U prethodnom tekstu, izlaganju Preliminarnih učenja, ispitali smo prve dvije od četiri Plemenite Istine - istinu patnje i istinu izvora patnje. Buddhina učenja o tim temama donose zapanjujuću tvrdnju: problemi koje proživljavamo - nezadovoljstvo, frustracija i žaljenje - kao i temeljni uzroci patnje - neznanje, odbojnost i prianjanje - mogu se nastaviti zauvijek. Ciklus nezadovoljstva je samo-obnavljajući. Sve dok ignoriramo unutarnje uzroke patnje i posvećujemo svoj život svjetovnim brigama, ostat ćemo podložni nezadovoljstvu. Ako ovu tvrdnju uzmemo u obzir ozbiljno, barem kao radnu hipotezu, suočeni smo s ovim pitanjem: "Pošto je moj tok svjesnosti neuništiv, da li je moguće smanjiti, ili čak potpuno dokinuti moju patnju i mentalne jade koji uzrokuju patnju? Da li je moguće postati krajnje slobodan od ojađenja uma? Drugim riječima, da li je moguće biti pri savršenoj pameti?" Buddhin odgovor je: "Da, moguće je."

Oslobođenje od patnje
Svi imamo potencijal za slobodu od nezadovoljstva zato što postoji način identificiranja njenog primarnog uzroka i način iskorjenjivanja tog uzroka. Ovaj uzrok je duhovno neznanje, a Buddha je snažno naglasio središnju ulogu neznanja koje lažno zamišlja inherentno postojeće sopstvo. Protiotrov ovom neznanju je uvid u činjenicu da sopstvo zamišljeno neznanjem ustvari ne postoji. Istinska spoznaja odsustva urođenog sopstva duboko mijenja um. Netko tko je stekao takav nekonceptualni uvid naziva se arya, a takva osoba ima zajamčeno oslobođenje iz ciklusa postojanja. Neznanje nestaje kad je um temeljito prožet tom spoznajom, kroz njeno opetovano iskustvo. Posljedično nestaju i drugi mentalni jadi koji, zasnovani na obmani samostojnog sopstva, proizlaze iz neznanja. To je onda sloboda ne samo od akumuliranja nove karme, uslijed prestanka prianjanja i odbojnosti, već i sloboda od prisilnog budućeg preporađanja uslijed moći prethodne karme. U odsutnosti mentalnih jada, prethodna karma se ne može stimulirati da bi dala ploda. Osoba koja stekne ovo oslobođenje, naziva se arhat.

Postoje dva tipa nirvane, ili oslobođenja (skt. vimokša), a nazivaju se nirvana s ostatkom i nirvana bez ostatka. Nirvana s ostatkom znači da još postoji osobno tijelo , ali više nema mogućnosti iznicanja mentalnih jada, a život se bez napora odvija u neporemećenoj duhovnoj ravnoteži. Da li još postoji bol? Jedino kao neugodna fizička senzacija, ali arhat se s njome ne identificira jer tradicionalni opisi kažu da je potpuno oslobođen od bilo kakvog mentalnog nezadovoljstva, tjeskobe, straha ili brige. Zajednička odlika svih arhata je sloboda od mentalnih jada, ali po plemenitim odlikama mudrosti i samilosti arhati se znatno razlikuju. Pojedini su arhati u Buddhino vrijeme bili slavni po različitim vrlinama i moćima. Šariputra je, naprimjer, bio cijenjen kao najmudriji od oslobođenih učenika, a Maudgalyayana poznat po nadnormalnim moćima i vidovitosti. Još jedna opaska o "nirvani s ostatkom". Budizam uči da je svo svjetovno zadovljstvo tek opadanje intenziteta nezadovoljstva. Nije li onda isto tako istina, da sva patnja je samo opadanje intenziteta radosti? Da li su ugoda i bol relativne? Ako je tako, kako arhati mogu osjećati trajnu radost i vedrinu, ako više nemaju patnje s kojom bi ju usporedili? Drugim riječima, ako su radost i tuga dvojnost kao gore i dole, ili visoko i nisko, nije li nemoguće prepoznati jednu u odsutnosti druge? U odgovor na ovo pitanje, prije svega sjetimo se da arhati u ostvarenju oslobođenja ne gube kristalno sjećanje. Mogu prizvati svoju prošlu patnju u bilo kojem trenutku, tako da njihovo novo iskustvo neporemetive sreće i slobode ima usporedbu u odnosu na prošla iskustva, a svoje stanje mogu lako usporediti sa stanjima drugih. Dodatno, sreća oslobođenja korjenito se razlikuje od sreće i ugode u svjetovnim iskustvima. Neokaljana prianjanjem i tjeskobom, neovisna o vanjskim podražajima, sreća oslobođenja izvire iz prirode samog uma, oslobođenog od muke emocionalnih i spoznajnih jada. Teško je i uspoređivati ovu sreću sa svjetovnim zadovoljstvom, ako se sjetimo da arhat ovu sreću ne vidi "svojom", "nečijom" niti "ničijom".

Ograničeni svjetovnim iskustvima dualizma, ovu sreću ne možemo doista ni zamisliti. No, možemo joj težiti! Umjesto da "idemo van" potražiti zabavu, možemo "ići unutra" potražiti mir i jasnoću. Umjesto da mijenjamo okoliš i osobe s kojima se družimo da bi ublažili svoje nezadovoljstvo, možemo pogledati unutra i identificirati njegov uzrok. Smirivanjem uma i prekidanjem turbulencije kompulzivnog razmišljanja, iskusit ćemo svjež osjećaj dobrobiti. Za neprosvjetljene ljude ova sreća je prolazna, pošto ovisi o privremenoj stabilnosti i jasnoći uma. Prije ili kasnije distorzije jada prekidaju mentalni spokoj, a na taj način stanje dobrobiti nestaje. Iz ovog razloga, postignuće samadhija se u budističkoj praksi vidi tek kao korisno stanje svjesnosti za istraživanje suštinske prirode stvarnosti. Tako razvijeni meditativni uvid otvara još dublju mirnoću, još dublje iskustvo dobrobiti, koja ne samo da nije ovisna o okolišnim uvjetima, već nije ovisna ni o trenutnom stanju uma. Ova kvaliteta postaje neuništiva kad se jadi uma potpuno rastjeraju. Dok arhat ne umre, boravi u nirvani s ostatkom, jer još ima tijelo koje je proizvod karme. Kad umre, oslobođen je od tijela i svih drugih dozrijelih učinaka karme, pa u toj točki nastupa nirvana bez ostatka. Što se događa s ovim arhatom? Da li on nestaje, utrnut poput plamena svijeće? Ima onih koji pogrešno ovo tvrde, i vjeruju da arhat, oslobođen od svih mentalnih i fizičkih učinaka karme, uključujući preporađanje u samsari, jednostavno nestaje po smrti. Ovakvo tumečenje budizma zaslužuje naziv "negiranja svijeta". Pristaše ovakvog pogleda čitav osjetilni svemir vide kao prožet patnjom, uslijed čega teže prestanku postojanja. Po njima je čitav svemir kozmička tragedija, a kulminacija duhovne težnje je samouništenje s temeljitošću koju puko samoubojstvo ne može dostići. Ovo nihilističko gledište ne uspjeva doprijeti do stvarnog značenja nirvane, kakvog podučava Buddha. Iskustvo nirvane bez ostatka nadilazi ljudske koncepte, uključujući reificirane ideje postojanja i nepostojanja. Arhat u ovom stanju nikad više nije prisiljen na preporađanje zbog karme, ali, prema mahayanskim školama, arhat se može preporoditi iz samilosti. Takvo biće se također može preporoditi kako bi provodilo prakse koje rastjeruju krajnje suptilne velove/prepreke sveznanju. Ovo su zadnje prepreke koje treba ukloniti za ostvarenje potpunog duhovnog probuđenja Buddhe, postignuće savršenog buddhastva.

