S uspostavljanjem osnove duhovnog rasta, koja obuhvaća praksu moralne discipline u svakodnevnom životu kroz stalnu primjenu pomnosti i pozornosti, otvara nam se mogućnost kontemplativnog treninga. Budistička tradicija meditacijske metode koristi za ispitivanje prirode stvarnosti, buduć je, kao što smo već ustanovili, neznanje ili obmana po pitanju prirode stvarnosti temeljni korijen svih patnji - individualnih, kolektivnih i univerzalnih; prošlih, sadašnjih i budućih. No, da bi se efikasno ispitivala priroda stvarnosti, potrebno je stabilizirati um do visokog stupnja mirnoće. U protivnom, ojađeni um će samom dinamikom svojih distorzija i turbulencija ometati ovaj proces i potpuno onemogućiti suptilno proviđanje kroz velove privida. Čak i ako uspijemo razviti autentično iskustvo uvida, ono će biti toliko slabo, nestabilno i plitko, da neće izvršiti nikakav bitan utjecaj na našu percepciju vlastitog identiteta i prirode svijeta koji nas okružuje. Zato, nakon što su najgrublji obrasci samo-obmane napušteni kroz preliminarna učenja i pročišćenje karmičkih/moralnih obrazaca, slijedi trening uma u meditaciji.

Stabiliziranje uma i praksa mirnoće
Zamislite da svatko od nas nosi nekakav uređaj koji prikuplja sve naše misli, čak i najsuptilnije, nehotimične, i odmah ih izbacuje van kroz zvučnike koje nosimo na glavi. Sve dok ove misli ostaju skrivene, često čak i od nas samih, u stanju smo predočiti drugima kakvu-takvu razumnost. Ali za većinu nas ovaj privid bi brzo nestao kad bi drugi čuli kaotičan nemir našeg uma.

Čitava duhovna praksa može se vidjeti kao njegovanje sve dubljeg i dubljeg zdravlja i trezvenosti uma. U budizmu je ova staza ozdravljivanja uma postepena, pa počinje s relativno lakim praksama koje donose očite, opipljive dobrobiti. Prvi stupanj prakse je etička disciplina, razmotrena u prethodnom dijelu teksta. Izravna, ispoljena posljedica života fokusiranog na ove etičke principe je povišeno stanje blagostanja za nas same, kao i druge oko nas. Čak i bez dubokog studiranja i meditacije, ovo dovodi do zdravog i trezvenog uma. Kao posljedica ovog temelja duhovne prakse, naše misli će biti pozitivnije, ali um nam i dalje može biti raštrkan, nestabilan i nejasan. Korisno je osnažiti ovaj temelj stabilizirajući um kroz meditaciju. U budizmu se posljedica ove prakse naziva "meditacijska mirnoća" ili šamatha. Tradicija kaže: "Mirnoća se postiže fokusiranjem uma na objekt i održavanjem uma u tom stanju sve dok se konačno ne kanalizira u jednu struju pažnje i spokoja." Dakle, u budističkom kontekstu, meditacijska mirnoća je više od samo mirnog osjećaja. To je odlika svjesnosti koja je stabilna i bistra, jasno fokusirana na svoj odabrani objekt. Ona nije cilj sama po sebi, već je fini instrument koji se koristi u trećoj fazi tradicionalne budističke prakse, a to je uvid. O uvidu tradicija kaže: "Uvid se postiže kroz općenito i detaljno ispitivanje stvarnosti, te sistematsku primjenu intelektualne diskriminacije." Iskustveni uvid u prirodu stvarnosti je izravni protiotrov neznanju, mentalnom jadu koji počiva u osnovi svih obmana uma, nepovoljnog ponašanja i, naposljetku, sve patnje. No, bez ostvarenja meditacijske mirnoće, ljekovita moć uvida je ograničena, a neznanje se ne može potpuno odstraniti. Pravog uvida nema bez meditacijske mirnoće, a prerano njegovanje uvida može postati prepreka uspostavljanju meditacijske mirnoće. Veliki indijski učitelj Asanga zapisao je sljedeće o meditacijskoj mirnoći:

Sigurno je moguće razviti neki stupanj uvida bez ostvarenja velike mentalne stabilnosti, ali takva iluminacija je poput plamena svijeće na vjetru. Ovaj uvid može biti sasvim istinit, no uslijed manjka meditacijske mirnoće, nestalan je, a meditant će ga teško moći ponavljati. Kao što je moguće ostvariti ograničen stupanj uvida bez meditacijske mirnoće, tako je moguće iskusiti samilost u nekoj mjeri bez uvida. Ali najdublje duhovno probuđenje javlja se na osnovi svo troje - meditacijske mirnoće, uvida i samilosti - a upravo se iz ovog razloga njeguje meditacijska mirnoća.

Uvjeti za meditacijsku mirnoću
Otpočetka duhovne prakse možemo početi stabilizirati um, dok glavni naglasak stavljamo na etičku disciplinu i njegovanje preliminarnog razumijevanja. Odvajanjem malo vremena svakog dana za praksu meditacijske mirnoće, postajemo sve svjesniji kako naš um funkcionira; a u tom procesu počinjemo otkrivati koliko je čitavo vrijeme bio nesabran. Prepoznajući ovo, možemo dobiti želju da istražimo potencijale ljudskog uma koji postaju vidljivi tek kad je svjesnost ustaljena i lucidna.

