Jedna od središnjih pretpostavki budizma je da sve se mijenja. No u zadnjim stoljećima i sama se količina promjene u našem društvu promjenila, ustvari eksplodirala.

1995. najstarija žena na svijetu Jean Clement slavila je svoj 120. rođendan. Količina promjene u njenom životu skoro je nepojmljiva. Ušla je u svijet koji broji nekih 2 milijarde ljudi i doživjela više nego dvostruki rast tog broja, dok se prosječni životni vijek na Zapadu, premda ne i u zemljama Trećeg Svijeta, skoro udvostručio. Svjedočila je izume automobila, aviona, svemirskog putovanja, televizije, kompjutora i Interneta.

Jean Clement je također vidjela uvođenje automatskog oružja, otrovnih plinova, biološkog ratovanja, atomskih bombi i navođenih raketa, i njihovu razornu uporabu u dva svjetska rata. Isto je tako svjedočila kumulativne bolesti prenaseljavanja, zagađenja okoliša, iscrpljivanja prirodnih resursa i ekološke neravnoteže. Ukratko, suvremena ljudska katastrofa odvijala se pred njenim očima.

Pa ipak tijekom istog tog života svjedočila je uvođenje antibiotika, cijepiva, Ujedinjene Nacije, rad Majke Tereze, uspostavljanje ljudskih prava i ekoloških sporazuma; ukratko cijelo suvremeno ljudsko čudo. I sve to u sve bržem stupnju promjene.

No središnje je u budizmu i velikim tradicijama mudrosti upravo vjerovanje, kao i izravno iskustvo mudraca, da postoji područje onkraj promjene: onkraj rođenja, smrti i bilo kakve tuge. Nadalje, postoji vjerovanje da je prepoznavanje i ostvarenje nepromjenjivog ključno za ljudsko blagostanje, da najviši cilj postojanja može biti produbljivanje ove spoznaje, te da budizam i velike tradicije mudrosti izlažu puteve za ostvarenje ovog cilja.

Jedinstvena zadaća našeg vremena – s kojom se nijedan budistički praktičar, učitelj, mislitelj ili ostvaritelj nikad nije morao suočiti – jest kako sroditi ovu perenalnu mudrost s postmodernim svijetom. Ova zadaća ustvari uključuje nekoliko osebujnih izazova.

1) Kako priopćavamo perenalnu mudrost postmodernom svijetu?

2) Kako vješto koristimo znanje i tehnologiju postmodernog svijeta za testiranje, osvježavanje i rafiniranje naše tradicije?

3) Kako integriramo perenalnu mudrost i postmoderno znanje stvarajuć nova razumijevanja i primjene?

Priopćavanje perenalne mudrosti postmodernom svijetu

1993. sam, poput tisuća drugih ljudi, nazočio Parlamentu svjetskih religija u Chicagu. Bilo je divno vidjeti okupljanje predanih praktičara iz stotina tradicija u skladu i zajedničkoj zabrinutosti za vitalna pitanja, kao što su međureligijsko neslaganje i sudbina zemlje.

A opet je bilo bolno svjedočiti nedjelotvornost mnogih predavača pred suvremenom publikom. Mnogi od njih – a bili su to uglavnom muškarci – održali su govore koji se, usprkos srdačnosti i iskrenosti, malo razlikuju od govora učitelja učitelja učitelja njihovih učitelja, održavanih u selima pred dvije tisuće godina. Posljedica toga bio je neuspjeh u komunikaciji kroz kulture i stoljeća.

No ovaj neuspjeh nije neko iznenađenje. Jer kroz čitavu ljudsku povijest podučavanje perenalne mudrosti značilo je "jednostavno" osobno ostvarenje ove mudrosti, a zatim dijeljenje svog razumijevanja s drugima u jeziku, konceptima i metaforama preuzetim od svojih učitelja. Možda jednom u sto godina pokoljenje praktičara je prenosilo svoju mudrost u novu kulturu ili zemlju. Ali nikad nismo bili suočeni s izazovom prenošenja perenalne mudrosti ne samo iz jedne kulture u drugu, već ustvari iz jednog doba u drugo: s Istoka na Zapad, te iz agrarnog u postmoderno. Pitanje onda postaje: Kako priopćiti perenalnu mudrost budizma na takav način da bude uvjerljivo smislena raštrkanoj, desakraliziranoj, znanstvenoj, tehnološkoj i materijalističkoj kulturi, kulturi koja je tako vrhunski ovladala vještinom koju je Kierkegaard nazvao "smirenje trivijalnim"?