Stupanje na stazu
Nakon izlaganja istine o patnji, o njenom izvoru, te o njenom prestanku, Buddha je podučavao stazu ka oslobođenju i duhovnom probuđenju. No, prije toga možemo postaviti pitanje: Zašto bi prestanak patnje bio ciljem naše duhovne prakse? Teističke religije ističu jedinstvo s Bogom, dok se filozofske tradicije bave spoznajom Apsolutne Istine. Čežnja za slobodom od patnje može se vidjeti kao izraz neodvažnosti, kao nešto nimalo plemenito. Svi teže slobodi od bola i straha, što je tu posebno? Ne bi li trebalo težiti nečem uzvišenijem?

U samom srcu, želja za sjedinjenjem s Bogom, za spoznajom Apsolutne Istine, i za slobodom od patnje kroz potpuno pročišćenje uma, različiti su izrazi iste čežnje. Mogu se razlikovati po dubini ovisno o dubini nečijeg razumijevanja, ali imaju mnogo zajedničkog. Bez da želju za slobodom od patnje dokazujemo kao nužno uzvišeniju motivaciju, možemo ustanoviti da ima praktičnih prednosti. Želja za slobodom od boli je nešto što sasvim izvjesno dijelimo sa svim osjetilnim bićima. Priznavanje ove motivacije u svom duhovnom traganju reafirmira naše srodstvo s osjetilnim bićima. Ne uzdižemo sebe kao "duhovne osobe", iznad neosvještenih masa. Ovaj osjećaj srodstva pomoć je prakticiranju Dharme. Naravno, nema pogreške u plemenitoj težnji za božanskim sjedinjenjem ili za neposredovanim iskustvom Istine. No, postoji opasnost da se ovo vidi kao ponešto odvojeno i nepovezano sa svakodnevnim iskustvima koja ispunjavaju naše živote. Što takve uzvišene potrage imaju s našom tjeskobom uslijed sudske tužbe, ili sa sukobima u najužoj obitelji, ili sa bezbroj problema i iritacija? Veoma je bitno prepoznati da Dharma, iako vodi iskustvima koja se mogu nazvati božanskim sjedinjenjem ili iskustvom Apsolutne Stvarnosti, isto tako nudi praktična sredstva za zdrav odnos prema svim događajima života. Učeći kako da prihvatimo nesreću bez razočarenja ili odbojnosti, radimo korak prema konačnoj transcendenciji.

Kad se prakticira iz temelja prema gore, Buddhadharma brzo daje opipljive dobrobiti u našem osobnom životu. Možda nećemo brzo prodrijeti u konačnu Istinu, ali otkrit ćemo da naše ponašanje postepeno smanjuje sukobe s ljudima koje srećemo, te da naš život teće skladnije. Ljutnja ne izniče tako često ili tako snažno, a opadanjem prianjanja, smanjuju se tjeskoba i stres. Jedna posljedica ovih preobražaja je da proživljavamo rastući osjećaj mirnoće i unutarnjeg blagostanja. Buddha je podučavao kako bi nam pomogao ostvariti ove promjene u životu. Njegova uloga nije da nam sudi ili da nas kažnjava za pogreške. On je Veliki Liječnik. Njegova je zadaća da osjetilnim bićima pokaže kako da se liječe od mentalnih jada i posljedičnih nepovoljnih oblika ponašanja koji perpretuiraju bol i nesreću.

Pristupanje Utočištu
Velika kapija budističke staze ka oslobođenju je pristupanje utočištu u Buddhi, Dharmi i Sanghi, duhovnoj zajednici. Pristupanje utočištu podrazumjeva snažno i iskreno predavanje ovoj duhovnoj stazi i onome tko ju je otkrio, to jest Buddhi. Ovo ne znači da određene budističke prakse ne mogu provoditi i oni koji ne preuzmu ovakav zavjet. Mnoge budističke metode mogu prakticirati ljudi drugih vjera i ideologija. Ali za napredovanje na budističkoj stazi, povjerenje i predanost su nužni. Ideja pristupanja utočištu može se činiti čudnom samo dok ne prepoznamo mnoge načine na koje već tražimo utočište polažući svoje nade, vjeru ili pouzdanje u druge ljude, institucije i tako dalje. Mnogi traže utočište u bankama, povjeravajući im svu svoju ušteđevinu. Za fizičke boljke utočište tražimo kod liječnika. Društvenim ustanovama povjeravamo svoju sigurnost, obrazovanje djece i jamstvo mirovine u starosti. Prije no što razmotrimo budističku praksu pristupanja utočištu, zastanimo i promislimo: Čemu se već predajemo i koje plodove ubiremo iz ovog povjerenja?

U budizmu govorimo o privremenom i konačnom utočištu. Prepoznajuć svjetovni ili privremeni problem, možemo utočište potražiti u nekom ili nečem što nas može zaštititi od povrede ili izvući nas iz sadašnje poteškoće. Naprimjer, predani budisti ne oklijevaju ići liječniku kad se razbole. Privremeno utočište, onda, pripada raznim pitanjima koja se tiču samo ovog života.

Konačno utočište, s druge strane, fokusira se na našu dobrobit onkraj ovog života. Konačnom utočištu pristupamo za zaštitu od opasnosti u budućim životima, za otklanjanje korijena nezadovoljstva, i za razotkrivanje našeg punog potencijala za duhovno probuđenje. U kontekstu budizma, postoje dva uzroka za pristupanje utočištu: prvi je jasno prepoznanje svoje sadašnje situacije; drugi je viđenje da je pomoć dostupna. U prvom slučaju, možemo početi gledanjem u svoj um, za kojeg znamo da je često pogođen mentalnim jadima. Ispitujuć svoje ponašanje, zamjećujemo da je i ono često nepovoljno. Možemo prihvatiti Buddhinu opomenu da će budući karmički utisci iz ovih činova biti nesretni. Na taj način, prepoznati svoju sadašnju situaciju znači vidjeti da smo u opasnosti, kako u ovom, tako i u budućim životima.