Šest je uvjeta neophodno za ostvarenje meditacijske mirnoće. Prvi od njih je prikladan okoliš, u kojem se osjećamo sigurni, zaštićeni od rata, zagađenja, zaraznih bolesti i opasnih životinja. Hrana i druge potrepštine trebaju biti lako dostupne, a ljudi s kojima smo u doticaju kompatibilni. Njegovanje meditacijske mirnoće traži miran okoliš, bez buke i zvukova razgovora preko dana, te bez zvukova kao što je lajanje pasa preko noći. Drugih pet uvjeta su unutarnje odlike. Prva je imanje malo želja. Ovo znači da nas ne ometaju želje za stvarima koje nemamo, bilo da je to ljepše boravište, bolja hrana, udobnija odjeća i tako dalje. Treći od šest uvjeta nadovezuje se ne drugi, a to je zadovoljnost. Stav zadovoljnosti promatra sve okolnosti, bez obzira kakve bile, s osjećajem zadovoljstva. Kad smo zadovoljni, brinemo se samo da fizički uvjeti za praksu budu odgovarajući. Kad je to rješeno, spremni smo svu pažnju fokusirati na meditaciju. Četvrti uvjet za meditacijsku mirnoću je ograničavanje svojih aktivnosti. Kad ulazimo u kontemplativno povlačenje kojem je svrha stabiliziranje uma, veoma je bitno da reduciramo druge aktivnosti na minimum. Peti uvjet može biti najvažniji od svih: čista etička disciplina. Ovo ne znači da praktičar mora biti toliko napredan da nikad ne čini ništa nepovoljno tijelom, govorom ili umom. Ali znači da je veoma dobro upoznat s oblicima ponašanja koje treba izbjegavati, kao što su deset nepovoljnih činova; da se neprekidno nastoji držati prije opisanih etičkih principa; i da poduzima mjere za pročišćenje nepovoljnih činova kadgod ih ipak počini. Šesti i konačni uvjet je uklanjanje kompulzivnog, diskurzivnog razmišljanja o željama i drugim smetnjama. Mnogima od nas um preplavljuju valovi ideja i primisli kroz cijeli dan. Ova tendencija se mora ukrotiti ukoliko želimo njegovati meditacijsku mirnoću. Svrha budističke meditacije nije da prestanemo misliti, jer, kao što smo vidjeli, njegovanje uvida zahtjeva inteligentnu upotrebu misli i diskriminacije. No zaustaviti treba konceptualizaciju koja je kompulzivna, mehanička i neinteligentna, to jest, zamornu i obično besmislenu aktivnost koja je povremeno ozbiljno štetna. Nije dovoljno naučiti tehniku za stabiliziranje uma i onda joj se predano posvetiti. Ako se ne ispuni ovih šest uvjeta, meditacijska mirnoća se jednostavno neće pojaviti, bez obzira na nečiju odlučnost i ustrajnost.

Objekti i metode za stabiliziranje uma
U budističkoj praksi možemo birati među brojnim objektima za stabiliziranje uma. Jedna uobičajena metoda u Shingon tradiciji je fokusiranje na oblik punog mjeseca, praksa poznata kao Gachirin-kan. Prvo uzmemo likovni predložak punog bijelog mjeseca na tamnoplavoj pozadini, pa ga neprekidno promatramo sve dok se ne stopimo s ovom pojavnošću. Zatim zatvorimo oči i mentalno stvorimo simulaciju te slike u sebi. Ovaj proces ponavljamo po potrebi - ponovo i ponovo. Stvarna praksa nije gledanje - ovo je samo priprema - jer cilj nam je stabilizirati um, a ne oči. Kad isprva vizualiziramo mjesec, mentalna slika će neizbježno biti nejasna i krajnje nestabilna. Možda uopće ne smognemo dobiti sliku. Premda ova metoda ima mnoge dobrobiti, nije idealna za svakog, naročito na početku. Da bi bila učinkovita, treba imati prilično miran um, a poželjno je također imati duboku vjeru i poštovanje prema metodi i objektu. Za ljude sa snažnom vjerom, ova praksa može biti iznimno inspirativna i efikasna u stabiliziranju uma. S druge strane, ako netko ima nemiran um i slabu vjeru, ova i druge tehnike vizualizacije mogu lako potaknuti napetost i frustraciju. A ovi problemi mogu postati još jači kad se pojača praksa. Za nemiran, konceptualno opterećen um, puki napor zamišljanja vizualiziranog objekta može biti prevelik teret. Zato, ukoliko provodimo prakse vizualizacije, naročito kroz više blokova prakse u danu, važno je biti svjestan razine stresa. Važno je ne dopustiti da izmakne kontroli, jer u tom slučaju, umjesto da stabilizira um, praksa će oštetiti fini neuralni sistem. Opuštenost, jakost uma i dobro zdravstveno stanje su stoga nužni za intenzivne prakse vizualizacije.

Još jedna metoda koja se rašireno prakticira, naročito u budističkim zemljama istočne i jugoistočne Azije, je fokusiranje svjesnosti na dah. Ključna odlika ove prakse, nasuprot eidetskim i dinamičkim vizualizicijama, jest da u svjesnosti daha objekt, sam dah, izniče bez da ga zamišljamo. Svjesnost daha se prakticira na bitno različite načine. Neki se ljudi fokusiraju na "dizanje i spuštanje" abdomena kod udisaja i izdisaja. Druga tehnika je fokusiranje na taktilne senzacije, od nosnica sve do abdomena, koje čine iskustvo disanja. U još jednoj metodi pažnja se fokusira lokalno na senzacije daha kod nosnica i iznad gornje usnice. Sve su ovo valjane metode, a naročito su korisne za ljude s veoma diskurzivnim, imaginativnim umom. Osim toga, mnogi ljudi odrasli na suvremenom Zapadu imaju iznimno visok stupanj intenzivne, kompulzivne konceptualizacije. Metode koje koriste prirodno disanje kao objekt pružaju mekan način smirivanja konceptualno nemirnog uma. U Shingon tradiciji koristimo više metoda zasnovanih na dahu, koje obično uključuju aktivno vezivanje toka misli uz primarni objekt pažnje, pa se tako uz dah vezuje brojanje od 1 do 10, ili kontempliranje mističnih slogova "A" i "Hum", ili pak izvođenje jednosložnih ili višesložnih mantri. Sve ove metode efikasno smanjuju kompulzivno razmišljanje i kanaliziraju energiju uma sa sve dubljim stupnjem integracije.

Treća metoda stabiliziranja uma zahtjeva okretanje svjesnosti na sam um. Ovo je metodološki najsuptilnija od ovdje spomenutih tehnika, a njene su dobrobiti doista iznimne. Ima puno oblika ove metode, od kojih su na Zapad najrašireniji oni koji se prenose u Zen i Dzogchen tradicijama. Shingon ima vlastite metode okretanja svjesnosti na sam um za koje je neizbježno potrebno vodstvo iskusnog učitelja Shingon meditacije. No, pogledajmo neke principe koji su osnovni i zajednički svim metodama stabiliziranja uma.

Dvije su komponente svjesnosti instrumentalne u svim spomenutim oblicima meditacijskog treninga. To su pomnost i pozornost. Pomnost je mentalni faktor koji nam omogućuje da se fokusiramo na odabrani objekt neprekidno, bez da zaboravljamo objekt (otud je jedno značenje pomnosti - "nezaboravljanje"). Tako, ako se fokusiramo na senzacije daha na nosnicama, pomnost nam omogućuje da pažnju tamo učvrstimo postojano. Kad pomnost opadne, um sklizne s objekta kao tuljan sa skliskog kamena. Pozornost je još jedan mentalni faktor, koji provjerava kvalitetu same svjesnosti. Pozornost provjerava da li um postaje nemiran i smeten, ili tup i pospan. Zadaća je pozornosti da pazi na pojavu ove dvije krajnosti.

