Ovo su izvanredna vremena za duhovnog tragača. Moderne duhovne knjižare obiluju tekstovima o kršćanskim, židovskim, sufijskim i hinduističkim praksama. Prethodna poglavlja o duhovnom toboganu i proširenju i rastvaranju sopstva postaju tek još jedan prikaz među stotinama duhovnih priča. No, mnogi su među ovim prikazima protuslovni. Već smo vidjeli kako se snažno mogu razlikovati perspektive u budističkim tradicijama, od škola koje traže prosvjetljenje kroz pročišćenje i izmijenjena stanja svijesti do onih koje kažu da nas samo ovo traganje priječi od ostvarenja svog istinskog prosvjetljenja ovdje i sada. Mnogobrojne protuslovne perspektive koje susrećemo nameću jednu od velikih dilema duhovnog života: što da vjerujemo?

Ispočetka smo u svom entuzijazmu prema praksi skloni uzimati sve što čujemo ili čitamo kao evanđeosku istinu. Ovaj stav često postaje još jačim kad se pridružimo nekoj zajednici, slijedimo učitelja, poduzmemo disciplinu. No sva učenja iz knjiga, mapa i vjerovanja imaju malo veze s mudrošću ili samilošću. U najboljem su to slučaju putokazi, poput prsta koji pokazuje prema mjesecu, ili sačuvani dijalozi iz vremena kad je netko primio neku istinsku duhovnu hranu. Da bi oživjeli duhovnu praksu, moramo otkriti u sebi svoj vlastiti način da postanemo svjesni, da živimo životom duha.

Prije više godina me u Massachusettsu, u veoma zbunjenom stanju, posjetila jedna žena po imenu Jean, koja je bila učenik meditacije. Bila je udana za doktora s kojim je imala dvoje djece. Njen je suprug patio od napadaja depresije, a usred jednog od njih prošle godine počinio je samoubistvo. To je za nju bilo veoma tužno i bolno, a za djecu još i više. Živjeli su van Amhersta i učestvovali u mnogim duhovnim zajednicama u tom području. Učili su s tibetanskim budistima i sa sufijima, a nakon njegova samoubojstva čitava je ova duhovna mreža priskočila u pomoć porodici. Svakog dana tijekom više mjeseci prijatelji su dolazili kuhati obroke, brinuti se o djeci, donoseči utjehu i podršku. Mnogi su od njih uključili duhovne ceremonije za ovu porodicu i za oca koji je umro.

Jednog je dana blizak prijatelj iz tibetanske zajednice uzbuđeno prišao Jean i rekao, "Radio sam zadnjih četrdeset dana tibetanske molitve i vizualizacije mrtvih, a sinoć sam ugledao njega. Tvoj suprug je dobro. Vizija je bila tako jasna. Ulazio je u bardo svjetlosti Zapadnog Kraljevstva s Bodhisattvom Amitabhom. Osjećao sam sve tako jasno. Sve je u redu." Jean je ovima bila veoma ohrabrena. No, u gradu je nekoliko dana kasnije susrela prijatelja iz lokalne kršćanske mističke zajednice koju je i sama nekoć pohađala. Ovaj joj je uzbuđeno rekao, "Dobro je. Vidio sam ga. Imao sam duboku viziju prošle noći za vrijeme moje molitve u meditaciji, a on je okružen bijelim svjetlom u nebu uzašlih majstora." Jean je bila malo pogođena i zbunjena ovim komentarom.

Kad je došla kući, odlučila je nazvati jednog svog starog i poštovanog učitelja, inače Sufi majstora. Kad je stigla tamo, prije negoli je uspjela izložiti svoju dilemu, on joj se obratio, "Tvoj suprug je dobro. Već je ušao u utrobu i rodit će se u ženskom tijelu kroz roditelje koji žive u području Washingtona, D.C. Slijedio sam njegovu svijest u meditaciji." Zbunjena i uznemirena, nastojeći raščlaniti što je istina, došla je k meni.