Jedna ideja koju smatram iznimno korisnom je Jungov koncept "gnostičkog posrednika". Gnostički posrednici su ljudi koji se mudrošću ispune toliko duboko da ju onda mogu komunicirati izravno iz svog iskustva jezikom i konceptima neke druge kulture.

Postajanje efektivnim gnostičkim posrednikom uključuje nekoliko izazova. Prvi je razviti mudrost. Ovo, kao što svatko tko je pokušao i predobro zna, nije mala zadaća. Dok je znanje nešto što imamo, mudrost je nešto što nas mora transformirati i što moramo postati, jer podučavamo ono što jesmo. Njegovanje mudrosti zahtjeva da poduzmemo efektivnu disciplinu kao što je meditacija, kontemplacija, yoga, posvećenje ili služenje.

Gnostički posrednici se također trebaju upoznati s kulturom ili sub-kulturom u kojoj podučavaju tako da svoje razumijevanje prevedu u jezik, metafore i priče koje su toj kulturi smislene.

Suštinski zahtjev pred suvremenim gnostičkim posrednikom je onda kreativan angažman u svijetu. Ne možemo se više oslanjati na tradicionalne formule, mitove i metafore, makoliko cijenjene ili poštovane, već moramo kreativno uroniti u kulturu kako bi razvili nove.

Naravno, ovo je delikatno pitanje. Kako da promjenimo formu i medij bez iskrivljenja suštine same poruke? Neki tradicionalisti će zagovarati da ništa ne treba mijenjati, da stari su oblici sveti, da služe dobro i da ih treba očuvati nedirnutima. No upotreba simbola i metoda našeg vremena mogla bi biti ključno bitnom za prijenos poruke preko vremenskog i kulturalnog ponora.

Naravno da svaki praktičar neće htjeti podučavati na isti formalan način. No podučavanje ima puno oblika – formalnih i neformalnih – tako da prakticiranje po sebi jest podučavanje. Istina je, domovina vas treba: postanite G.P., postanite gnostički posrednik!

Procjena budizma u svjetlu postmoderniteta

Ako je u spajanju perenalne mudrosti i postmodernog svijeta prva zadaća naučiti komunicirati bezvremenu mudrost budizma suvremenom svijetu, druga je skoro njen zrcalni odraz. Kako da upotrebimo suvremeno znanje i tehnologiju za testiranje i rafiniranje budističke tradicije? Jer ono što smo naslijedili iz naše tradicije sigurno nije sve čista mudrost. To je prije mješavina duboke mudrosti i zastarjelih kulturalno ograničenih perspektiva, iskrivljenja, mitova i svjetonazora. Jedna od velikih zadaća je započeti njihovo razmrsivanje po prvi put u ljudskoj povijesti. Dok naša suvremena kultura sigurno ima svoja ograničenja i iskrivljenja, nudi nam mnoge moćne nove intelektualne i eksperimentalne alate od neprocjenjive vrijednosti za rafiniranje budističkih gledišta i praksi.

Naprimjer, jedno vrijedno otkriće dolazi iz razvojne psihologije. Premda ima puno razilaženja o detaljima, postoji i široko slaganje da se razvoj odvija kroz tri velike razine koje se mogu opisati kao prekonvencionalna, konvencionalna i postkonvencionalna; prepersonalna, personalna i transpersonalna; ili preracionalna, racionalna i transracionalna. Opća ideja je da dolazimo na svijet nesocijalizirani i da prolazimo postepenu akulturaciju kroz socijalnu interakciju i formalno obrazovanje. Postepeno preuzimamo, poistovjećujemo se i gubimo se u perspektivama naše kulture, njenim vrijednostima i svjetonazorima. Nadalje, društvo djeluje kao magnet koji vuče ljude prema konvencionalnoj razini ali koči svako kretanje dalje od nje. Značajno transpersonalno dozrijevanje je zato tragično rijetko i obično zahtjeva dugotrajnu disciplinu i podršku zajednice ili sanghe.