Ima mnogo unutarnjih prepreka stabiliziranju uma, no sve se svode na dvije krajnosti nemira i labavosti. Nemir je mentalni faktor koji odvaja pažnju od odabranog objekta. Ova prepreka je izvedenica žudnje. Ako meditiramo i iznenada otkrijemo kako razmišljamo o tome da odemo po hranu, ovaj impuls možemo identificirati kao nemir nastao iz želje. Nemir odvodi um van. Lako ga stimuliraju zvukovi, kao što je prolaženje automobila. Kompulzivno se hvata zvuka i razrađuje ga nizom uprizorenja i misli. Kad um nije uznemiren, sklon je skliznuti u drugu krajnost labavosti. Ovaj mentalni faktor ne odvlači pažnju van, već donosi osjećaj potonuća. Um se utapa u objekt bez jasnoće, a tome neizbježno slijedi pospanost tj. mutna tromost uma. U toj točki objekt meditacije preplavljuju valovi letargije ili zaborava.

Glavni protiotrovi nemiru i labavosti su pomnost i pozornost, a posljedice nadilaženja ovih prepreka su mentalna stabilnost i jasnoća. To su jedno i plodovi prakse. Meditativna stabilnost uma nužno podrazumjeva podlogu opuštenosti i spokoja. Um je miran, a pažnja ostaje tamo gdje je usmjerena koliko želimo. Jasnoća se više odnosi na živost subjektivne svjesnosti negoli na jasnoću samog objekta. Kad je prisutna, možemo detektirati čak i najsuptilnije i najprolaznije odlike objekta. Naprimjer, ako vizualiziramo pun mjesec u stanju spokojne jasnoće, on će u našem umu biti prostoran i veoma živopisan. Moći ćemo precizno vidjeti obrub njegova kruga i suptilnu svjetlost koja se prostire dubokim prostorom. Biti će jasan, za neke i jasniji, od objekata viđenih izravno očima. Takva subjektivna jasnoća instrumentalna je u fokusiranju pažnje na dah i na sam um.

Svi smo iskusili trenutke kad nam je pažnja iznimno živa i snažna. Ovo se može desiti dok vozimo velikom brzinom po zavojima, dok trčimo kroz šumu ili dok se penjemo po stijenama, ili u pojedinim sportovima i fizičkim vještinama. No takva mentalna jasnoća obično je spojena s visokim stupnjem napetosti, a um nije ni miran, ni stabilan. S druge strane, mentalna stabilnost je uobičajeno iskustvo kad smo ugodno umorni i legnemo spavati. No u takvim slučajevima obično ima premalo jasne svjesnosti. Izazov u praksi meditacijske mirnoće je da njegujemo stabilnost integriranu s jasnoćom, kako bi stvorili iznimno korisnu kvalitetu svjesnosti. Da bi ovo ostvarili, iskusni meditanti su otkrili da mora postojati sekvenca naglasaka u praksi. Prvo razvijamo opušteno, povoljno usmjereno i vedro stanje uma. Na osnovu toga naglašavamo stabilnost, a naposljetku jasnoća ima prioritet. Važnost ove sekvence u praksi ne može se prenaglasiti.

Fokusiranje svjesnosti
Mnogi su istočni učitelji meditacije primjetili da se Zapadnjaci previše trude kad započnu trening meditacije. Naši su napori u meditaciji možda sporadični, ali kad se odlučimo pokušati, onda doista "grizemo". Ovakav stav može prouzročiti mnoge probleme. Naprimjer, ako nastojimo stabilizirati um kroz praksu fokusiranja na Mjesec, početni lik će sigurno biti nejasan i nepostojan. Na ovom stupnju, meditantima se ispravno savjetuje da budu zadovoljni s nejasnim objektom. Najbolje je ne truditi se previše popraviti "kvalitetu slike"; jednostavno vidite da li ju možete održati bez gubljenja i zaboravljanja. Makoliko se ovo isticalo, ponavlja se snažna tendencija da se sve teže i čvršće nastoji stvoriti živopisan objekt, te da ga se zadrži grubom upornošću. Isto ovaj stav nalazimo među onima koji prakticiraju svjesnost daha. Ponovo se ozbiljni meditanti obaraju na objekt, nastojeći ga vidjeti jasno i zadržati ga pod svaku cijenu. Ovo, uostalom, učimo od malih nogu. "Ako želiš napredovati, daj sve od sebe. Zapni koliko možeš." Naše društvo ove dvije fraze smatra istoznačnima. No u meditaciji one nisu istoznačne. Dati sve od sebe u ovaj praksi ne znači zapeti koliko možemo. Jer ako se trudimo koliko god možemo, onda se previše trudimo. A kad se previše trudimo, brzo ćemo se istrošiti i pregorjeti. Naša praksa će biti neredovita, sve dok se potpuno ne ugasi. Dati sve od sebe u meditaciji znači biti maksimalno vješt u nalaženju ravnoteže između opuštanja i naprezanja. Naročito vješt alat za ovo je meditacija na sam um. U ovoj praksi nema jasno ocrtanog, konkretnog objekta na kojeg se treba fokusirati. Um nema ni oblika, ni lokacije. Ako se napeto fokusiramo na um kao da je objekt, on nam izmiče. Tendencija pretjeranog naprezanja ovdje jednostavno pada u vodu.

Na početku meditacije treba naći prikladan položaj. O tome je puno napisano, pa ćemo spomenuti samo glavne točke. Važno je sjediti u uspravnom položaju s ravnom kralježnicom. Važno je ne grbiti leđa prema naprijed, niti padati unazad ili ustranu. Kroz cijelo trajanje meditacije tijelo treba držati u ispravnom položaju, nepomično i opušteno. Prije same meditacije ili bilo koje druge budističke prakse, dobro je pristupiti utočištu Tri Dragulja. Iznimno je važno razviti dobru motivaciju, jer ovo duboko utječe na prirodu prakse. Konačno, pomaže ako smo vedro raspoloženi, radujući se ovoj predivnoj prilici da istražujemo prirodu svijesti.