Zamolio sam ju da pažljivo razmotri što ustvari sama zna. Ako odloži u stranu tibetanska učenja, sufijska učenja, kršćanska mistička učenja i pogleda u vlastito biće i srce, što je to što već zna s tolikom sigurnošću da čak i kad bi Isus i Buddha sjedili u istoj sobi i rekli, "Ne, nije tako," da ih može pogledati ravno u oči i reći, "Ipak je tako." Tražio sam od nje da odloži sve svoje filozofije i vjerovanja, mape prošlih i budućih života i drugo, podsjećajući ju da ono što sama zna može biti veoma jednostavno. Konačno, iz tišine je progovorila, "Znam da sve se mijenja i skoro samo to. Sve što se rodi umire, sve je u životu u procesu promjene." Pitao sam je zatim nije li to možda dovoljno - da li bi iz te jednostavne istine mogla živjeti život puno i pošteno, ne držeći se onog što neizbježno mora otpustiti. Možda bi ovo jednostavno razumijevanje bilo dostatno za življenje mudrog i duhovnog života.

To što sam tražio od Jean, da odloži sva učenja koja je čula i razmotri što sama doista zna, zadaća je koju svi moramo obaviti. Stvari koje znamo često su veoma jednostavne, no u ovoj jednostavnosti, koju je korejski Zen majstor Seung Sahn nazvao "umom koji ne zna," možemo osjetiti živući duh. Možemo osjetiti misteriju rođenja u ovom tijelu, bivanja ovdje sa bojama i zvukovima ovog plesa. U ovoj se jednostavnosti nešto obnavlja, nešto se upotpunjuje što već je potpuno. Ono što je prekrasno može se pokazati u njenoj tišini. Elizabeth Kubler-Ross piše o pronalaženju toga u trenu smrti. Oni koji imaju snage i ljubavi sjediti s umirućom osobom u tišini koja se stare onkraj riječi znati će da ovaj tren nije ni zastrašujuć, ni bolan, vec je to mirni prestanak funkcioniranja tijela. Promatranje mirne smrti može nas podsjetiti na mir koji pronalazimo u gledanju padajuće zvijezde.

Nekako, u trenutku prepoznavanja da sve se mijenja, Jean je ponovo pronašla svoj put. Religija i filozofija imaju svoju vrijednost, ali na koncu sve što možemo jest otvoriti se misteriji i živjeti stazu sa srcem, ne idealistički, ne bez poteškoca, već kao što je to Buddha ucinio, usred svoje ljudskosti u svom životu na ovoj zemlji. Da li vrijedi da se pitamo: što možemo vidjeti i znati izravno sami? Nisu li ove jednostavne istine dovoljne? Postavljao sam ova pitanja na mnogim meditacijskim grupama i obično ljudi odgovaraju jednostavnim istinama poput, "Kojegod moje mišljenje bilo, shvaćam da postoji neko drugo." "Ovaj svijet ima dan i noć i svjetlost i tamu i ugodu i bol. Sastoji se od suprotnosti." Ili, "Kad prianjam - patim." Ili, "Upravo mi je ljubav u ovom životu donosila sreću."

Naše oslobođenje i sreća izniču iz vlastite duboke spoznaje, i nema nikakve veze što bilo tko drugi kaže suprotno. Naš duhovni život postaje nepokolebljivim samo kad smo povezani s vlastitim ostvarenjem istine.

Moderna vremena imaju neku sličnost s duhovnom klimom drevne Indije. U vrijeme Buddhe povijesni iskazi opisuju mnoge druge učitelje, yogine, mudrace i majstore kako nude gomilu duhovnih praksi. I kao u naše vrijeme, ljudi su u vrijeme Buddhe postali zbunjeni u susretu s mnoštvom ovih majstora. Jedno od najpoznatijih Buddhinih učenja predano je u selu plemena Kalama. Nakon što su ugostili niz majstora koji su iznosili proturječna duhovna učenja, ostali su zbunjeni. Kad je Buddha stigao i čuo za to, rekao je:

Tako možete misliti: ako ima drugih života, plod dobrote u ovom životu biti će dobrota nadalje, a ako nema drugih života, onda će se plod dobrote doživjeti ovdje i sada.

