem u Americi) prema materijalističkoj dobiti. Zakoni znanosti vladaju politikom, ekonomijom i ljudskim zbivanjima. Svijet je šahovska tabla na kojoj se dobitnici u igri busaju i šepire nad gubitnicima. Tržišni savezi; manipuliranje zemaljskim resursima za strateške ciljeve. Osnova korporacijskih država.
Primjeri: prosvjetiteljstvo, Wall Street, iznicanje srednjih klasa diljem svijeta, kozmetička industrija, trofejni lov, kolonijalizam, Hladni rat, modna industrija, materijalizam, sekularni humanizam, liberalni osobni interesi. 30% populacije, 50% moći/utjecaja.

6. Zeleno: osjetljivo sopstvo. Komunitarna svjesnost, humano povezivanje, ekološka osjetljivost, umrežavanje. Ljudski duh se mora osloboditi pohlepe, dogme i nesuradnje; osjećaji i briga nadilaze hladnu racionalnost; štovanje zemlje, Gaie, života. Protivljenje hijerarhiji; uspostava bočnog povezivanja i spajanja. Propusno sopstvo, relacionalno sopstvo, skupno umrežavanje. Naglasak na dijalogu, odnosima. Osnova vrjednosnih zajednica (tj. slobodno izabranih afilijacija utemeljenih na zajedničkim osjećajima). Odluke donosi kroz pomirivanje i konsenzus (nedostatak: beskrajno "procesiranje" i nemogućnost donošenja odluka). Osvježiti duhovnost, dovesti sklad, obogatiti ljudski potencijal. Snažno egalitarne, antihijerarhijske, pluralističke vrijednosti, društvena konstrukcija stvarnosti, raznolikost/raznovrsnost, multikulturalizam, relativstički sistemi vrijednosti; ovaj svjetonazor se često naziva pluralistički relativizam. Subjektivno, nelinearno razmišljanje; pokazuje veći stupanj afektivne topline, senzitivnosti i sućuti, prema zemlji i svim njenim stanovnicima.
Primjeri: dubinska ekologija, postmodernizam, nizozemski idealizam, rogerovsko savjetovanje, kanadsko zdravstvo, humanistička psihologija, teologija oslobođenja, kooperativno propitivanje, Svjetski sabor crkava (WCC), Greenpeace, životinjska prava, ekofeminizam, post-kolonijalizam, Foucault/Derrida, politička korektnost, pokreti za zaštitu/promicanje različitosti, ljudska prava, ekopsihologija. 10% populacije (skoro sve u razvijenim zapadnim zemljama), 15% moći/utjecaja.

S dovršenjem zelene v-meme, dakle, ljudska svijest je spremna za kvantni skok u "mnijenje drugog niza". Clare Graves je ovaj skok nazvao "iznimno važnim", jer se njime "prelazi ponor nevjerojatne dubine značenja i smisla". U biti, sa sviješću drugog niza osoba može misliti i vertikalno i horizontalno, koristeći pritom i hijerarhije i heterarhije. Po prvi put u dosadašnjem razvoju osoba može živopisno zahvatiti čitav spektar unutarnjeg razvoja, te vidjeti da je svaka razina i svaka mema ključno važna za zdravlje čitave razvojne spirale. Wilberovim riječima, "svaki val je 'transcendiranje i uključivanje'... Svaki val nadilazi svoje prethodnike, a ipak ih uključuje ili zahvaća u svom ustroju... Svaki val se može aktivirati ili reaktivirati prema životnim prilikama. U opasnim situacijama možemo aktivirati crveni poriv za moć; u odgovor na kaos, plavi poredak; u traženju novog zaposlenja, narančasti poriv ka postignuću; u braku i s prijateljima, zeleno blisko povezivanje. Sve ove meme doprinose nešto važno." No, nijedna od mema prvog niza ne može samostalno doista cjeniti postojanje drugih mema. Meme prvog niza na izazov reagiraju negativno. Plavom poretku jako smeta crvena impulzivnost i narančasti individualizam. Narančasti individualizam smatra da je plavi poredak za jadnike, a zeleni egalitarizam za slabiće. Zeleni egalitarizam ne može izdržati izvrsnost i vrjednosno rangiranje, velike sheme, hijerarhije ili bilo što nalik na autoritarno, pa otud zeleno snažno reagira na plavo, narančasto ali i bilo što post- ili trans-zeleno.