Bez obzira koju se praksu spremate raditi, korisno je smiriti i profiniti svjesnost s opipljivim objektom, kao što je dah. Treba njegovati općenitu, nezgrčenu svjesnost daha, motreći kako ulazi i izlazi. Tijekom udisaja, trebamo biti svjesni da se ovo događa. Tijekom izdisaja, zamjećujemo da dah izlazi. Svjesnosti se dopušta da mirno boravi u sadašnjem trenutku, dok dišemo na prirodan, neusiljen način. Na ovaj način, čak i početnik može umiriti um za nekoliko minuta. Nakon ove uvodne faze, slijedi snažnije fokusiranje pažnje kroz bilo koju odabranu metodu. Kad počnemo isprva fokusirati svjesnost ulagat ćemo napor koji proizvodi napetost. Ova napetost se može akumulirati u području trbuha, prsa ili ramena i vrata, te na taj način ometati i, naposljetku, onemogućiti daljnu praksu. Zato je ključno provoditi meditaciju s osjećajem fizičkog i mentalnog opuštanja. Počev s opuštanjem, njegujemo meditacijsku stabilnost kroz prirodno održavanje svjesnosti bez da nas odnose neobuzdane misli ili emocije. Ponovnim i ponovnim fokusiranjem, polako i strpljivo uz upotrebu pomnosti i pozornosti, vježbamo um da pronađe objekt, da se smjesti s objektom, da boravi na objektu, i da se vraća kad odluta. Na samom objektu, pak, njegujemo finu ravnotežu izbjegavajući krajnosti nemira i labavosti. Isto vrijedi za fokusiranje svjesnosti na sam um, s time što u toj metodi nema lociranog objekta. Nakon što u početku za fokus upotrebimo neku misao, kao recimo "Što je um?", kad se ova misao raspline svjesnost zadržavamo i produbljujemo na njenom "mjestu". Konačno, važno je prepoznati da ovakva praksa ne vodi u nekakav trans ili tupu zadubljenost; sasvim suprotno, ona traži živu, jasnu svjesnost. Mirnoća i jasnoća nisu proizvod uloženog napora kao takvog, niti je njihov odnos linearno proporcionalan. Metoda stabiliziranja uma prirodno proizvodi smirenost i jasnoću, ukoliko slijedite ispravan postupak i održavate ravnotežu naprezanja i opuštanja u tijelu i umu. Individualna razlike u napredovanju ne mogu se objasniti samo relativnim uspjehom u provođenju meditacije, niti isključivo "talentom". U procesu sudjeluju mnogi faktori koje ovdje ne možemo sve razmotriti, no ova kompleksnost je jedan od bitnih razloga za prakticiranje pod vodstvom iskusnog učitelja.

U njegovanju tri odlike opuštanja, stabilnosti i jasnoće, obično pomaže da pojedina "sjedenja" budu relativno kratka. Glavni kriterij za određivanje jednog sjedenja je kvaliteta svjesnosti koju uspjevamo održati tijekom prakse. Pet minuta fino vođene meditacije vrijedi više od jednog sata niskovrijednog konceptualnog čavrljanja. Osim toga, kraću meditaciju možete lako ponoviti više puta dnevno. Još jedan valjani kriterij je naše stanje uma nakon meditacije. Um treba biti osvježen, stabilan i bistar. Ako se osjećate iscrpljeno i tupo, sjedenje je vjerojatno bilo predugo ili slabe kvalitete. Opuštenost nam omogućuje da optimalno koristimo energiju tijela i uma u praksi. Stabilnost omogućuje da produženo boravimo na odabranom objektu, a jasnoća da ispitujemo detaljne odlike objekta. Integracija stabilnosti i jasnoće je veoma izazovan proces, u kojem cijelo vrijeme treba vješto koristiti napor i držati ravnotežu iznad zamki, nemira i tromosti. U početku su te dvije prepreke grube, kao što je grubo i stanje uma. No s napredovanjem i stanje uma i prepreke postaju finiji, pa i potreban napor postaje finiji, a meditacija sve uspješnija.

Faze u praksi
Kad uhodamo ovu disciplinu, uskoro ćemo iskusiti kratka razdoblja - možda deset sekundi ili duže - u kojima boravimo u prirodnom stanju svjesnosti, opušteno i budno, bez da grabimo za mislima i drugim događajima koji izniču u svijesti. To nam se može učiniti prekrasnim, pa će um oduševljeno pojuriti za ovim iskustvom. No, čim se um uhvati na ovaj način, iskustvo će jenjavati do prestanka. Ovo može biti povodom frustracije. Lijek je da ponovo i ponovo ulazimo u ovo stanje svjesnosti. Kako ga upoznajemo, počinjemo ga uživati ležernije, bez očekivanja i tjeskobe. Učimo kako da ga jednostavno pustimo.

Kad um "sjedne" u ovu praksu, naša svjesnost misli i drugih mentalnih događaja bitno će se promjeniti. Povremeno ćemo osjećati da uopće ne mislimo, a ipak će mnoštvo misli prolaziti kao jednostavni događaji. Misli će jednostavno iznicati, kao i čitavi razgovori. Kad se to desi, jednostavno ih pustite. Ne hvatajte se za ove misli, ne identificirajte se s njima, niti ih nastojte zadržati. Ali isto tako ih nemojte potiskivati. Jednostavno ih promatrajte kao prirodne izljeve prirodne svjesnosti, dok održavate um u čistom, bezobličnom prostoru svijesti iz kojeg one nastaju. Učestalo ćemo otkriti da nas nizovi misli jednostavno odvedu. Kad ovo prepoznamo, možemo reagirati nezadovoljstvom, razočaranjem ili uznemirenošću. Sve su takve reakcije gubljenje vremena. Ako nam um postane nemiran, protiotrov je da se dublje opustimo prije no što nastavimo sa središnjom praksom. Opustite sav napor kojim se održava naša konceptualna i emocionalna turbulencija. Najbolje je ne ušutkivati um udarima volje. Umjesto tog, otpustimo napor hvatanja za te mentalne događaje. Hvatanje nastaje iz prianjanja, a protiotrov je jednostavno otpustiti ovo prianjanje. U drugim prilikama iskusit ćemo mentalnu tromost. Premda um nije nemiran, boravi u maglovitosti. Protiotrov za ovu prepreku je osnaživanje svjesnosti jačim usmjeravanjem pažnje na praksu. "Srednja staza" je ovdje osnažiti svjesnost bez da ju uznemirimo.

Tradicija govori o tri faze meditacije. Na početnim stupnjevima nasrtanje kompulzivnih misli nalikuje divljim planinskim brzacima. Čini se da je um prilično van kontrole, konceptualno nemirniji no što je bio prije negoli smo počeli meditirati. Ali ustvari, tek sada spoznajemo koliko umom kuljaju polusvjesne misli. Kako um postaje mirniji, stabilniji, struja mentalne aktivnosti više nalikuje velikoj vodenoj masi rijeke, koja teče široko, tiho i postojano. U trećoj fazi prakse, tok svjesnosti je poput rijeke koja ulazi u more. U ovoj točki prepoznaje se prirodna mirnoća, prozirnost i svježina uma.

U ranim danima prakse možemo iskusiti trenutke mirnoće, koji su relativno lišeni konceptualnosti, i možemo se pitati da li je to postignuće prirodne svjesnosti. Najvjerojatnije nije. Um je u toj točki još previše grub i nejasan za takvo ostvarenje. Za ustrajnost u praksi potrebno je strpljenje, bez očekivanja i straha, sve dok postepeno suštinske odlike svjesnosti ne postanu očite. Kad spoznamo jasnoću i spoznaju kao jednostavne odlike svjesnosti, dobro smo usvojili praksu. Onda možemo fokusirano nastaviti prema ostvarenju meditacijske mirnoće.