Iz tradicije smo naslijedili miješani potpourri briljantne transracionalne mudrosti s jedne strane, skupa s primitivnim, preracionalnim, magičkim i mitičkim razmišljanjem s druge, a ovo dvoje nisu jasno razlučeni. Uzmimo, naprimjer, burmanske budiste koje su njihovi redovnici uvjerili da će ih recitiranje mantri zaštititi od britanskih metaka u ratu za nezavisnost i koji su, što naše postmoderne umove nimalo neće čuditi, masovno izginuli.

Ja osobno vjerujemo da sva budistička vjerovanja, prakse i tvrdnje, makoliko poštovane i cijenjene, moramo podvrći konceptualnom i eksperimentalnom testiranju gdjegod je to moguće. Predviđam da će to dovesti – ne nužno bezbolno – do nekih dramatičnih promjena nabolje i da će ove promjene uključiti "demitologizaciju", socijalnu reorganizaciju i stvaranje novih polja istraživanja, primjene i razumijevanja.

Pod demitologizacijom ne mislim na odbacivanje svih mitova, već na shvaćanje što mit i tradicionalnog znanje jesu: da su mit i tradicionalno znanje, a ne dokazane činjenice. Mitovi su veličanstvene priče koje na maštovit i simbolički način oslikavaju osnovne mentalne strukture, razumijevanje i svjetonazor određene kulture, pa zauzvrat stvaraju i održavaju tu kulturu. Kao takvi, mitovi su bitni za kulturnu koherenciju i blagostanje, a mnogo naše suvremene zbrke možda reflektira činjenicu da je naša kultura "između mitova". Idealno, mitovi se komplementiraju i harmoniziraju s drugim oblicima znanja i objašnjavanja kao što su racionalno znanje i transracionalna mudrost. No problemi nastaju kad se simbolički mitovi shvaćaju kao empiričke činjenice ili linearna logika.

Tako, naprimjer, budistička tradicija sadrži gomilu mitovi koji su prerušeni kao činjenice. Uzmite mitove i tradicionalna vjerovanja o središnjem cilju budizma, prosvjetljenju. Poput mnogih drugih ljudi koji su šopani mitovima o sveznajućim majstorima, ispočetka sam naivno pretpostavljao da se pojam prosvjetljenja odnosi na jedinstveno stanje koje daje ako ne ljudsku savršenost onda nešto sasvim blizu njoj.

A stvarnost se čini toliko različitom. Sve je jasnije da se pojam prosvjetljenja koristi na različite načine u različitim školama budizma, da postoje različite vrste i stupnjevi iskustava prosvjetljenja, te da ova iskustva različite praktičare transformiraju na različite načine.

Sada je sasvim jasno da "prosvjetljenje", štogod bilo, ne podaruje istinsko sveznanje niti totalnu slobodu od kulturno i povijesno određenih perspektiva i ograničenja. Nijedan prosvjetljeni majstor nije pronašao atomsku formulu H2O za vodu. Isto tako, pogledajmo iskreno: ako doslovno vjerujemo tekstovima, onda su po suvremenim standardima Buddha i brojni drugi majstori bili muški šovinisti.

Ali kao što postaje sve jasnije da prosvjetljenje ima svoja ograničenja, također je sve jasnije da duboka duhovna iskustva, kako ih god zvali, mogu podariti iznimne dobrobiti. Mnogi ljudi (ali ne svi) koji ih iskuse pokazuju znatnu mudrost, osjetljivost, ljubaznost, samilost i druge sposobnosti, od kojih su neke potvrđene istraživačkim studijama.