Duhovna praksa se nikada ne može ispuniti imitiranjem vanjskog oblika savršenosti. Ovo samo vodi u "duhovnu glumu." Iako možemo biti istinski nadahnuti primjerima mudrih učitelja i tradicija, samo nam njihovo nadahnuće može isto tako stvoriti probleme. Želimo ih imitirati umjesto da u sebi budemo pošteni i iskreni. Svjesno ili nesvjesno, pokušavamo hodati poput njih, govoriti poput njih, djelovati poput njih. Stvaramo veliki sukob u svom duhovnom životu kad uspoređujemo slike koje držimo o sebi sa svojim slikama prosvjetljenih učitelja, ili likova poput Buddhe, Isusa, Sv. Franje, Gandhija ili Dalai Lame. Naše srce prirodno čezne za potpunošcu, ljepotom i savršenošću, ali dok se pokušavamo ponašati poput ovih velikih majstora, namećemo si njihovu sliku savršenosti. Ovo može biti veoma obeshrabrujuće, jer mi ipak nismo oni.

Ustvari, ispočetka se može činiti da nas duhovna praksa vodi u suprotnom smjeru. Kako se budimo, skloni smo vidjeti svoje pogreške i strahove, svoja ograničenja i sebičnost, puno jasnije nego ikada prije. Prve poteškoće na stazi uključuju poneka gruba probuđenja. Možemo se pitati da li smo na stazi sa srcem ili da li smo uopće na dobrom putu. Mogu se javiti sumnje. Praksa se može dojmiti više poput fizičkog rada negoli rada ljubavi, a slike savršenosti koje držimo samo pojačavaju obeshrabrenost sobom i svojom praksom. Kad počnemo izravno susretati svoja ograničenja, možda ćemo pokušati pronaći drugi oblik prakse, brži put, ili ćemo možda odlučiti korjenito promjeniti svoj život - preseliti se, razvesti se, otići u samostan.

U svom početnom obeshrabrenju, možda ćemo za sve optužiti praksu ili zajednicu oko nas, ili pak optužiti učitelja. Ovo se meni desilo u prvoj godini redovničkog života. Prakticirao sam ustrajno, no nakon nekog sam vremena postao prilično frustriran. Nemir, sumnja, reaktivnost i osuđivanje s kojima sam se susreo bili su mi veoma naporni. Premda sam znao da je to djelimično moja greška, osjećao sam da je za velik dio toga kriv okoliš u kojem sam se nalazio. Živio sam u šumskom samostanu pod vodstvom priznatog meditacijskog majstora, a kao dio dnevnog rasporeda, pored pet sati meditacije, trebali smo pojati, vaditi vodu iz bunara, šivati odore, sređivati poslove zajednice, te izjutra hodati skupa u skupljanje hrane. Sve je ovo trebalo biti dijelom naše meditacije. No saznao sam o drugim tipovima samostana gdje se pojedinac mogao zaključati u sobu i prakticirati u neometenoj tišini po dvadeset sati dnevno. Počeo sam osjecati da, kad bih samo bio na takvom mjestu, moja bi se meditacija produbila kako treba i mogao bih se prosvjetliti.