Prepoznavanjem ove osobne sudbine ne vodi nužno pristupanju utočištu u Buddhi ili bilo kojem drugom duhovnom vodiču. Neki duhovno usmjereni ljudi osjećaju da su učenja svjetskih religija zastarjela, pa otud neprimjenjiva u modernom svijetu. Drugi se odbijaju posvetiti, sumnjajuć u autentičnost duhovnih učenja vremenski tako udaljenih od izvornih učitelja. Njihovo rješenje je često da konačno utočište traže u sebi samima, dok isprobavaju razne prakse iz jedne ili više duhovnih tradicija. Činjenica da temeljna obmana uma stvara lažni osjećaj osobnog identiteta dodatno komplicira problem. Okorjeli individualist može stupiti na duhovnu stazu s odlukom: "Želim izliječiti um od mog lažnog osječaja jastva." Zamislite da ova osoba prakticira meditaciju i stekne povišeni stupanj mentalne stabilnosti i jasnoće, te akumulira puno duhovne učenosti. Postoji velika opasnost da će svako od ovih postignuća služiti samo napuhivanju lažnog osjećaja jastva ove osobe. Tako, trudeći se predano na duhovnoj stazi, on ustvari hrani sam korijen svoje mentalne ojađenosti i patnje.

Prvi uzrok pristupanja utočištu je prepoznati svoje sadašnje stanje i svoju nemogućnost da sami sebe oslobodimo. Drugi uzrok je priznati da je pomoć dostupna i povjeriti se ovim izvorima utočišta.

Glavni objekti utočišta u budističkoj praksi su Buddha, Dharma, ili duhovna staza koju je on otkrio, te Sangha, ili duhovna zajednica svetih osoba (arya). Pristupiti utočištu u ova "Tri Dragulja" znači položiti svoju vjeru u njih. Ovo nije korak slijepe vjere, niti se zahtjeva potpuno razumijevanje odlika Tri Dragulja. Općenito govoreći, postoje dva načina da razvijemo vjeru u Tri Dragulja. Jedan je kroz učenje o odlikama Buddhe i životu koji je vodio, a drugi je kroz testiranje Buddhinih učenja u vlastitom iskustvu i razumijevanju. U budističkim spisima možemo čitati o samilosti i mudrosti koje je Buddha izražavao prema drugima, čak i onima koji su radili protiv njega, a ima puno priča o njegovim iznimnim moćima i povišenoj svjesnosti. Razvijanje vjere na ovaj način je veoma osobno, slično vjeri koju netko može razviti motreći plemenite odlike svog duhovnog mentora. Možemo osjećati da su ova učenja autentična uslijed iznimnih odlika osoba koja im je izvor, pa se Dharmi možemo predati uslijed vjere u mentora, koji predstavlja Buddhu. Drugi pristup vjeri je kroz ispitivanje budističkog svjetonazora, kritičko istraživanje njegovih postavki kroz logiku i rasuđivanje. Moramo testirati prakse koje je iznio Buddha, i posvjedočiti sami preobražaje koje uzrokuju. Na ovaj način možemo iskusiti rastuće poštovanje prema Buddhadharmi, a ovo pak vodi vjeri u njen izvor, Buddhu.

Objekti utočišta
Što je to što Buddhu, Dharmu i Sanghu čini vrijednim objektima utočišta? Buddha, prije svega, nije slobodan samo od mentalnih jada (skt. kleša-avarana), kao arhati, već i od najsuptilnijih spoznajnih smetnji ili "velova" (skt. jneya-avarana). Buddhe su zauvijek slobodni od svih strahova i opasnosti, i savršeno vješti u vođenju drugih u slobodu. Osjećaju neograničenu samilost prema svim živim bićima, i nude Dharmu svima bez diskriminacije. Bez obzira što jesmo ili nismo učinili Buddhama, oni ne iskazuju sklonosti, već prema svima osjećaju istu milost i blagonaklonost.

Povijesni Buddha Šakyamuni je izvor Dharme kojoj se budisti predaju. Dharma se može razumjeti na dva načina: kao duhovno ostvarenje (skt. adhigama) i kao učenja koja vode takvom ostvarenju (skt. agama). Duhovna ostvarenja i učenja koja njima vode, brojna su poput atoma u svemiru, no ključne su Dharme međuzavisnosti, praznosti, te uzajamnosti ili međuprožimanja. Sangha nastaje iz prakticiranja Dharme. Strogo govoreći, Sangha se odnosi samo na arye koji su stekli nekonceptualnu spoznaju konačne istine. Šire gledano, odnosi se na zajednicu duhovnih praktičara. Drugi praktičari mogu nam biti iznimna pomoć u napretku na duhovnoj stazi, jer mnogi su od njih puno napredniji od nas, a čak i oni na našoj razini mogu s nama podijeliti svoje naročite uvide. Drugi praktičari nam nude svoje iskustveno vodstvo i djeluju kao živi primjeri prakticiranja Dharme. Konačno, oni mogu biti ogromnim izvorom inspiracije, jer u njima možemo vidjeti opipljive dobrobiti duhovne prakse. Od tri Dragulja, najizravnije utočište je Dharma.

Kako pristupamo utočištu u Tri Dragulja? Ukoliko prepoznajemo svoju osobnu potrebu za utočištem i povjerimo se Buddhi, Dharmi i Sanghi, preuzeli smo utočište. Tim činom postajemo budisti. Ovaj korak možemo proslaviti sudjelovanjem u obredu pristupanja utočištu s duhovnim mentorom, ali obred nije ono suštinsko. A ako utočištu nismo pristupili unutra, vanjski je obred besmislen.

Duhovni mentor
Zamislimo sada da je netko preuzeo iskreno utočište u Tri Dragulja i spreman je stupiti na budističku stazu oslobođenja i probuđenja. Da li je nužno tražiti duhovnog mentora za osobno vodstvo na stazi? Danas na Zapadu, sam pojam "guru" opterećen je brojnim pričama o osobnim kultovima, iskorištavanju, manipulaciji i prijevarama. Možemo početi s napomenom da budisti nisu obavezni imati gurua, ne u smislu "božanskog majstora" u kojeg slijepo vjerujemo i čije ponašanje smatramo u doslovnom smislu savršenim. U budističkom kontekstu, guru je duhovni mentor, učitelj ili vodič. U raznim budističkim tradicijama nalazimo razne formalne naslove za ovu ulogu, na raznim azijskim jezicima: acarya, lama, roshi itd. Svaki od njih ima i različite konotacije, ovisno o stilu podučavanja i obliku odnosa. Pojednostavljeno, u Hinayani učitelj ima ulogu duhovnog staroste koji nam služi kao instruktor i vodič, a ovo je svim tradicijama zajednička dimenzija. U Mahayani učitelj je bodhisattva koji jasno i samilosno prepoznaje naš potencijal za probuđenje, a u Vajrayani prosvjetljeno biće u kojem se odražava naša buddhinska priroda, izvorno čista i slobodna. No, pođimo od strane učenika. Kakve koristi imamo od duhovnog mentora? Recimo da želimo izučiti stolarski zanat. Nema zakona koji kaže da moramo deset godina šegrtovati pod majstorom-stolarom; možemo kupiti knjige na tu temu, nabaviti potrebne alate i postati "sam svoj majstor". No, lišavajući sebe pomoći druge osobe, možemo potrošiti puno vremena, možda i odustati. Majstor nam brzo pomaže u identificiranju i ispravljanju grešaka u našem radu, što knjiga ne može učiniti, a da mi to odmah možemo, greške ne bi ponavljali. Ovo znači da uz isti napor možemo puno lakše ovladati bitnim znanjima i vještinama, te tako razviti vlastitu kreativnost.