To nam sugerira da se trebamo pomaknuti iz dogmatskog i mitičkog vjerovanja u prirodu i posljedice duhovne prakse u poniznije propitivanje i eksperimatalan pristup – ono što korejski Zen majstor San Sa Niem naziva "um koji ne zna". Takav stav poštuje i mudrost i ograničenja naše tradicije, i svih tradicija. Ovaj pomak pomaže nam da se izvučemo iz neprepoznatih pretpostavki i potiče nas da postavimo pitanja i provedemo eksperimente. Naprimjer, koje aspekte osobnosti transformiraju i osvjetljuju duboka iskustva, a koje ostavljaju nedirnutima? Ukoliko duhovna praksa, pa čak i majstorstvo, ne uključuje nužno automatsko majstorstvo u drugim intelektualnim ili socijalnim područjima, niti slobodu od svih kulturalnih ograničenja i distorzija, onda koje druge discipline i trening trebamo poduzeti?

Socijalna reorganizacija

Socijalna i institucionalna reorganizacija budizma čini se neizbježnom, a evidentna su već tri važnija pokreta – egalitarizam, demokratizacija i "budistički multikulturalizam". Bar u nekim dijelovima, tradicionalnu hijerarhijsku strukturu zamjenjuje više egalitarna, guru sistem se ozbiljno propituje i razmatra, a ženske praktičarke, dugo smatrane drugorazrednim građanima u mnogim programima, dolaze na svoje kao učiteljice i voditeljice.

Istovremeno, budističke loze odvojene stoljećima sreću se i miješaju u globalnom selu na načine koji nikad prije nisu bili mogući. Sljedbenici jedne tradicije koji nikad nisu sreli članove druge, i koji su zato u blaženom neznanju mogli govoriti, kao što sam ih ja čuo, da Hinayana je "ustajala voda" ili da "Mahayana je iskrivljenje" – sada se sreću licem u lice.

Posljedice mogu biti koliko zdrave, toliko izazovne. Možemo se nadati da će se dugo držani stereotipi o drugim tradicijama sasušiti u ljekovitoj svjetlosti izravnog iskustva. Pojedinačnim praktičarima nudit će se izvanredan spektar filozofija i praksi. I učitelji i učenici mogu biti suočeni s prekomjernim izborom, pa će im trebati veća senzitivnost i vještina odabira prikladnih praksi. Neke uvažene budističke loze i tradicije mogu se rastopiti i zamrijeti u globalnom duhovnom talioniku, dok učitelji i učenici eksperimentiraju s novim sintezama a budistički miltikulturalizam postaje životnom činjenicom. A onkraj susreta i suživota budističkih loza stoji susret budizma s drugim religijskim tradicijama kao što je kršćanstvo, susret kojeg je povjesničar Arnold Toynbee ocjenio jednim od najvažnijih događaja 20. stoljeća, a koji već sada utječe na obje tradicije.

Možda će racionalisti osjećati da neke od ovih promjena predstavljaju degeneracije ili iskrivljenja izvorne doktrine; naprimjer, pa što ako je Buddha rekao da su redovnice podređene redovnicima, neka tako bude zauvijek. I, naravno, moguće je da će u nekim slučajevima biti u pravu; neke promjene mogu doista biti razorne na načine koje još ne možemo predvidjeti. Najbolje nam je nada možda otvoreni, eksperimentalni, pragmatični stav u kojem sami provjeravamo da li ovi ili oni pomaci doista vode sveukupnom boljitku. Sigurno je da imamo Buddhino dopuštenje, pa i ohrabrenje za to, kao što je izneseno u predivnoj Kalama-Sutri:

"Ne vjerujte u tradicije, pa ni kad ih prihvaćaju mnoga pokoljenja i mnoge zemlje. Ne vjerujte u nešto samo zato što to mnogi ponavljaju. Ne prihvaćajte stvar samo po autoritetu ovog ili onog drevnog mudraca, niti temeljem tvrdnji u knjigama. Ne vjerujte u nešto samo zato što je vjerojatno. Ne vjerujte u ono što ste sami zamislili, misleći da to je božje nadahnuće. Ne vjerujte u nešto samo po autoritetu vaših učitelja ili svećenika. Nakon ispitivanja, vjerujte u ono što ste sami provjerili i otkrili razumnim, ono što je sukladno vašem blagostanju i blagostanju drugih."