Ostvarenje meditacijske mirnoće
U budističkoj praksi ostvarenje meditacijske mirnoće je jasno definirano, kako u spisima pojedinačnog vozila (npr. Višuddhimagga majstora Buddhaghose), tako i u spisima mahayanske Yogacara škole. Ostvarenju mirnoće treba pristupiti u kontekstu grupnog meditacijskog povlačenja ili još bolje duljeg povlačenja u osamu. Kroz prije opisane prakse dolazi se do iskustva prirodne svjesnosti, a trajanje ovog iskustva postepeno raste. U ovoj točki u praksi treba naglasiti njegovanje jasnoće, jer um, čak i kad je dobro stabiliziran, još lako može skliznuti u tromost. Naposljetku, više nas ništa ne ometa niti uznemiruje. Kad se pomnost može održavati neprekidno i lagano na odabranom objektu, nastaje stanje spokoja i emocionalne stabilnosti (početna upekša), koje se i ranije može iskusiti u kraćem trajanju. Iz ovog stanja koje ne ometaju grube sile prianjanja i odbojnosti javlja se dotad preplavljujući osjećaj mentalne i fizičke podatnosti i lakoće (skt. prašrabdhi), a s nastavljanjem prakse on postaje sve češći, snažniji i dugotrajniji, popraćen spontanim osjećajima duboke ugode i radosti. S nastavljanjem prakse javlja se "stečeni znak". Ovaj objekt svjedočen umom nekima se javlja kao zvijezda ili biser, ili u raznim drugim oblicima. Ovaj znak obično niče kad praktičar može ostati prirodno fokusiran barem sat vremena uz tek rijetke i kratke konceptualne distrakcije. On izniče spontano i ne vizualizira se namjerno. Kad se stečeni znak javlja redovito i u određenom trajanju, tad postaje primarni objekt svjesnosti. Ako se dotle došlo svjesnošću daha, meditant seli pažnju na ovu mentalnu sliku. S ovim objektom se mentalna stabilnost i jasnoća dalje profinjuju sve do iskustva "odražajnog znaka", koji je puno suptilniji od prethodnog. Ovaj novi znak je čisto mentalne prirode, a s njegovim iznicanjem praktičar ulazi u punu meditacijsku mirnoću (šamatha). Kroz cijeli proces sposobnost ili faktor usredotočenosti (samadhi) razvija se od pripremnog samadhija, koji je prisutan na početku prakse, kroz pristupni samadhi, kojeg u pojedinim praksama prati pojava stečenog i odražajnog znaka, do dubokog samadhija koji postoji u stanjima zadubljenja (dhyana) gdje se diskurzivna aktivnost sasvim obustavlja. Tradicija navodi četiri dhyane, koje odgovaraju sve finijim razinama područja oblika (rupadhatu), dok dodatna četiri postignuća (samapatti) odgovaraju razinama bezobličnog područja (arupyadhatu). [ * o tri sfere postojanja govorili smo u Preliminarnim učenjima.] Ova iznimno visoka meditacijska postignuća spadaju u napredne stupnjeve njegovanja mirnoće (šamatha-bhavana) i nisu nužna za njegovanje uvida (vipašyana-bhavana) u kojem se idealno koristi stabilni pristupni samadhi, niti za združenu praksu šamathe i vipašyane (yuganaddha). Kad konačno postignemo meditacijsku mirnoću, slobodni smo i od suptilnih oblika nemira i tromosti. U ranim fazama prakse potrebno je dosta napora, ali s napredovanjem dovoljan je sve suptilniji napor. Postepeno meditacija postaje beznaporna, um je obdaren intenzivnom jasnoćom i stabilnošću, a svako sjedenje možemo produžiti na 2 ili 3 sata. Čitavo ovo vrijeme, svjesnost je oslobođena bilo kakve uzrujanosti ili tromosti.

Po budističkoj tradiciji, s postignućem mirnoće praktičar može nastaviti u razvijanje raznih tipova povišenog opažanja. Spisi jasno navode sistem treninga za razvijanje "božanskog sluha", vidovitosti, opažanja uma drugih, kao i čitavog niza paranormalnih moći, kao što su uzrokovanje da tijelo nestaje i ponovo nastaje, kretanje kroz čvrste predmete i formiranje "dvojnika" svog tijela. Njegovane i upotrebljene s mudrošću i samilošću, ove sposobnosti mogu biti veoma korisne. Inače su samo smetnja u najboljem slučaju, a mogu biti i stvarnim izvorom opasnosti. Naime, ni meditacijska mirnoća sama, a kamoli ovakve specijalne sposobnosti, ne mogu korjenito i trajno promjeniti naše iskustvo. Usvojivši mirnoću, potrebno je što prije, dok je "dragocjenog ljudskog života s vremenom i prilikom", uroniti u praksu njegovanja uvida (vipašyana).

Dobrobiti prakse mirnoće očigledne su i između formalnih blokova meditacije. Um postaje toliko profinjen i stabilan da mentalni jadi izniču veoma teško. A čak i kad se pojave, relativno su slabi i kratkotrajni. Kroz ostvarenje pune meditacijske mirnoće, um dolazi u stanje tako povišene čilosti da se ovim jadima teško razvijati. Povrh tog, praktičar će iskusiti dotad nepoznatu kvalitetu blagostanja koje izniče iz ravnoteže i zdravlja uma. Uslijed pomaka finih energija u tijelu (blisko povezanih s neuralnim sistemom), doživjet će prekrasan osjećaj fizičke lakoće i podatnosti, koji će trajati i prožimati razdoblja između meditacija. Prisjetimo se: osnova budističke prakse je njegovanje etičkog načina življenja u misli, riječi i djelu. Suština ove osnove duhovnog razvoja je nepovređivanje drugih. Praktičar budističke meditacije prepoznaje svoj um kao osnovni instrument u ovom zadatku. Zato se snažno preporuča odbacivanje svih opojnih sredstava, kao i sudjelovanje u aktivnostima koje pokreću nepovoljna stanja uma. Kontemplativna praksa nije profesija u smislu aktivnosti koja ima radno vrijeme, a slobodne vikende. To je poziv koji obuhvaća sve budne sate i utječe na spavanje. Nema zahtjevnijeg posla, nema posla koji traži veću hrabrost, i nema posla koji daje veću nagradu.