Što je vještina ili disciplina suptilnija i sofisticiranija, veća je potreba za učiteljem. Disciplina Buddhadharme uključuje izravno psihološko istraživanje, filozofsko propitivanje, moralne odluke, te dugotrajan, zahtjevan meditacijski trening. Vjerojatno ne postoji zbir znanja i prakse koji je suptilniji i sofisticiraniji. Ova duhovna staza ima za svrhu potpuno oslobođenje uma od svih jada i obmana; a opet moramo upotrijebiti svoj ojađeni i obmanuti um kako bi tu svrhu ostvarili. U tome leži ogroman izazov, pa nam je za uspjeh potrebna sva dostupna pomoć.

Zamislimo da smo odlučili postići oslobođenje putem Buddhadharme, te želimo pronaći prikladnog mentora. Idealno ćemo potražiti savršenog Buddhu, jer takvo biće je najbolje opremljeno da nas povede na stazi. Doista, dok je Buddha Šakyamuni živio, njegovo je vodstvo bilo tako vješto da je tisuće ljudi doveo do oslobođenja. Zato, ako možemo pronaći Buddhu da nam bude učitelj, ne treba tražiti dalje. Ukoliko ne možemo naći Buddhu koji je slobodan od svih zapreka i obdaren svim neograničenim vrlinama, možemo potražiti arhata koji je slobodan od svih mentalnih jada. Takav učitelj neće biti vješt kao buddha, ali će ipak imati osobno iskustvo čitave staze ka nirvani, što je iznimna preporuka za ulogu duhovnog mentora.

Danas može biti dosta teško pronaći Buddhe i arhate. Ne objavljuju sva oslobođena bića svoje stanje ostvarenja, a mnogi koji tvrde da su prosvjetljeni ustvari su obmanuti. Ako ne možemo pronaći Buddhu ili arhata, koje bitne odlike trebamo tražiti kod duhovnog mentora? Ova osoba treba biti dobro upućena u teoriju i praksu tri treninga koji su srž Buddhadharme, i treba ih provoditi u svom vlastitom životu. Prvi od ova tri treninga je moralna disciplina. Kvalificirani duhovni mentor je netko tko vodi etičan život, izbjegava povređivanje drugih i služi im kad god je u mogućnosti. Treba imati razumijevanje odnosa između činova i njihovih karmičkih posljedica - moralnih zakona prirode što ih je Buddha uočio i podučavao. Drugo, učitelj treba biti dobro uvježban u metodama njegovanja meditacijske stabilnosti i jasnoće. Konačno, treba biti temeljito uveden u Buddhina učenja o besopstvenosti i međuzavisnosti, te iskusan u njegovanju meditacijskog uvida.

Ukoliko nađemo nekog tko podučava Dharmu, dobro je pitati se, "Zašto on/ona to radi? S kojom motivacijom?" Ukoliko netko podučava za osobnu dobit, za prestiž i probitak, ili za utjecaj nad drugima, onda nije učitelj Buddhadharme, već učitelj osam svjetovnih briga. Autentični duhovni mentor vodi druge sa samilosnom motivacijom.

Ukoliko je osoba dobro upućena u tri treninga moralne discipline, meditacije i mudrosti, te ako podučava iz ljubaznosti, onda je autentični duhovni mentor. Nije uvijek lako prepoznati ove odlike. Nekad one mogu biti prisutne, ali ih mi propustimo prepoznati; drugi put možda nedostaju, ali mi zamišljamo da su tamo.

Takve su bitne odlike autentičnog duhovnog mentora. A koje su neophodne odlike kvalificiranog učenika Dharme? Kako bi odnos između njih dvoje bio plodan, učenik također mora biti dobro pripremljen. Inače se druženje može pokazati neplodnim. Budistički spisi govore o samo tri preduvjeta sa strane učenika. Prvi je sloboda od predrasuda. Ovo znači, između ostalog, da učenik ne prianja za svoje pretpostavke i vjerovanja samo zato što su njegove. On od učitelja traži vodstvo u duhu skromnosti i otvorenog uma. Iz ovog slijedi druga odlika - inteligencija ili bistar um. Budistički trening traži oštru perceptivnost dok istražujemo učenja i ulazimo u praksu. Nije dovoljno jednostavno imati vjeru i slijepo slijediti upute. Treća odlika je težnja. Nije dovoljno da učenik studira Dharmu kao samo intelektualno pregnuće. Motivacija treba biti više od radoznalosti ili želje za stjecanjem znanja; osoba mora težiti da učenja pretoči u praksu i iskusi plodove staze.

Ukoliko učenik ima ove tri odlike, biti će dobro opremljen za prepoznavanje plemenitih odlika svog mentora. Inače, učiteljevi propusti mogu se činiti vrlinama, a vrline se mogu činiti nedostacima. Već na ovoj početnoj razini, učitelj nije nešto "tamo vani", već je u izravnom suodnosu sa stanjem svijesti samog učenika; već na začetku staze, važno je posjedovati ravnotežu jasne introspekcije i dobronamjernog kritičkog prosuđivanja.

Mjera u kojoj možemo profitirati u situaciji imanja učitelja, ne ovisi samo o postignućima učitelja, već i o dubini naše iskrene predanosti, vjere i pouzdanja. Znanje učitelja možemo biti sasvim ograničeno, no ako se iskreno predamo njegovom vodstvu, u našem će se životu odvijati prekrasni preobražaji. S druge strane, drugi učitelj može imati dubok uvid i samilost i biti nevjerojatno vješt učitelj, pa ipak, ako nam ponestane vjere, od svega možda nećemo imati nikakve dobrobiti. Odgovornost duhovnog učitelja je da vodi brigu o duhovnom blagostanju svojih učenika koliko najbolje može. Odgovornost svakog učenika je da služi svom učitelju. Ovo služenje uključuje brigu da sve materijalne potrebe učitelja budu zadovoljene. Ali najvažniji oblik služenja je stavljanje njegovih učenja u praksu koliko god možemo. Danas je pitanje služenja učitelja osjetljiva stvar, jer do nas dolaze vijesti o takozvanim "guruima" koji iskorištavaju svoje sljedbenike zahtjevajući od njih novac, poslušnost i dodvoravanje. Možda i sami imamo takva negativna iskustva. Autentični duhovni mentor primarni izvor zadovoljstva u vođenju svojih učenika nalazi u njihovom duhovnom napretku. Najviše ga raduje i usrećuje iskrena predanost učenika duhovnoj praksi, a ne njihovi materijalni darovi. A opet, služenje učitelju ima važno mjesto u praksi Dharme. Jer, ako učenici ne daju ništa vrijedno iz zahvalnosti za duhovnu poduku, dobrobit koju primaju od učitelja biti će jako ograničena. To onda nije slučaj da guru iskorištava svoje učenike, već da učenici iskorištavaju svog gurua.