Integriranje budizma i postmoderniteta

Naš izazov nije samo komunicirati perenalnu budističku mudrost suvremenom svijetu i ne samo primjeniti suvremeno znanje na rafiniranje naše tradicije. Naš izazov je ići dalje i proizvesti kreativne integracije i primjene perenalne mudrosti i postmodernog znanja u razvijanju novih područja istraživanja, polja primjene, i odgovora na socijalnu i globalnu situaciju.

Nova istraživanja već cvjetaju. Čitav je transpersonalni pokret posvećen sintezi perenalne mudrosti i suvremenih disciplina kao što su psihologija, filozofija i ekologija. Meditacijska su istraživanja eksplodirala od 60-ih godina. U nekoliko stotina studija identificiran je niz personalnih, perceptualnih i fizioloških učinaka, a neke nude od njih i laboratorijski potkrepljuju klasične tvrdnje o dobrobitima meditacije.

Nova područja primjene već izniču. U ekološkoj areni vidimo duboku ekologiju i transpersonalnu ekologiju; u kliničkoj areni sistematsko studiranje duhovnih komplikacija. Postoje psiho-duhovne krize koje iniciraju, ili pak nastaju iz duhovnog razvoja. Kad se ispravno dijagnosticiraju i tretiraju takve duhovne komplikacije postaju teškim ali moćnim pokretačima transformacije. Međutim ako su pogrešno dijagnosticirane, naprimjer kao akutna shizofrena epizoda, i potiskivane drogama, onda se transformativni proces abortira. Takve krize nisu rijetke tijekom intenzivne prakse, a opet su klasični tekstovi žalosno manjkavi informacijama o njima.

Kliničko istraživanje također pokazuje da meditacija može pomoći kod psiholoških i psihosomatskih poremećaja. Problemi kao što su tjeskoba, nesanica, visoki krvni tlak i kronična bol mogu biti ublaženi, a otkrivaju se i nove dobrobiti.

A što je s propustima i nedostacima meditacije? Vjerojatno meditacijsku praksu dugoročno nastavlja raditi samo nekoliko posto ljudi od svih koji ju započnu. Ovo je tragičan postotak otpadanja. Što bismo mislili o sveučilištu koje završi tek nekoliko posto polaznika? Trebamo eksperimentirati da vidimo što se može učiniti za povećanje uspješnosti. U Los Angelesu je Shinzen Young uveo sistem partnera u kojem si meditanti daju uzajamnu podršku i povremeno se izmjenjuju meditirajući i opisujući svoja iskustva u isto vrijeme. On javlja da je postotak otpadanja drastično smanjen. Potrebni su nam i drugi inovativni pristupi. Još jedno područje koje plače za novim aplikacijama Buddhadharme su naše mnoge tragične socijalne i globalne krize.

Novost je i to da su sve sadašnje prijetnje ljudskom preživljavanju i ekološkom integritetu uzrokovali i stvorili ljudi. Ono što nazivamo globalnom krizom ustvari su globalni simptomi: simptomi pojedinačne i kolektivne pohlepe, mržnje i obmane. Stanje našeg svijeta odražava stanje naših umova, a ovo što vidimo su naše disfunkcije proširene na cijelu planetu .

To znači da ukoliko želimo osigurati očuvanje naše vrste i naše planete, moramo tretirati i simptome i njihov uzrok. Biti će nužno ne samo reducirati nuklearne zalihe i nahraniti gladne već i identificirati i transformirati psihološke i duhovne distorzije u nama i među nama koje nas vode da uopće stvaramo ove globalne krize. Budizam tome može doprinijeti svojim jedinstvenim kapacitetom. Ali da bi ovaj doprinos uspio, možda ćemo morati transformirati sebe i budizam prije no što se ponadamo transformirati svoj svijet.

Nikad u tijeku budističke ili ljudske povijesti nije toliko ljudi nepotrebno patilo. Nikad sudbina čitave vrste i planete nije bila tako neizvjesna. I nikad nismo imali takve prilike – takve resurse, znanje, tehnologiju, medije i moć – za širenje mudrosti i liječenja. Treba obaviti puno novog, uzbudljivog i očajno potrebnog posla. A mi smo privilegirani da to i učinimo.