Pored formalnih perioda meditacije, praktičar treba slijediti četiri posebne discipline u svakodnevnom životu. Prva od njih je obuzdanje čula. Ova praksa obuhvaća obuzdavanje pet čula od fokusiranja na objekte koji potiču jade žudnje i odbojnosti, kao i obuzdavanje uma od razmišljanja o takvim objektima. Žudnja i ljutnja oslabljuju um, čine ga grubim i neprikladnim za njegovanje fine, stabilizirane svjesnosti. Druga dnevna kontemplativna disciplina je djelovanje s pomnošću i introspekcijom. Ovu svjesnost treba primjeniti ne samo na svoja mentalna stanja, već i na stalno-promjenjive situacije u okolišu. Naprimjer, redovnici ju primjenjuju na pet aktivnosti: hodanje, viđenje, pružanje i skupljanje udova, upotreba pribora i odjeće, te jedenje i pijenje. Treća disciplina tiče se prehrane. Meditant treba slijediti razumnu ishranu, ne jesti ni previše, ni premalo. Hrana se uzima kao lijek: za dobrobit tijela, kako bi održali zdravlje za duhovnu praksu. Ako se iskusi žudnja prema hrani, koriste se posebne tehnike meditacije. Četvrta disciplina odnosi se na spavanje. Praktičari trebaju spavati u satima oko ponoći, ležeći na desnoj strani. Dok tonu u san, nastoje zadržati lakoću uma, te njegovati pomnost i introspekciju, radujući se buđenju potpuno osvježenog uma i tijela.

Kad netko stupi u intenzivnu, dugotrajnu kontemplativnu praksu, neizbježno će sresti brojne vanjske i unutarnje prepreke. Odgovaranje na ove prepreke na povoljan i inteligentan način bitan je element treninga. Duhovna staza obuhvaća neizbježne poteškoće i vitalan dio mudrosti je njihovo "pretvaranje u stazu". No, treba izbjegavati nepotrebne prepreke, naročito one koje ozbiljno ometaju i poništavaju naša nastojanja. U budističkoj praksi glavna svrha ostvarenja meditacijske mirnoće (skt. šamatha) je upotreba ovog finog stanja svjesnosti u ispitivanju prirode stvarnosti. Meditacijska mirnoća po sebi je privremeno postignuće koje se lako izgubi, naročito ako se ponovo uđe u hektični, nemirni način življenja. Samo je upotrebom uma treniranog u meditacijskoj mirnoći moguće razviti savršen uvid (prajna) potreban za konačno iskorjenjivanje temeljnih obmana uma, koje su korijen patnje. U međuvremenu, njegovanje meditacijske mirnoće je nešto što nam donosi veću bistrinu, vedrinu, stabilnost i jasnoću, a to će nam sigurno pomoći u svim nastojanjima dostojnima našeg dragocjenog života. Komplementarno razvijanju mentalne stabilnosti, savjetuje se njegovanje drugih pozitivnih stavova i vrlina, od kojih su najvažnije blagonaklonost, samilost, suosjećajna radost i nepristranost. Ove četiri su u budizmu poznate kao "božanska staništa" (brahma-vihara). Razmotrimo zato prvu od njih, blagonaklonost.

Blagonaklonost, univerzalno prijateljstvo
Njegovanje blagonaklonosti (maitri) je idealna praksa za svijet u kojem živimo. Ona razvija um koji teži ka dobrobiti i sreći drugih, te istovremeno duboko osnažuje našu sposobnost da ostvarimo dobrobit i sreću u vlastitom životu. Umjesto da se fokusira na uspokojeno stanje mentalnog mira, ovo je veoma diskurzivna meditacija koja prodire duboko u korjenske uzroke naših nezadovoljstava i postepeno ih transformira. Nudi nam način da razumijemo obmane uma, te način da raspršimo ove obmane stavom blagonaklonosti koji izvire iz suštinske čistoće našeg uma.

Blagonaklonost se može vidjeti kao veoma moćan lijek za najzloćudniju mentalnu obmanu: mržnju. Nakon što rastvori mržnju, blagonaklonost ima snagu djelovati i na druge jade. Mnogi ljudi vjeruju u vrijednost ljutnje i srditosti, tvrdeći da smo bez njene siline nepotpuna ljudskih bića. Ostavljajuć to pitanje po strani zasada, možemo se složiti da je mržnja sasvim druga stvar. Mržnja je jednostavno izraz zlobe i okrutnosti. Mržnja hrani prijezir, neprijateljstvo, zamjeranje i agresivnost. A iskustvo je pokazalo da oni koje obuzme mržnja naposljetku nanose groznu bol i uništenje sebi samima, kao i osjetilnim bićima oko sebe.

Razvijanje blagonaklonosti
Praksa blagonaklonosti tradicionalno počinje sa sobom, a zatim se, korak po korak, nastavlja ka stavu blagonaklonosti prema svim osjetilnim bićima u svemiru. Da bi razvijali stav univerzalne blagonaklonosti, prvo moramo razviti istinsku blagonaklonost prema sebi, uz samilosno razumijevanje naše želje da budemo sretni i da izbjegnemo patnju. Kao dio toga, moramo razumjeti prirodu našeg neznanja koje sabotira ovu želju za srećom i donosi nam patnju. Kad ovo učinimo, napravili smo bitan prvi korak prema razvijanju blagonaklonosti prema svim bićima.

Kako bi ovo približili životu, razmotrimo samo-prijezir. Premda malo ljudi doista iskusi samo-mržnju, sasvim je uobičajeno u našem društvu da se borimo sa samo-prijezirom, osjećajem nestrpljenja i netolerancije prema sebi. Za mnoge ovo kulminira u samo-osuđivanju i osjećaju da nismo vrijedni ljubavi od bilo koga ili čak od sebe. U ovom svijetlu, samo-prijezir je očito loša osnova za njegovanje blagonaklonosti. "Staza pročišćenja" majstora Buddhaghose, tekst iz 5. stoljeća, donosi praktičnu formulu za njegovanje blagonaklonosti prema sebi:

Prvi redak, "Neka budem slobodan od neprijateljstva", je želja da razvijemo osjećaj prijateljstva bez odbojnosti. U drugoj želji, "Neka budem slobodan od jada", možemo razumjeti jade kao i fizičku bol i mentalni nesklad, tugu i nezadovoljstvo. Možemo i dublje pogledati u sam izvor svih nedaća, to jest neznanje, pohlepu i mržnju, iz kojih izniču svi jadi i ojađena stanja. Želju za slobodom od tjeskobe ne treba objašnjavati. A zadnji redak, "Neka živim sretno", odnosi se naročito na kvalitetu blagostanja koja izvire iz pročišćenog uma.