Kako da promatramo svog učitelja? Budistička tradicija nudi čitav niz odgovora na ovo pitanje, ali prikladan stav u početnim stupnjevima prakse je slijedeći: promatrajte učitelja kao predstavnika Buddhe. Ne možemo imati povjesnog Buddhu za učitelja, a kozmički nam Buddhe nisu dostupni, pa je najbliža zamjena kvalificirani učitelj kojem se trebamo posvetiti, zato jer je nositelj neprekinute loze Buddhadharme. Takva osoba postala je medij Buddhinih riječi i predstavlja za nas njegovu samilost, mudrost i moć. Učiteljeva je odgovornost da prenosi Buddhadharmu bez iskrivljenja, te da njen oblik prilagodi tako da ima smisla u životima učenika. Ako se to učini, sasvim je moguće da će neki učenici steći dublja ostvarenja od njega samog, jer Dharma koju je prenio sadrži znanje onkraj njegova ograničenog iskustva.

Što to znači promatrati svog učitelja kao predstavnika Buddhe? Zamislite da primate osobnog izaslanika visoko cijenjenog vladara ili moćne nacije. Ovaj izaslanik možda nema sve izvrsne odlike vladara, a kao pojedinac može imati brojne nedostatke. A ipak ga ne gledamo jednostavno kao izoliranu osobu. On je glas vladara, i u ovom smislu izaslanik prenosi njegov autoritet. Stoga, poštujemo ga u ulozi predstavnika, zanemarujući njegove osobne nedostatke. Sa svoje strane, izaslanik prima poštovanje, prepoznajuć da nije upućeno njemu osobno, Slično tome, najprikladnije je poštovati svog učitelja kao predstavnika, ili izaslanika, Buddhe.

Govorili smo o pristupanju utočištu u Buddhi, Dharmi i Sanghi, te o predanosti duhovnom mentoru. Ali takva vanjska utočišta treba upotpuniti unutarnjim njegovanjem vlastite mudrosti. Kad smo odvojeni od svojih učitelja, moramo se osloniti na vlastiti uvid i prosudbu - i ovo, na dubok način, treba biti naše utočište. Kako da primjenimo učenja na specifične, jedinstvene događaje koji čine naš život? Nijedan nas vanjski učitelj ili majstor ne može voditi u reagiranju na ove situacije iz trena u tren. Moramo tražiti oslonac u vlastitoj mudrosti, koja postaje unutarnji princip učitelja. U plodnom odnosu između mentora i učenika, raste samopouzdanje učenika. Kulminacija ovog razvoja desi se kad se mudrost učenika nerazdvojno stopi s mudrošću njegova mentora. U ovoj točki osba postaje izvor utočišta za druge, a struja služenja se nastavlja.

Temelj duhovne prakse
Pristupanje utočištu u Buddhi, Dharmi i Sanghi je ulaz u budističku duhovnu stazu. Specifični aspekti duhovne prakse, ili "staze", imaju zajednički, nužni temelj. Taj temelj je njegovanje skladnog, ili etički uravnoteženog, načina življenja. U budizmu se ovo često naziva moralnom disciplinom.

Ako bi čitav ovaj život proveli fokusirani samo na uspostavljanje ovog temelja u svakodnevnom životu, započeli bismo snažnu duhovnu praksu koja donosi velike dobrobiti u ovom i budućim životima. S druge strane, ako isprobamo mnoge druge prakse koje pripadaju treningu meditacije i mudrosti, a zanemarujući ovaj temelj, to je kao da gradimo na živom pijesku. Početni naglasak u moralnoj disciplini je na suzdržavanju od nepovoljnog ponašanja, onog koje povređuje nas same i druge. Drugi naglasak je na pozitivnom djelovanju i služenju drugima. Ovo isticanje moralnog obuzdavanja kod mnogih ljudi danas izaziva ozbiljnu sumnju: "Ako svoje življenje temeljim na propisima i zabranama, biti će ugušena moja prirodna spontanost. Kako duhovna staza koja ograničava moju osobnu slobodu može voditi oslobođenju?" U odgovor na ovo pitanje, razmotrimo neke izraze naše "prirodne" spontanosti. Zamislimo da smo upravo kupili nov auto, a nekoliko dana kasnije netko ga dobro ogrebe jer mu smeta na izlazu iz parkirnog mjesta. Za mnoge od nas, spontana reakcija će biti ljutnja, a ona nas može potaknuti na odmazdu. U zagrljaju ovog mentalnog jada nismo nimalo slobodni, a ipak djelujemo "spontano". Poanta primjera je očigledna: mnogo naše "osobne spontanosti" u vlasti je mentalnih obmana, što vode nepovoljnom ponašanju štetnom za nas i druge. Zarobljeni smo ovim obmanama. Budistička praksa, počev s moralnim obuzdavanjem, ima za svrhu osloboditi nas od ovih izvora ojađenosti. Iz budističke perspektive ovakva "spontanost" nije ništa slično; to je ustvari jedan oblik patnje, prva od četiri Plemenita Istine i startna pozicija Buddhinih učenja.

Istina je da dio naše spontanosti ima pozitivan karakter, a izazov je pomaknuti sve naše prirodne reakcije prema ovoj pozitivnosti. Ponekad su naše bolne mentalne navike krute kao da su uklesane u kamenu. A opet se tok naših misli i emocija neprekidno mijenja iz trena u tren, poput planinskog potoka. Kako da preusmjerimo struju svog ponašanja iz navikovnih korita u svježe tokove povoljne spontanosti? Upornim, neprekidnim naporom. Ovo je ispočetka veoma teško i ponekad obeshrabrujuće. Ali postepeno možemo promjeniti način razmišljanja. Naše stare nepovoljne navike neće se uspostavljati toliko automatski; a naše misli, emocije i drugi oblici doživljaja i ponašanja naginjati će dubljem skladu. Ključ za ovaj snažni prijelaz je ustrajna duhovna praksa, koja vodi skladnoj spontanosti i istinskoj slobodi.

Moralna disciplina i duhovni razvoj
Budistička staza duhovnog probuđenja sadrži brojne prakse čija je svrha duboki preobražaj svijesti, od metoda za stabiliziranje uma do načina njegovanja uvida i samilosti. Mnogi duhovni pregaoci otkrili su u svom iskustvu da, ukoliko propuste uspostaviti osnovu moralne discipline, ove prakse jednostavno nisu djelotvorne. Bez ovog moralnog temelja, moćne negativne tendencije koje ostaju u umu lako će oživiti uslijed upotrebe moćnih meditacijskih tehnika. Kad se ovo dogodi, osobu može pogoditi iznenadna bolest ili velika psihološka trauma. Ponekad se ovi jadi povuku čim se prekine praksa koja ih je potaknula; ali mogu oštetiti neuralni sistem u toj mjeri da bolni simptomi traju još godinama.