Sve se to počinje mijenjati s drugim nizom, gdje se cijeni nužna uloga svih pojedinih mema. Drugi niz razmišlja o cijeloj spirali a ne o jednoj bilo kojoj razini. Drugim riječima, drugi niz je instrumentalan za prijelaz iz relativizma u holizam, ili iz pluralizma u integralizam. Po obimnom istraživanju Gravesa, Becka i Cowana, drugi niz integralne svjesnosti ima zasad barem dva glavna vala:

7. Žuto: integrativno. Život je kaleidoskop prirodnih hijerarhija [holarhija], sistema i oblika. Fleksibilnost, spontanost i funkcionalnost imaju najviši prioritet. Razlike i pluralnosti mogu se integrirati u međuzavisne, prirodne tokove. Egalitarizam se komplementira s prirodnim stupnjevima rangiranja i izvrsnosti. Znanje i kompetencija nadilaze moć, status ili grupnu senzitivnost. Prevladavajući svjetski poredak je posljedica postojanja različitih razina stvarnosti (v-mema) te neizbježnih obrazaca kretanja nagore i nadole po dinamičnoj spirali. Dobro upravljanje/vladanje omogućuje iznicanje entiteta kroz razine rastuće kompleksnosti (u holarhiji). 1% populacije, 5% moći/utjecaja.

8.Tirkiz: holističko. Univerzalno-holistički sistemi, holoni/valovi integrativnih energija; sjedinjuje osjećaj sa znanjem; množne razine isprepliću se u jednom svjesnom sistemu. Univerzalni poredak, ali na životan, svjestan način, a ne zasnovan na vanjskim pravilim (plavo) ili grupnim sponama (zeleno). Moguće je "veliko sjedinjenje" u teoriji i praksi. Ponekad izniče nova duhovnost kao mreža svih aspekata postojanja. Tirkizno mnijenje koristi čitavu spiralu; vidi množne razine interakcije; otkriva harmonijske odnose (tzv. "oktave"), mistične sile itd. 0,1% populacije, 1% moći/utjecaja.

Eto. S manje od 2% populacije u mnijenju drugog niza (i samo 0,1% u tirkizu), svijest drugog niza je relativno rijetka jer sada predstavlja "vodeću frontu" kolektivne ljudske evolucije. Kao primjere Beck i Cowan navode noosferu Teilharda de Chardina, rast i razvoj transpersonalne psihologije, teorije kaosa i kompleksnosti, integralno-holističke sisteme razmišljanja, Gandhijevu i Mandelinu pluralističku integraciju, sa sve većom učestalošću kako vrijeme prolazi, i s još višim v-memama na obzoru...

Iznimno je važan Wilberov zaključak koji vrijedi za individualnu, kolektivnu i kozmičku evoluciju: razine je nemoguće preskakati, bez obzira na relativnu brzinu kretanja kroz spiralu - razvoj je uvijek organski i postepen. Ovaj se nalaz slaže s učenjima velikih tradicija budhizma, vedante, mističnog kršćanstva, sufizma i drugih. Bez obzira na mogućnost "skoka" u apsolut, pa i onkraj, u nedvojno - razvoj se mora nastaviti tamo gdje smo zastali, tamo gdje smo zapeli, tamo gdje se ogledamo kuda i kako dalje. Bilo kakve nezaliječene lezije, traume ili kompleksi na bilo kojem prethodnom uporištu (a integralna psihologija ih identificira barem deset, vidi prvu tablicu u ovom tekstu) onemogućit će daljnji razvoj sve dok ne dobiju punu pažnju - i puno razrješenje. Vrijedi to za osobe, grupe, društva, kulture i subkulture.