U njegovanju blagonaklonosti počinjemo od sebe i zatim širimo ovaj stav prema drugima jednostavnom analogijom. Premda je njegovanje blagonaklonosti prema sebi važan korak, ovo nije cijela praksa. Iz te osnove praksa razvija blagonaklonost prema drugima u tri stupnja težine. Prvo prizivamo u um osobu prema kojoj osjećamo naklonost. Promišljamo o dobrim odlikama te osobe, koje mogu biti osnova za naš odnos dragosti i naklonosti. Zatim promišljamo kako ta osoba, poput nas samih, želi sreću i želi slobodu od patnje i tjeskobe. Zatim njegujemo želju, "Budi slobodna od neprijateljstva", shvaćajući da neprijateljstvo, ako ga ta osoba osjeti, ne nastaje iz njene suštinske prirode, kao što ni naši negativni osjećaji nisu izrazi naše suštinske prirode. Nastavljamo: "Budi slobodan od jada", mentalno i fizički, kao što želimo sebi. A zatim zaključujemo sa željama, "Budi slobodna od tjeskobe", i "Živi sretno".

Slijedeći korak je razvijanje blagonaklonosti prema nekom koga poznajemo dosta dobro, ali imamo osjećaj relativne ravnodušnosti. Sad meditiramo na ovu osobu na isti način na prethodnu, voljenu osobu. Prvo razmatramo da ova osoba ima iste suštinske želje kao mi sami, istu čežnju za srećom, istu nadu u izbjegavanje patnje. Zatim nastavljamo isto kao prije, sa željom da bude sretna u životu slobodnom od neprijateljstva, jada i tjeskobe. Najteži je naredni stupanj koji uključuje razvijanje blagonaklonosti u odnosu na osobu prema kojoj osjećamo netrpeljivost. Ovo može biti osoba koju vidimo kao nekog tko nam je nanio bol, ili možda netko kog jednostavno smatramo odbojnim. Većina ljudi na osobu koju ne podnose reagira tako da ju smatraju objektom koji po sebi ima odbojne odlike. No poanta ove prakse je da prodremo kroz ovu koncepciju objekt-nosti i doista spoznamo da je ova neprivlačna osoba subjekt, osjetilno biće kao mi sami. Ponovo promišljamo da ova osoba, isto kao mi, traži sreću i nastoji izbjeći patnju, premda možda na veoma pomućen način. I možemo shvatiti da ovu osobu čini odbojnom upravo činjenica da njenim pokušajima pronalaženja sreće dominiraju snažni jadi i obmane. Umjesto da vode uzrocima zadovoljstva, oni samo stvaraju više nesreće za tu osobu, kao što to čine i nama. Ova spoznaja je korijen samilosti. A iz te perspektive, možemo usmjeriti svoj um prema toj osobi s iskrenom željom da bude sretan ili sretna u slobodi od neprijateljstva, jada i tjeskobe.

Spoznaja netrajnosti kao protiotrov
Uvid u netrajnost ili prolaznost može pomoći u njegovanju blagonaklonosti. U suštini, spoznaja netrajnosti je prirodna posljedica gledanja u prirodu događaja, fizičkih i mentalnih. Kao što smo spomenuli, um je u stanju neprekidnog proticanja. Čak ni sama svjesnost koja ovo ustvrđuje nije statična i nepromjenjiva. Trenuci svjesnosti uvjetovani su nestalnim vanjskim i unutarnjim uvjetima. Zaboravljanje ovog vodi do iskrivljenog osjećaja trajnosti u ljudskom ponašanju. Ovo možemo provjeriti u vlastitom iskustvu. Kad doista osjećamo zamjeranje prema drugoj osobi, možemo misliti na neljubazne stvari koje je ta osoba učinila kao da je ta osoba istinski izvor neljubaznosti. U tom zamjeranju ignoriramo netrajnu prirodu te osobe, zaključujući da su njeni činovi i ponašanje tek izrazi nečeg što je u srži negativno. Ali ustvari, rekao je Buddha, takva samostojno negativna osoba ne postoji. Ono što vidimo u sebi i drugima su izrazi navikom stečenih sklonosti. Skoro svatko ima sjemena za mržnju, koja potječu iz nekog prošlog događaja ili čina. Premda te sklonosti ne moraju biti aktivirane u jednom trenutku, one mogu oživjeti kasnije u izvjesnim uvjetima, ili čak uslijed prisjećanja.

Emocija koju mnogi od nas smatraju izvorom zadovoljstva je pravednička ogorčenost ili opravdana ljutnja. No, koliko je doista ovaj osjećaj ugodan? Može postojati osjećaj da je pravednička mržnja opravdana. Može biti jasno da se osoba na koju smo ljuti ponašala na neprihvatljiv, bezuman način. Ta nas je osoba možda povrijedila na neki način, kroz pogrdu, klevetu ili nepoštenje. Ali istina je da ova osoba ne može prodrijeti u naš um. Ako je naš um povrijeđen, uzrok tome je njegova podložnost mentalnim jadima. Umnožavanje bola hranjenjem zamjeranja jednostavno nema smisla. Odlučiti da nekog mrzimo je kao pretvaranje male boli u veliku bol koja će ostati u nama, truliti i nagrizati naše blagostanje. "Pravednička mržnja" je u istoj kategoriji kao "pravednički tumor" ili "pravednička tuberkuloza". To su sve apsurdni koncepti.

Jedna od najjednostavnijih praksi blagonaklonosti je prisjetiti se onih bića koja su pokazala blagonaklonost u svom životu, bilo da je to Buddha ili neko drugo sveto biće. Iz primjera ovih velikih bića možemo učiti o opraštanju kao izrazu blagonaklonosti. Možda već znamo primjere velikih bića kojima je nanesena velika bol, ali je njihova je reakcija bila opraštanje. Buddha je puno govorio o njegovanju blagonaklonosti, te o njenim dobrobitima. Dok je blagonaklonost bezgranična, i mržnja i ljutnja imaju granice. Opisujući jedanaest vrlina blagonaklonosti, Buddha je rekao:

Postoji još jedna praksa blagonaklonosti, jednostavna a veoma duboka. Sastoji se u ispitivanju precizne prirode objekta naše mržnje. Prvo se moramo pitati, "Da li sam ljut na tijelo te osobe?" Otkrit ćemo da moramo odgovoriti negativno. "Ne mrzim tijelo te osobe, mrzim tu osobu." Slijedeće pitanje je, "Da li mrzim um te osobe?" Dok kontempliramo prirodu uma, otkrivamo da ne mrzimo samo jedan supstancijalni entitet, nego bezbroj povezanih događaja. Umovi svih nas uključuju zbirke brojnih radosti i žalosti, koje su u neprekidnom toku. Premda možemo zaključiti da mrzimo sadašnje stanje uma dotične osobe, to stanje ne postoji samo po sebi, neovisno o okolnostima i uvjetima, i podložno je promjeni. Možemo se pitati, "Gdje je osoba koju toliko mrzim? Gdje je ta urođeno zla osoba, mimo ovog tijela i mimo ovog nestalnog uma?" Kako istražujemo sve dublje, pronalazimo da nema takve osobe: nema urođenog, osobnog sopstva, nitko ne postoji mimo neprekidnog toka mentalnih i fizičkih događaja.