Ima manje drastičnih znakova da stupanj naše moralne discipline ne daje dostatnu potporu duhovnom rastu. Naprimjer, kao posljedice meditacije i devocionalne prakse mogu se iskusiti radikalni pomaci svijesti. Osjećaj dvojnosti između subjekta i objekta može iznenada nestati; može se iskusiti spontano istjecanje ljubavi prema svim bićima, ili osjećaj zapanjujuće struje duhovne moći koja nadire iz naizgled beskrajnog izvora. No, ukoliko etička kvaliteta života ne pruža skladan kontekst ovim uzvišenim iskustvima, ona će se brzo isušiti, kao sjeme u lošoj zemlji. Autentična motivacija za duhovnu praksu ne fokusira se na vidljive dobrobiti u ovom životu. Ona se više bavi dugoročnim učincima u budućem postojanju, protežući se kroz čitavu stazu probuđenja kroz mnoge živote. Upravo u ovom svjetlu je ključna važnost moralne discipline. Bez ove osnove - bez obzira na navodnu dubokost nečije duhovne prakse i ezoterične tehnike - mali su izgledi da će buduća rođenja pogodovati duhovnoj praksi.

Prema budističkim učenjima, ako se netko preporodi u nepovoljnom području postojanja uslijed nedostatne moralne discipline, njegova je praksa Dharme osuđena na zastoj. Kad se ovo desi, mnogo života može proći prije no što se povoljni uvjeti ponovo jave tako da se praksa može nastaviti. Postavljanje temelja moralne discipline kroz njegovanje povoljnog ponašanja donosi unutarnji sklad u mislima, emocijama i ponašanju. Razvija se iskustvo osvježavajuće vedrine koja je mirna i ispunjena vitalnošću, a ova odlika transformira sve odnose s drugima. Međuosobno sukobljavanje jenjava, a duh prijateljske suradnje izniče spontano. Kao što smo prije spomenuli, budistička etika prvo naglašava obuzdavanje. U početku moramo prepoznati kako naše mentalno, verbalno i fizičko vladanje stvara nesklad u našem životu i odnosima s drugima. Možemo potrošiti puno energije na domišljate vježbe, terapije i druge tehnike za nošenje sa stresom i tjeskobom. Ali sve dok nastavljamo s nepovoljnim ponašanjem koje ustvari proizvodi ove probleme, nikakvo se istinsko iscjeljenje ne može ostvariti.

Sjemena vrline već su prisutna u našem umu. Moralno obuzdavanje priprema tlo, uklanjanjem kamenja i korova nepovoljnog ponašanja koje priječi klijanje ovih sjemena. Ono im daje prostora za rast. Duhovni rast nije voljni čin, niti izravni proizvod terapije ili duhovnih tehnika. On je cvjetanje savršenosti već prisutne u nama, koju oslobađamo duhovnom praksom čija je osnova moralnost ili etika.

Deset nepovoljnih činova
Zdrava etička osnova za duhovnu praksu može se živjeti izbjegavanjem "deset nepovoljnih činova" (skt. daša-akušalakarma-patha). Ovih deset je istaknuo sam Buddha, jer je uočio da imaju iznimno štetne posljedice u ovom i budućim životima. U određivanju moralnih smjernica, Buddhina uloga nije sudačka, već liječnička. Kao što liječnik savjetuje pacijentu da izbjegava određene tipove ponašanja koji mu pogoršavaju stanje, tako Buddha preporuča svojim sljedbenicima moralno obuzdavanje. Pa pogledajmo tih deset razreda.

Prva tri razreda su fizički činovi, a slijede četiri verbalna, te naposljetku tri mentalna čina. Prvi od deset nepovoljnih činova je oduzimanje života osjetilnog bića. Kategorija "osjetilnih bića" ne uključuje biljke. Premda budizam priznaje biljkama život, ne smatra ih osjetilnim, svjesnim bićima. Tako se žetva, naprimjer, ne smatra ubijanjem. Da bi nastala akumulacija karme ubijanja, tako da utisci položeni u tok uma budu potpuni i djelatni, moraju biti prisutna četiri faktora u samom činu. Prvi od ova četiri faktora je nužni uvjet, što je u ovom slučaju osjetilno biće. Drugi je namjera, što uključuje prepoznavanje od strane počinitelja da je objekt doista osjetilno biće. Namjerom mora vladati mentalna obmana, bilo neznanje, prianjanje ili ljutnja, te mora postojati nakana da se ubije. Treći faktor je izvršenje čina, to jest, sam postupak, koji može biti izravan, kao kad netko udari komarca ili puca u jelena; ili posredan, upućivanjem druge osobe da ubije. Naprimjer, zapovjedni časnik je skupa sa svojim jedinicama odgovoran za svo ubijanje, premda sam ne ispali ni metka. Četvrti faktor je dovršenje čina: žrtva umire prije počinitelja.

Drugi od deset nepovoljnih činova je krađa, ili doslovno, prisvajanje onog što nije dano. Nužni uvjet je nešto što pripada drugima. Počinitelj to prepoznaje, i poduzima korake da to prisvoji. Jednostavna krađa imovine druge osobe je očigledna metoda, ali mogu se upotrijebiti i pokvarenije metode kao prijevara i laganje. Dovršenje ovog čina je misao "Sada ovo pripada meni." Kad su ova četiri faktora krađe prisutni, u tok uma polažu se karmički utisci koji će sigurno donijeti osobnu nesreću u ovom ili budućim životima, ako se ne poduzmu koraci za neutralizaciju njihove potencije.

Treći čin je spolni prijestup. Ovo uključuje niz postupaka iz šireg područja spolnosti, no ovo nije mjesto za detaljno objašnjenje. Glavni oblik spolnog prijestupa je ulaženje u spolni odnos s nečijim partnerom. Drugi je spolni odnos sa djetetom ili mladom osobom koja je još u roditeljskoj skrbi. Nužni uvjet, namjera, izvršenje i dovršenje mogu se razumjeti iz prethodnih primjera ubijanja i krađe.

Od četiri verbalna nepovoljna čina, prvi je laganje. Ono može biti govorno, ali isto tako uključuje namjerno obmanjivanje drugih kimanjem ili gestom. Lagati je moguće čak i šutnjom. Kleveta, drugi od verbalni činova, ovisi o motivaciji. Zamislite dvije osobe, ili možda dvije zajednice, koje imaju relativno skladan odnos. Ako netko govori s namjerom uzrokovanja nesklada ili nepovjerenja među njima, to je kleveta. Ili ako su dvije strane već posvađane, a netko progovori kako bi spriječio njihovo pomirenje, i to je onda kleveta. Takav govor može biti istinit ili lažan - svejedno je kleveta. Treći od ovih verbalnih činova je pogrda. Kao u slučaju klevete, pogrdnost određenih riječi određuje motivacija. Ako netko govori s namjerom nanošenja povrede, to je pogrda; kao što znamo, ona može nanijeti veću patnju drugoj osobi od fizičke povrede. Pogrda može biti usmjerena prema osobi s kojom govorimo, ili usmjerena na treću osobu. U bilo kojem slučaju, dočim se izgovore riječi s namjerom nanošenja povrede, akumulira se karma pogrde.