Razna pitanja

Kontemplativci i mistici diljem svijeta i kroz trajanje povijesti – uključujući Wilbera – razmišljaju istovremeno multidimenzionalno i integralno: duh je tlo svega no istovremeno je potpuno ostvaren kao takav tek na vrhovnim razinama razvoja, koje uključuju a ipak sasvim nadilaze personalnu sferu uma. U smislu da duh je nedvojni izvor ili tlo svih sfera ljudskog razvoja, on prethodi umu, pa nije njegov proizvod. U smislu da personalne razvojne sfere holonički podržavaju razvoj "viših" i šire obuhvatnih transpersonalnih sfera, um je preduvjet ali i samo djelimični aspekt duha i transpersonalnog područja. Nije slučaj da je duh (ili kako budhistička tradicija kaže "čista svjetlost", citta-prabhasa) tek jedan aspekt uma. Duhovnost koju svodimo na dimenziju ljudskog uma uistinu je ograničena i u perspektivi zatvorena. Zato, um je i ispoljenje i dio duha, a ne obrnuto. (Za prikaz vertikalnosti u tradicijama klikni ovdje.)

Međutim, iz integralne perspektive, humanistička i egzistencijalna perspektiva nije jedinstveno duhovna i nije prikladna za adresiranje duhovnog područja (bilo da ga razumijemo kao vrhunac transpersonalnog razvoja, ili kao univerzalno tlo svih stupnjeva razvoja). U Wilberovom modelu, egzistencijalna razina se nalazi na vanjskim granicama personalnog područja razvoja, tek nadomak kvalitativno sasvim različitom transpersonalnom području. Nije teško zaključiti da njegovanje transformativne duhovnosti vodi u novoprošireni način življenja i/ili izvanredna iskustva koja povezujemo s prosvjetljenjem ili misticizmom. No, pored toga moramo jasno konceptualizirati fenomene koje opisuju kontemplativci i ostvareni mistici diljem svijeta. Tako iz integralne perspektive, čitavo područje racionalnog diskursa pripada razini razuma u personalnoj sferi razvoja; premda je racionalni diskurs veoma prikladan tim razinama, on nije inherentno duhovan.

Relativni ciljevi samorazvoja i iskustvenog proboja, koje neki pripisuju smislu duhovnosti, spadaju u područje duhovne translacije, a ne transformacije. No, samonadilaženje ili transcendencija spada u područje duhovne transformacije. Potrebno je zato pažljivo razlučiti između ove dvije sfere. Translacija osnažuje i utvrđuje sopstvo; transformacija cilja na rastakanje i iskorjenjivanje osjećaja odvojenog sopstva. U Zen budizmu se unutarnja iskustva prodora nazivaju makyo ili demonski svijet. Premda nisu inherentno "zla", mogu snažno skrenuti nastojanja duhovnih praktičara koji "ne shvaćaju istinsku prirodu ovih iskustava i koji zarobljeni su ovim iskustvima" (Yasutani Roshi). Chogyam Trungpa traganje za takvim iskustvima naziva "duhovnim materijalizmom" (vidi Cutting Through Spiritual Materialism) i pojašnjava da nemaju nikakve veze s transcendiranjem osjećaja/obmane odvojenog ili samostojnog sopstva.

Brojni su duhovni učitelju, drevni i suvremeni, upozorili da prosvjetljenje ili oslobođenje ne podrazumjeva sveznanje i da su, uistinu, najviše razine transpersonalnog razvoja neovisne o poznavanju i razumijevanju pojavnog svijeta. Pojavni svijet – relativno područje promjenjivih uvjeta – uvijek se i neprekidno mijenja. Stoga, čak i da netko zna sve o svemu, u slijedećem trenutku stvari su drukčije. Kad bi se povijesne ličnosti kao Arya Asanga i Sveti Franjo pojavile danas, ne bi odmah znali surfati po Internetu ili spremiti instant-kokice ili voziti auto. Njihova se ostvarenja odnose na Ono što je Apsolutno: prirodu pojavnih uvjeta, a ne na pojavne uvjete same. Nadalje, ideja da se duh blaženih mistika nalazi u miru sa stvarima koje su prekrasne, uključuje predodžbu da neki fenomeni ne zaslužuju ljubav. Ponovo, iz perspektive najsveobuhvatnije strukture integralnog modela, razine nedvojnog ostvarenja, sve pojave se prepoznaju kao privremene manifestacije duha, koje inherentno zaslužuju ljubav i samilost, premda ne nužno i jednako prihvaćanje.