Što sam više bio frustriran, to se samostan činio traljavijim i manje pogodnim za prosvjetljenje. Čak se i moje viđenje majstora počelo uklapati u ovaj način gledanja. Kako može voditi samostan na takav naćin? Ustvari, zašto ne prakticira meditaciju čitavo vrijeme da pruži bolji primjer, umjesto što sjedi naokolo okružen čitav dan redovnicima i podučavajući sve seljake koji dođu? Tako sam otišao suočiti se s njim. Naklonio sam se i iskazao poštovanje i rekao mu da želim otići u stroži samostan, jer ovdje nemam dovoljno vremena za meditiranje. "Eh," rekao je, "nema dovoljno vremena da budeš svjestan?" "Ne," odgovorio sam, ponešto iznenađen njegovim pitanjem. Ali moja je frustracija bila snažna, pa sam nastavio, "Osim toga, redovnici su previše traljavi, a čak ni vi niste dovoljno tihi. Nedosljedni ste i proturječni. Čini mi se da to nije ono što je Buddha poučavao." Samo bi Zapadnjak rekao nešto takvo, pa ga je to nasmijalo. "Dobro je da ne izgledam poput Buddhe," odgovorio je. Pomalo uznemiren odgovorio sam, "Oh, da, a zašto to?" "Zato," rekao je, "jer bi ti još uvijek gledao Buddhu van sebe. On nije ovdje vani!" S time me poslao natrag da nastavim s meditacijom.

"Upravo naše traganje za savršenstvom van sebe uzrokuje našu patnju," rekao je Buddha. Svijet promjenjivih fenomena, čije je cikluse nazvao beskrajnom samsarom, po svojoj je prirodi frustracija bilo kojoj predodžbi savršenosti koju mu možemo nataknuti. Čak i najsavršeniji trenutak ili stvar već će se slijedećeg trenutka promijeniti. Ne trebamo tragati za savršenošću, već za slobodom srca. Sjetite se ponovo riječi Buddhe: "Kao što sve vode velikih oceana imaju samo jedan okus, okus soli, isto tako sva istinska učenja imaju samo jedan okus, okus oslobođenja."

Treći Patrijarh Zen budizma objasnio je da oslobođenje izniče kad smo "bez tjeskobe o nesavršenosti." Svijet i ne treba biti savršen prema našim idejama. Tako smo dugo nastojali promijeniti svijet, no oslobođenje se ne nalazi u mijenjanju svijeta, u usavršavanju svijeta ili sebe samih. Bilo da prosvjetljenje tražimo kroz izmijenjena stanja ili u zajednici ili u svakodnevnom životu, ono nam nikada neće doći dok tražimo savršenost. No, gdje onda da nađemo Buddhu usred svega toga? Buddha se javlja kad smo sposobni vidjeti sebe i svijet iskreno i samilosno. U mnogim duhovnim tradicijama ima samo jedno važno pitanje za odgovoriti, a to pitanje je: Tko sam ja? Kad ga počnemo odgovarati, ispunjeni smo predodžbama i idealima - negativnim predodžbama sebe koje želimo promijeniti i savršenim i pozitivnim predodžbama nekog velikog duhovnog potencijala - no duhovna staza nije toliko mijenjanje sebe, koliko je osluškivanje temelja našeg bića.

Jedna suvremena priča o Mullah Nasrudinu, sufijskom učitelju i svetoj ludi, govori kako je ušao u banku i pokušao unovčiti ček. Službenik ga je zamolio da se identificira. Nasrudin je posegnuo o svoj džep i izvadio malo zrcalo. Gledajući u njega, reče, "Da, to sam upravo ja."

Meditacija i duhovna praksa su isto takve - poput gledanja u zrcalo. Ispočetka smo skloni vidjeti sebe i svijet na uobičajene načine, prema predodžbama i modelima koje smo tako dugo održavali. "Ovo sam ja." "Ja sam pametan" ili "tup." "Ja sam krasan" ili "bezvrijedan." "Ja sam mudar i velikodušan," ili "ja sam plašljiv i stidljiv." Onda ćemo možda pokušati popraviti ili prepraviti svoju sliku, ali takav mehanički pristup ne djeluje. Znam ljude koji su prihvatili strogu meditaciju kao istinski put jedne godine, samo da bi se okrenuli i zapjevali posvećeničke pjesme kao istinsku stazu druge godine. Henry Miller je shvatio kako fiksne ideje mogu postati smiješne, rekavši, "Sve što sam napisao o čovjeku, shvatio sam kasnije, mogao sam isto tako napisati i obrnuto."