S ovim kratkim uvodom u klevetu i pogrdu, promotrimo svoje verbalno ponašanje. Otkrit ćemo vjerojatno da ponekad govorimo o tuđim greškama, govoreći da taj-i-taj je umišljen, agresivan ili sebičan. Dočim progovorimo o greškama druge osobe s nepovoljnom motivacijom, jamačno je naš govor nepovoljan. Biti će neizbježno klevetan ili pogrdan, a ukoliko pretjeramo, akumulirat ćemo istovremeno i karmu laganja. Možemo se onda pitati: "Kada je uopće prikladno govoriti o tuđim greškama?" Odgovor je: "Skoro nikada." Izuzetaka ima u bliskim odnosima kad možemo pomoći drugoj osobi da postane svjesna greške koju ponavlja. No i ovdje treba pažljivo ispitati svoju istinsku motivaciju, te progovoriti iz najveće mudrosti i ljubaznosti kojom raspolažemo.

Mnogi su ljudi otkrili da je kroz ovu jednostavnu disciplinu njihov um postao spokojniji. Pokušajte se sjetiti osobe koja rijetko ili čak nikad ne govori o greškama drugih ljudi. S ovom se osobom možemo osjećati opušteno, jer ako nikad ne govori o nedostacima drugih, osjećamo opravdano pouzdanje da neće ogovarati ni nas. Takvo jednostavno obuzdavanje stvara sklad u umu osobe koja ga prakticira, a i drugima je vrijedno osvježenje.

Dokono ogovaranje i brbljanje je četvrti verbalni prijestup. Da bi govor bio svrstan u ovaj razred, mora ga stimulirati mentalna obmana. Tako, ako sudjelujemo u prijateljskom, neobaveznom razgovoru, ne moramo se bojati da radimo nešto negativno. No ako nam govorom dominira bilo koji mentalni jad, uključujući prianjanje, neizbježno se radi o nekom obliku dokonog ogovaranja ili brbljanja, čak i ako nije uključen u druga tri verbalna prijestupa. Nadalje, za razliku od druga tri, karmu dokonog govora moguće je akumulirati čak i ako nas nitko ne čuje. Dokoni govor je najbezazleniji od deset nepovoljnih činova, ali isto tako najlakši način da se uludo potroši život.

Prvi od tri mentalna nepovoljna čina je pohlepa. Ovo je mentalna usmjerenost na nešto što pripada drugome, skupa sa željom za posjedovanjem. Ovaj čin je sasvim mentalan, a dovršen je kad netko pomisli, "Kad bi barem to bilo moje."

Zlovolja je drugi od tri mentalna prijestupa. Ovaj čin nastaje kad god netko drugom biću poželi zlo. Zlovolja može biti veoma fokusirana u smislu namjere da se drugoj osobi uzrokuje nesreća, ili može biti općenita želja da nekome loše krene.

Što možemo učiniti kad ovakve misli napadnu naš um? Možemo imati snažnu želju da živimo skladan, etičan život, a ipak povremeno gubimo kontrolu nad umom kojeg nadvladaju mentalni jadi. Već imamo latentne sklonosti ka pohlepi i zlovolji, a kad ove stimuliraju vanjski događaji ili sjećanja, onda nastaju emocije kao ljutnja, zamjeranje i žudnja. Ne biramo mi da se ovo dogodi, ove emocije jednostavno nastaju ovisno o vanjskim i unutarnjim uvjetima. No, jednom kad nastanu, imamo izbor da li da se identificiramo s ovim nepovoljnim mislima i emocijama i predamo im energiju, ili da postupimo drukčije.

S praksom je moguće motriti iznicanje nepovoljnih misli i odbiti da im se pridružimo. Treba jasno razumjeti da se potiskivanje dešava svaki put kad odbijemo priznati nepovoljne mentalne tendencije. Potiskivanju nema mjesta u budističkoj praksi, koja nas ohrabruje da jasno prepoznamo prisutnost bilo kakvih mentalnih jada, da prepoznamo da inherentno nisu "ja" ili "moje", te konačno da izbjegnemo dati energiju obnavljanju ili jačanju ovih obmana. Indijski mudrac Šantideva piše na ovu temu:

Zadnji od ovih deset nepovoljnih činova naziva se "držanje lažnih gledišta". Ustrajanje na lažnim gledištima znači poricanje postojanja nečeg što postoji. Naprimjer, poricanje neprekidnosti svjesnosti, poricanje da činovi imaju bilo kakvog značaja osim u ovom životu, te poricanje mogućnosti slobode od mentalni jada/obmana i njihovih posljedica - za budiste su sve ovo lažna gledišta, a njihovo održavanje neizbježno donosi nesreću i patnju.

Zaustavljanje i pročišćenje negativne karme
Ako želimo uspostaviti etički temelj za svoju praksu, veoma je važno da izbjegavamo ovih deset nepovoljnih činova. Možemo ih upamtiti i naučiti u glavnim crtama njihove odlike, ali glavni je izazov da ovo razumijevanje primjenimo u svakodnevnom životu, bez obzira na okoliš, situaciju ili osobu. Neki su od ovih činova, kao ubijanje i spolni prijestup, lako prepoznatljivi, a njihovo obuzdavanje zahtjeva budnost i kontrolu. Ali drugi, naročito pohlepa i zlovolja, mogu biti veoma suptilni, pa čak i njihovo prepoznavanje može biti teško.

Pogledajmo, naprimjer, zlovolju. Ako promislimo, sigurno ćemo se sjetiti prilika kad se ponadamo da će neka osoba "dobiti što zaslužuje", izgubiti ugled ili slično. E sad, umjesto da jednostavno produžimo s ove emocije na sljedeću misao, važno je da odstupimo i otvoreno si priznamo: "To je zlovolja. To nije nešto ograničeno na knjige iz budizma; to nije apstraktni mentalni jad; to je nešto što dominira mojim razmišljanjem o ovoj osobi." Korisno je zamjetiti kako ova mentalna aktivnost djeluje na um. Da li je miran? Da li smo zadovoljni? Da li naša inteligencija djeluje jasno i slobodno? Zlovolja i pohlepa ne djeluju samo na buduće živote, već oblikuju naš život ovdje i sada. Narušavaju naše zdravlje, odnose i samu svjesnost. Duboko ali negativno djeluju na samu našu samosvijest, uslijed čega gubimo duhovnu čilost.

Provodeći ova učenja u praksu ona će oživjeti, a mi ćemo otkriti korisnost obuzdavanja od nepovoljnog ponašanja. Učimo kako je teško ponekad samo prepoznati nepovoljno ponašanje, te isto tako saznajemo da neke negativne sklonosti idu jako duboko. S viđenjem opsega ovog problema, javlja se snažniji interes za metode kojima se ove sklonosti nadilaze.