Mnogi postmoderni teoretičari smatraju da je ljudski koncept Boga često samo projekcija, pa je stoga teizam nepouzdan. S druge strane, Wilber, skupa s kontemplativnim praktičarima kroz povijest i sve kulture, ustvrđuje da je najunutarnjija svijest ljudi identična apsolutnoj i vrhovnoj stvarnosti živog svemira. Neki će teoretičari i ovu tvrdnju proglasiti projekcijom, pa stoga nepouzdanom osnovom za bilo kakvo promišljanje. No za ljude koji nisu ostvarili Apsolut, ovo postaje čistim pitanjem autoriteta. Razumno je pronaći viši i pouzdaniji autoritet u kolektivnoj mudrosti svetaca i mudraca iz cijelog svijeta, iz svih era i kultura. Isto tako, štetno je isključivati tu mudrost buduć ona bilo kakvu duhovnu i ljudsku psihologiju čini nepotpunom, čak potencijalno opasnom i štetnom.

Zanimljivo će biti pratiti razvoj kriterija za procjenjivanje stupnja zdravosti i "korisnosti" raznih duhovnih/religijskih vjerovanja i praksi – barem među klijentima prepersonalnih i personalnih sfera razvoja s malo ili bez ikakvog iskustva u transpersonalnom. Jedan takav model koristi se već godinama, a uspostavljen je po kriterijima američke National Association of Mental Health za procjenu da li neko vjerovanje ili praksa pomažu – 1) osoba ima bolji odnos prema sebi, 2) ima skladnije odnose s drugima, te 3) uspješnije obavlja zadatke svakodnevnog života. No iz integralne perspektive, kad netko pređe u mistično područje transpersonalnog, ovakvi su kriteriji valjani samo do određene točke.

Vrlo je važno u daljnjem razvijanju kriterija (i primjeni postojećih) izbjeći kategorijske pogreške, kao kad, naprimjer, psihološki savjetnik nediskriminativno interpretira granično iskustvo smrti kao "samoutješnu maštariju ugrađenu u ljudski mozak kroz evoluciju kako bi se utješila osoba suočena s egzistencijalnom anihilacijom". Drugi oblik potencijalne štete u isključivo egzistencijalnom viđenju je da savjetniku nedostaje konceptualni/iskustveni okvir za ponuditi klijentu koji nastoji razumjeti transpersonalno iskustvo. Naprimjer, kako može egzistencijalna perspektiva objasniti spontano fizičko izlječenje ili kompleksni fenomen akutne duhovne krize? U pitanju je da li afirmirati duhovnu stvarnost koja nije samo egzistencijalna: ne samo "inteligentna" već i intuitivna i kontemplativna, ne samo "racionalna" već i transracionalna, ne samo "humanistička" već i transpersonalna a opet ljudima pojmljiva i shvatljiva.

Umjesto zaključka

Integralna perspektiva Kena Wilbera i drugih integralista ugradila je u svoje viđenje praktički sve dosadašnje faze psihološkog konceptualiziranja i prakse, skupa s načelima i kolektivnim iskustvom istočnih i zapadnih kontemplativnih tradicija. To je učinjeno s velikim stupnjem razrade, jasnoće i specifičnosti. Integralna perspektiva je uspjela integrirati organizam, psihu i duh na način koji ispunjava potrebe svo troje, odgovorila je na pitanja o normativnim značenjima i vrijednostima ne samo u egzistencijalnom (vizijsko-logičkom) već i u bar devet drugih valova razvoja; zasnovana je na iskustvu i raznim vrstama iskustvenih istraživanja; prosjeca kroz sve religije i kulture, te formulira univerzalno valjane principe; jasno iznosi suštinu duhovnosti koju različite religije nastoje promicati; i nudi razumijevanje duhovnosti u koje se mogu smjestiti specifičnosti religije pojedine osobe, kako u generičkoj, humanističkoj i normativnoj analizi, tako i u kontekstu čitavog spektra ljudskog razvoja.