Koje predodžbe održavamo o sebi, o svom duhovnom životu, o drugima? Da li su sve ove predodžbe i ideje ono što doista jesmo? Da li je to naša istinska priroda? Oslobođenje ne nastupa kao proces samo-poboljšanja, usavršavanja tijela ili osobnosti. Namjesto tog, živući duhovni život, od nas se traži da otkrijemo drugi način viđenja, umjesto viđenja svojim uobičajenim slikama, idealima i nadama. Učimo vidjeti srcem, koje voli, umjesto umom, koji uspoređuje i određuje. Ovo je radikalan način bivanja koji nas vodi onkraj savršenosti. To je kao da se naša duhovna praksa, sa svojim usponima i padovima, može obgrliti u srcu Buddhe. Iz ove perspektive, sve može biti uključeno kao naša praksa.

Usred našeg tromjesečnog povlačenja koje se održava svake godine, jedan se prijatelj došao raspitati o nekoliko članova zajednice koji su sjedili. "Kako je Jill?" pitao je. Rekao sam, "Dobro." "A kako je Sam?" "Dobro mu ide." "Kako je Claudia?" "Pa, prošla je kroz teško razdoblje, ali ide joj dobro." Nastavio sam odgovarati na pitanja o šestoro ljudi: svakom je išlo dobro. Konačno me pitao, "Što misliš kad kažeš da im ide dobro?" Zastao sam na trenutak razmotriti i odgovorio sam, "To znači da još nisu otišli." Nasmijali smo se, premda je to bio ozbiljan odgovor, jer u području probuđenja nije bitno koje zasebno iskustvo imamo, već da li se i to može pretvoriti u našu praksu, da li možemo ostati otvoreni prema onom što je prisutno, učiti voljeti i na tom mjestu.

Od našeg prvog sjedenja i nužnog liječenja koje susrećemo u praksi, postepeno se otvaramo novom i nepoznatom tlu. Mogu nastupiti izmijenjena stanja, ili ne moraju, no konačno ono što smo čitavo vrijeme tražili nalazi se ovdje, u trenutku našeg spokoja, u našem suštinskom sopstvu, u našoj Buddha prirodi ili osnovnoj dobroti. To se otkriva kad smo sasvim prisutni, a ipak ne tražeći ni jednu stvar, kad pronađemo spokoj u ovom trenutku. Tada se javlja osjećaj potpunosti i integriteta, snage i ljepote. Ono za čime smo trčali oko svijeta ovdje je pred našim vratima. Ponovo i ponovo učimo ovu jednostavnost.

Ako smo tražili snagu kroz kontrolu nad sobom i drugima, otkrivamo da to je bila samo lažna verzija snage, da se istinska i prirođena snaga javlja u trenucima duboke tišine i potpunosti kad nesmetano počivamo sa stvarima kako jesu. Ako smo tražili ljepotu ili ljubav kroz druge ili u stanjima koja usavršavaju naš um, ovo se također javlja cijelo i nepozvano kad same želje i cežnje pronađu spokoj. To je probuđenje u svojoj Buddha prirodi.

Ono za čim tragamo je ono tko jesmo, a u ispunjenju svoje prakse otkrivamo da naše je razumijevanje bilo ovdje čitavo vrijeme. Papa Ivan XXIII govori kako je to, čak i za papu:

Buduć se sve ovo može učiniti previše jednostavnim, idemo korak dalje. Uzmimo jednu situaciju poteškoće u vlastitom životu i vidimo kako bi mogli otkriti svoju Buddha prirodu čak tamo. Radit ćemo jednostavnu meditaciju koja može evocirati univerzalne arhetipe, energije samilosti i mudrosti koje su uvijek u nama kad god se sjetimo otvoriti njihovom glasu. Nakon što pročitate naredna tri odlomka, zatvorite oči i zamislite se usred slučaja jedne od najvećih poteškoća u svom životu. To može biti problem na poslu ili pak u nekom osobnom odnosu. Možete ga se sjetiti, predočiti, zamisliti, misliti, osjetiti - na koji ga god način vaše srce i um najbolje osjećaju. Dopustite si ponovo iskusiti ovaj prizor životno, ljude koji su tamo, poteškoće i kako na njih reagirate. Dopustite da dosegne svoj najgori vrhunac. Zamijetite kako se tijelo osjeća usred toga i kako djelujete i u kojem je stanju vaše srce.