Premda se prošli nepovoljan čin ne može "raz-činiti", nastali karmički utisci mogu se ublažiti i čak potpuno poništiti. U budističkoj praksi ovo se čini kroz četiri ljekovite moći. Ova metoda može nadvladati ćak i najmoćnije negativne utiske.

Prva od četiri ljekovite moći je kajanje. Veoma je važno razlučiti između kajanja i krivice, koja je također uobičajena reakcija na prijestup. Kajanje se fokusira na čin, prepoznajuć da je nepovoljan i štetan u ovom i budućim životima. Kajanje se zasniva na sadašnjosti, inteligentno razmatra buduće posljedice činova, te vodi popravljanju već nastale štete i neponavljanju takvog čina. Krivica se, pak, obično negativno fokusira na samog sebe: "Ja sam zla osoba. Ne podnosim se. Ništa ne vrijedim." Iako se ova reakcija ponekad javlja pod religioznom krinkom, često se ipak radi o samoprijezirnoj lijenosti. U budizmu se ovo smatra tek još jednom mentalnom obmanom. Ispravno kajanje započinje proces pročišćenja tako što se protivi bilo kakvoj tendenciji prema traženju zadovoljstva u negativnim činovima. Ovo je ključni aspekt, jer ukoliko se netko raduje u bilo kojem činu, dobrom ili lošem, ovo dodatno opunomoćuje karmičke utiske nastale iz tog čina.

Druga od četiri ljekovite moći je primjena protiotrova nepovoljnom činu. U najširem smislu, ovo uključuje sve povoljne aktivnosti, jer sva vrlina djeluje poništava štetne utiske pohranjene u mentalnom toku. Što je djelo povoljnije, to snažnije nadilazi mentalne jade/obmane. Njegovanje uvida u prirodu stvarnosti (prajna) i njegovanje blagonaklonosti (maitri) su, primjerice, veoma moćni protiotrovi.

Treća ljekovita moć je odluka da se takva štetna aktivnost izbjegava i napusti u budućnosti. Ukoliko je predmetni negativni čin grube prirode, kao ubijanje ili krađa, moguće je odlučiti potpuno zaustaviti ove činove. Ako je čin suptilniji, ili ako postoji veoma snažna navika, možda je nemoguće sebi obećati da ovo više nikad nećemo ponoviti. U ovom slučaju najbolje je odlučiti da se postepeno povučemo iz takvog ponašanja.

Četvrta ljekovita moć naziva se moć oslonca. Ponekad netko može negativno djelovati prema svetom biću, prema Dharmi, ili prema duhovnim prijateljima. Ovdje moć oslonca za budiste znači pristupanje utočištu, to jest oslanjanje na Buddhu, Dharmu i Sanghu. U drugim prilikama netko može djelovati negativno prema osjetilnom biću, mimo Sanghe; lijek za ovo je osloniti se na njegovanje ljubaznosti i samilosti prema drugima.

Primjenom ove četiri ljekovite moći, mogu se neutralizirati bilo koji štetni karmički utisci. Ako je nepovoljni čin naročito snažan, ovo pročišćenje može uzrokovati da njegova karmička sjemena dozriju u obliku teških snova ili bolesti, umjesto nesretnog rođenja koje bi inače uzrokovao. Ili, ukoliko netko neodlučno pristupi neutraliziranju počinjenog prijestupa, njegovi se karmički učinci mogu ublažiti, ali ne eliminirati. Možemo potražiti znakove da doista pročišćujemo negativne utiske u našem mentalnom toku. Jedan od njih je očigledan: opadanje ili prestanak nepovoljnog ponašanja kao što su deset nepovoljnih činova. Znakovi pročišćenja se također manifestiraju u snovima, kao što su snovi s povraćanjem hrane, pijenjem mlijeka, viđenjem sunca ili mjeseca, sanjanjem da letimo ili nam tijelo izgara. Ukoliko se ovakvi snovi ponavljaju u toku duhovne prakse, ovo sugerira da se mentalni tok pročišćuje od negativnih utisaka.

Uspostavljanje osnove duhovnog razvoja
Buddha je naglasio četiri teme u praksi koje mogu puno pomoći i nadahnuti u njegovanju povoljnog načina života. Prva od njih je pouzdanost srca, koja nastaje iz moralne čistoće. Moralna čistoća ovdje ne znači da netko nikad ne čini ništa loše; ona znači da praktičar iskreno nastoji izbjeći nepovoljno i pročistiti ga kad se ono ipak desi. Druga tema je stražarenje na vratima čula. Naročito u ranim fazama Dharma prakse, bolje je izbjegavati situacije koje snažno stimuliraju mentalne jade. Ovo po sebi nije lijek za ojađene mentalne obrasce, ali nam daje prostora za njegovanje povoljnih protiotrova. Ovo je ujedno razlog za redovničko odvajanje u samostane i za kontemplativno življenje u osami. No, ponekad nepovoljne uvjete srećemo nenamjerno, a tada je naročito važno da stražarimo nad čulima. U tim situacijama trebamo izbjegavati gledanje u stvari, ili slušanje stvari, koje stimuliraju prianjanje ili ljutnju. Stražarenje nad čulima znači istovremeno stražarenje nad umom. Naprimjer, možemo razmišljati o tome kako nas je netko povrijedio, i uskoro počnemo nalaziti razloge za srditost. Takvo razmišljanje je jednostavno način povređivanja sebe.

Obuzdavanje uma u takvoj situaciji znači okretanje pažnje od objekta koji podražava iznicanje jada. Ovo zahtjeva pomnost u smislu svjesnosti što um radi, te zahtjeva pozornost u smislu pažljivosti spram negativne mentalne aktivnosti. Ove dvije odlike svjesnosti čine treću od četiri teme. Bez pomnosti i pozornosti nema nikakve duhovne prakse. Možemo pročitati i razumjeti ovo objašnjenje budističke etike, ali dočim odložimo knjigu, naše znanje je prošlost. Možemo sudjelovati u pogrdi, kleveti, prijevari i tako dalje, ali bez pomnosti biti ćemo nesvjesni da se odvijaju, a bez pozornosti ove će nam negativnosti zapriječiti pristup bilo kakvoj dobrobiti. Upravo ova dva mentalna faktora - pomnosti i pozornost - povezuju učenja s našim životom.

Pomnost nam nudi slobodu izbora da se suzdržimo od ponašanja koje šteti nama i drugima. Bez nje, osuđeni smo reagirati mehanički na poželjne uvjete s prianjanjem, a na nepoželjne s odbojnošću. Pomnost je prolaz u slobodu, a pozornost je prvi korak kroz taj prolaz - paradoksalno, korak suzdržanosti. Četvrta tema su jednostavnost i zadovoljnost kao stil življenja, a dobrobiti takvog života trebale bi biti - barem onima koji se zanimaju za budizam - same po sebi jasne.