Wilberov integralni model doista nudi dosljednu i sveobuhvatnu psihologiju duhovnosti. Ove odlike uključuju koherentne razine ljudskog razvoja; dinamiku, faktore i prepreke transformacije i prelaženja iz jedne razine u drugu; te psihoterapeutske tehnike i/ili duhovne prakse koje treba provoditi ili izbjegavati na svakom stupnju. Njegove su kritike argumentirane brojnim istraživanjima koja mnogi autori jednostavno odbijaju priznati ili barem uzeti u obzir. No, protivljenje zaključcima integralne genealoške analize ne dolazi samo iz tabora ekstremnog postmodernog pluralizma, već jednako iz konzervativnih duhovnih krugova kršćanstva, hinduizma, budhizma itd. Uzevši u obzir epicentre takvih otpora na memetičkom spektru - bilo da potječu iz scijentističkih, relativističkih ili duhovnih tabora - to zapravo ne iznenađuje. (Pored dogmatskog tradicionalizma o kojem ne treba posebno govoriti, dio zapadnih budhista ističe kako nisu religiozni, valjda zato što pod "religijom" razumiju samo dogmatsko vjerovanje mitičke crveno/plave razine. Ova disocijacija od samog pojma religioznosti kao narančasta/zelena patologija, nastaje mahom uslijed nemogućnosti da se otkrije religioznost odgovarajuća višim razinama iskustva i post-metafizičkoj duhovnosti. Postoje, naravno, preracionalni - racionalni - transracionalni - nedvojni oblici religije i religioznosti, i to kroz sve kvadrante, no ova tema zaslužuje posebno razmatranje.) Svaku postojeću duhovnu tradiciju očekuje duboka reformacija i reinterpretacija, skupa s restrukturiranjem praktičnih primjena i usmjerenja. Sve dok ovi procesi budu vođeni u integralnoj post-metafizičkoj perspektivi (uzimajući u obzir AQAL, sve kvadrante i sve razine), postojeće duhovne tradicije imaju šansu ne samo preživjeti 21. stoljeće, već i znatno doprinijeti iznicanju novih i kompleksnijih oblika razvoja u svim kvadrantima.

Za sam kraj nekoliko napomena o dobrobitima integralne perspektive za područje psihološkog i duhovnog savjetovanja. Duhovni savjetnici moraju steći konceptualnu i praktičnu psihologijsku kompetenciju, dok psihološki savjetnici trebaju uvid u prirodu legitimnih i autentičnih duhovnih iskustava. Jednima i drugima potrebna je metodologija razlikovanja pre/trans (ili pre/post) stupnjeva u bilo kojoj razvojnoj dimenziji. Naročito se bitnim čine osnovne vertikalne i horizontalne distinkcije što ih integralni pristup omogućuje i pojednostavljuje. Savjetnici mogu i smiju prihvatiti bilo koju vjeru ili praksu koja integrira organizam-psihu-duh samo i jedino kad je cilj osobe u translativnoj duhovnosti; ali transformativna duhovnost često zahtjeva privremenu dezorganizaciju sistemskog sopstva i "smrt" postojećih struktura, a to konvencionalna psihološka teorija ne uspjeva zahvatiti. Savjetnici mogu tumačiti i/ili odbaciti razne duhovne i kontemplativne fenomene kao prikladne samo kod određenih klijenata u određenim valovima razvoja, ali za druge u drugim valovima takve intervencije mogu biti neproduktivne u najboljem slučaju, a kontraproduktivne u najgorem. Sve dok ogromna većina duhovnih učitelja i savjetnika ne raspolaže razumijevanjem intregralne psihološke strukture (koja uključuje preracionalno, racionalno i transracionalno područje), ostaje otvorenom opasnost iznicanja akutne duhovne krize (bilo spontane ili inducirane transformativnim duhovnim elementima), kao i opasnost njenog pogrešnog tumačenja i tretiranja. K tome još, sve dok savjetnici i terapeuti (unutar ili izvan duhovnih zajednica) osim integralne konceptualne strukture ne raspolažu i razumijevanjem prirode i dinamike transpersonalnog, kao i razumijevanjem translativne i transformativne duhovnosti, postojat će opasnost kategorijskih pogrešaka i nedostatne duhovno-semantičke upućenosti. U svakom slučaju, naredna će desetljeća na ovom području biti prilično uzbudljiva i nemirna.