Zatim zamislite da vam netko kuca na vrata i da se morate javiti. Ispričajte se i krenite van, a tamo otkrivate da vas čeka netko poput Buddhe, Isusa, Majke Marije, ili velike Boginje Univerzalne Samilosti. Jedno vam je od ovih bića došlo u posjet. Promatra vas blago i pita, "Da li ti je teško? Evo," predlaže, "dopusti da se zamijenim s tobom. Daj mi svoje tijelo i dopusti da ti pokažem kako se ja snalazim u takvoj situaciji. Ti možeš ostati nevidljiv dok ti pokazujem što je moguće." I tako ustupate svoje tijelo boginji ili Buddhi, Isusu ili kome već, i nevidljivo ih slijedite natrag medu svoje poteškoće. Dopustite da se razgovor i problemi nastave kao prije, te jednostavno zamijetite što vam je pokazano. Kako Isus, Buddha, Marija, ili bilo tko odgovara na situaciju? Šutnjom? Kojom energijom? Koje riječi odabire? S kojim stanjem srca u ovim okolnostima? S kojim stanjem tijela? Dopustite da vam pokaže put. Ostanite dok vas podučava.

Zatim će se ispričati na trenutak i udaljiti se do mjesta gdje ste se susreli. Ljubazno vam vraća tijelo, a prije odlaska vas ljubazno dodiruje na najljekovitiji nacin i šapuće nekoliko rijeci savjeta u vaše uho. Počujte ove srdačne riječi mudrosti i dobrote. Čujte ih, zamislite ih, osjetite ih, znajte ih na koji bilo način možete, i dopustite im da budu sve što vam treba za mudro življenje.

Vođene meditacije ne mogu svi raditi lako, ali većina ljudi kroz praksu razvija sposobnost da se sjete svojih poteškoca i da ih otkriju ili zamisle na sasvim nov način. Za pristup ovoj mudrosti može biti potrebno jedno razdoblje tihe prakse, ili pak možete otkriti da izniče sasvim brzo i lako. Bez obzira - ona je tu u vama.

Nakon ove vježbe postavite si pitanje: otkuda je došao Buddha, Isus, Marija ili Boginja Samilosti? Ta izvanredna mudrost ili samilost ili bilo što drugo što ste naučili u ovoj meditaciji bila je već tu u vama! Već je ovdje. Ne trebate ju stvarati ili imitirati, već osluškivati ju i otkrivati u sebi. Riječi savjeta od naše nutarnje duhovne pojave biti će često jednostavne. "Voli svih." "Pamti dobrotu." "Ustraj za sebe i za istinu." No ove riječi poprimaju novo značenje kad ih čujemo u vlastitom srcu. Svi problemi poprimaju novo značenje kad smognemo osjetiti nov način držanja tijela, kad možemo zamisliti ili osjetiti kako se snaga i mudrost, kako se samilost i jasnoća osjećaju usred upravo naših najvećih poteškoća.