Na koncu, pred svima nama su uvijek novi i novi izazovi, dok guramo kroz evolucijsku kvadrantnost rješavajući zadaće nametnute involucijskim Velikim Praskom i uvijek nove prepreke što nastaju u dinamici evolucijskog tetra-prožimanja. Dok materija, tijelo, um, duša i duh teže izvornom Duhu koji jesu kroz angažmane u sopstvu, kulturi i prirodi, dobro je da to čine u sve dubljoj i sve skladnije sjedinjenoj svjesnosti - svjesnosti koja polako i postepeno ali nepogrešivo otkriva da ono što jesmo već jest ono čemu težimo: Duh-kao-materija, Duh-kao-tijelo, Duh-kao-um, Duh-kao-duša, Duh-kao-duh kroz budnost, sanjanje, spavanje i neprekidnu lucidnost. Ukratko, Duh u vlastitoj igri kroz privid i ples nedvojnog zaborava-i-prisjećanja, kroz Eros i Agape i beskrajno Tkanje prostora-vremena i rastakanje zbilje i snova u nedvojnosti svijesti i svijeta. Ostaje onda, sama takovost - Priroda svih priroda, Osnova svih osnova, Uvjet svih uvjeta, ili bilo kojim riječima Duh, ono što je uvijek-već-tako. Takovost prije i nakon svih prigoda, takovost svih prigoda, takovost u svim prigodama, i takovost kao sve prigode, koje uvijek izniču ponovo i novo, novo i ponovo. Na pragu smo i pravcu velike povijesne revolucije i - ukoliko ne učinimo neku strašnu glupost - brojnih reformi u svim područjima akcije, interakcije, interpretacije i transakcije. Razvijanjem integralnih praksi, uvođenjem integralnijih pristupa i primjena u sva polja djelovanja i tumačenja - od politike i biznisa preko zdravstva i znanosti do umjetnosti i meditacije - možemo otvoriti vrata nove renesanse i novog prosvjetiteljskog pokreta, kojem su svrha i integralna prosvjeta i integralno prosvjetljenje. Neke se bitne konture ovog preporoda već naziru, a ogromnu ulogu u njihovom artikuliranju odigrao je - i nadajmo se još će dugo igrati - upravo Ken Wilber. Od izdanja 800-stranične "Sex, Ecology, Spirituality" 1995. godine, kad je izgledalo kao da se više nema kuda dalje ići, nastavio je formulirati dublje aspekte integralne teorije, pa s nestrpljenjem očekujemo ostala dva dijela trilogije "Kozmos", dakle još barem 1.600 stranica (dijelovi knjige "Kosmic Karma and Creativity" već cirkuliraju po integralnoj zajednici, i moram reći da je materijal - blago rečeno - eksplozivan). Kako će se dalje razvijati integralna teorija ovisi o brojnim faktorima i o stotinama praktičara, istraživača i teoretičara koji su svoja pregnuća, iskustva, sposobnosti i znanja udružili u Integralnom Institutu, pa ćemo u narednim godinama, pored žive knjižne, konferencijske i web aktivnosti, svjedočiti razvoj čvrstih, efikasnih i tetra-kreativnih projekata, primjena i realizacija.