Evo nekoliko jednostavnih rješenja ove vođene meditacije nastalih u grupama koje sam vodio. Netko je vidio Buddhu kako ga dolazi zamijeniti u suceljavanju s ljutim gazdom po pitanju zakašnjelog projekta. Buddha je ostao pribran i snažan, a ipak zadržao tijelo mekim. Jedino što je rekao bilo je, "Mora da osjećate veliku odgovornost radi držanja sveg ovog na okupu." Gazda je odmah omekšao, pa su mogli nastaviti s razgovorom. Jedna je druga osoba bila u porodičnoj posjeti veoma kritičnim roditeljima. Boginja Samilosti je preuzela njeno tijelo i umjesto da se s njima bori, jednostavno sjela gledati TV s njima i nastojala ih ipak voljeti. Dok je boginja odlazila, šapnula je u uho frustrirane kceri, "Ne idi kući prečesto." U još jednoj slici bila je Majka Marija, koja je prišla jednoj majci već rano ujutro izmučenoj uz troje zahtjevne djece, bez imalo vremena za sebe, u velikoj borbi sa situacijom. Majka Marija je ušla, sjela na pod i počela se igrati s djecom. Odredila je jasne granice, te ih poslala da idu kad je došlo vrijeme za školu, ali uglavnom ima je dala ono što su htjeli. Kad je odlazila, šapnula je u uho zabrinutoj majci, "Samo ih puno voli i ne brini o kućnim obavezama."

Duhovno postignuće nije posljedica specijalnog ezoteričnog znanja, studiranja velikih tekstova i sutri, te sustavnog učenja velikih djela religije, niti se pronalazi u području kontrole ili moći; ne vezuje se uz to da stvari budu ovako ili onako; i ne optužuje. Ne uključuje niti kontrolu nad drugom osobom, niti čak kontrolu nad sobom samim. Ono istječe iz neizmjerne mudrosti srca.

Prije niz godina sreo sam jednog starog redovnika u šumskom samostanu u jugoistočnoj Aziji. Bili smo noću na jednom proplanku i vidjeli smo ljudski satelit kako putuje među zvjezdama. Pokazao je prema njemu, govoreći kako su takve zvjezde novopridošle na nebu. Pokušao sam mu objasniti o raketama i satelitima, i na moje veliko iznenađenje nije baš prihvatio ideju da je zemlja okrugla. Njemu se oduvijek činila ravnom. Osnovno ili srednje školovanje koje je primio 1920-ih očito ga nije uvjerilo drukčije, pa ipak je od mnogih smatran mudracem. Njegovo je srce bilo ispunjeno samilošću i mudrošću koje su mnoge ljude privukle k njemu da iznesu svoje nevolje i zamole za savjet. Njegovo razumijevanje ljudske prirode i života bilo je duboko i predivno, premda nije znao ni da je svijet okrugao.

Mudrost srca može se naći u bilo kojim okolnostima, na bilo kojoj planeti, okrugloj ili ravnoj. Ona ne izniče kroz znanje ili prikaze savršenosti, niti kroz usporedbu i prosuđivanje, već viđenjem očima mudrosti i srcem ljubazne pažnje, dodirivanjem samilošću svega što postoji u našem svijetu.

Mudrost srca je ovdje, upravo sada, u bilo kojem trenu. Oduvijek je ovdje bila i nikad ju nije prekasno naći. Potpunost i sloboda za kojom tragamo naša je istinska priroda, ono što doista jesmo. Kadgod započnemo duhovnu praksu, čitamo duhovnu knjigu ili kontempliramo što to znači dobro živjeti, počeli smo neizbježan proces otvaranja prema ovoj istini, prema istini života samog.

Dopustite da ovo poglavlje završim jednom ohrabrujućom pričom. Jedan je mladić našao put do malog stana Nisargadatte, mog starog hinduskog gurua u Bombaju, postavio mu duhovno pitanje i zatim otišao nakon tog jednog pitanja. Jedan od redovnih učenika pitao je, "Što će se desiti s ovim čovjekom? Da li će ikada dostići prosvjetljenje ili će odustati od staze i ponovo zaspati?" Nisargadatta je rekao, "Za njega je prekasno! Već je počeo. Sama činjenica da je došao ovdje i pitao koja je njegova istinska priroda znači da se ono mjesto u njemu koje zna tko on doista jest počelo buditi. Čak i ako potraje dugo, dugo vremena, nema više povratka."