Svrha je da svakog gledamo i vidimo kao što je vidio Buddha: u blagonaklonosti prema sebi, prema onima koje volimo, prema onima koji nisu ni prijatelji ni neprijatelji, i prema onima koji osjećaju neprijateljstvo prema nama. Ukratko, cilj prakse blagonaklonosti je duboka spoznaja da sva osjetilna bića jednako zaslužuju našu naklonost.

Uvid i primjene pomnosti
Da bi iskorjenili neznanje, temeljni jad uma, trebamo razviti uvid u prirodu stvarnosti. Na Sanskrtu se ovakva praksa naziva vipašyana. Njena osnova je stabilan um, a osnova stabilnog uma je moralna disciplina. Ima mnogo oblika vipašyane, ili meditacije razvijanja uvida. Ovdje čemo razmotriti disciplinu poznatu kao "bliska primjena pomnosti" (p. satipatthana, skt. smrtyupasthana), koja je tipičan primjer Puta oslobođenja, a danas je najraširenija u vipassana tradicijama Theravada budizma. Ova se praksa može uspješno provoditi i bez ostvarenja meditacijske mirnoće, no da bi bila potpuno efikasna, potrebno je imati doista stabilan um. Bez stabilnog uma mogu se iskusiti bljeskovi uvida u praksi, ali oni neće imati preobražajnu snagu koja dolazi s meditacijskom mirnoćom. Ako kanimo nadići neznanje koje teče u osnovi drugih mentalnih obmana, trebamo ući u iskustvo uvida ponovo i ponovo, prožimajući i natapajući um uvidom. Kako postajemo sve iskusniji s uvidom u istinsku prirodu stvarnosti, naše neznanje će nestati kao što mrak nestaje s nicanjem svjetla. Praksa četiri primjene uvida potječe iz vremena samog Buddhe, a kako je sam Buddha objašnjavao i podučavao ovu metodu, možete čitati u propovjedi naslova Mahasatipatthana Sutta, koja je dio zbirke Digha-Nikaya, ili u propovjedi naziva Satipatthana Sutta, koja je dio zbirke Majjhima-Nikaya u palijskom Kanonu. Pomnost se progresivno, s razvijanjem vještine, usmjerava i primjenjuje na tijelo, osjećaje, um i sve događaje, ispitujući u prva tri aspekta prirodu sopstva, a zatim uključujući i prirodu svega što smatramo "drugim".

Pomnost tijela
Staza satipatthane, ili bliske primjene pomnosti, jedna je od velikih staza ka prosvjetljenju. Ali, nažalost, neki pristaše ove staze vjeruju da je to jedini put, pa ju takvom i predstavljaju. Ustvari, takvo što Buddha nije rekao. Riječ koju je upotrebio u opisu ovog treninga pomnosti je ekayana; ovo eka znači "jedno", dok yana znači "put" ili "vozilo". Dakle, ekayana znači "jedan put", a ne "jedini put". Ovo može, proširenjem konotacije, značiti da je to osnovna nit i iskustveni princip svih puteva, no nikako da isključuje druge metode i razine prakse. Ovo pitanje razmatra se u ranim theravadskim komentarima na Buddhinu propovjed o bliskoj primjeni pomnosti. Iznose se razna tumačenja riječi ekayana. Jedno tumačenje je da ide "samo u nirvanu". Drugo, da je to "put za jednog" kojim svatko ide sam. Niti Buddha, niti ovi autoritativni komentari, ne tumače ga kao "jedini put" ka oslobođenju.

Četiri primjene pomnosti odnose se na pomnost usmjerenu na četiri tipa fenomena: tijelo, osjećaje, um i druge događaje, mentalne i fizičke. Poput većine budističkih praksi, trening pomnosti počinje s najgrubljim, najlakšim objektom prakse, a zatim napreduje ka najsuptilnijem, koji je ujedno i najteži. U ovom slučaju, među četiri objekta koje ćemo razmatrati - tijelo, osjećaji, um i drugi događaji - tijelo je najgrublje. Čini se da je sasvim razumno početi s praksama koje su osnovne, te objektima meditacije koji su relativno grubi, jer kad počinjemo praksu naš um je najgrublji. Kako napredujemo um postaje finiji, suptilniji, a mi smo u položaju da svjedočimo objekte koji su suptilniji.

Glavna tema u sve četiri prakse pomnosti je sve jasnije i jasnije razlučivanje između naših konceptualnih projekcija na stvarnost, te onog što nam stvarnost sama daje. Ovo je krajnje intrigantan proces. Kad počnemo, otkrivamo da je uloga naših konceptualnih projekcija duboko ukorjenjena, te da se njen velik dio odvija nesvjesno ili samo polusvjesno. Pošto je konceptualizacija uglavnom polusvjesna, obično nismo svjesni da se ovo kompulzivno i polusvjesno tumačenje uopće odvija. Umjesto tog, skloni smo pretpostaviti da mi ništa ne projiciramo na stvarnost, te da je naš osnovni doživljaj stvari sasvim valjan. U tome može biti puno obmane. Primjena pomnosti uzima mentalni skalpel izrađen smirivanjem uma, i upotrebljava ovaj skalpel za prosjecanje kroz konceptualne projekcije. U tom postupku prodiremo u suštinsku stvarnost prisutnu u odsustvu konceptualnih projekcija.

Kad je Buddha podučavao ovu praksu, rekao je da prvo treba sjesti i jednostavno pratiti dah. Prvo treba zauzeti udoban položaj, dovesti svjesnost u sadašnji trenutak, i stabilizirati ju slijeđenjem udisaja i izdisaja. Ovdje je naglasak, kao što je tako često slučaj u budizmu, na razvijanju finog alata. Kao što u znanosti trebamo fino ugođene instrumente za pouzdana, precizna mjerenja, tako u kontemplativnoj praksi trebamo ugoditi vlastitu svjesnost za razumijevanje prirode stvarnosti.

Praksa počinje jednostavno - s položajem. Buddha je govorio o četiri jednostavna položaja koje već koristimo: sjedenje, stajanje, hodanje i ležanje. Poanta primjenjivanja pomnosti na njih je da aktivno uključimo svjesnost i usmjerimo ju prema svom položaju. Često je slučaj da štogod radimo, bilo da sjedimo, hodamo, stojimo ili ležimo, um ponovo i ponovo odlazi iz neposredne stvarnosti i postaje obuzet kompulzivnom konceptualizacijom o budućnosti ili prošlosti. Dok hodamo, mislimo o stizanju na odredište, a kad stignemo, mislimo o odlaženju. Dok jedemo, mislimo na pranje suđa, a kad peremo suđe, mislimo na gledanje televizije. Ovo je uvrnut način vođenja uma. Nismo povezani s trenutnom situacijom, već uvijek mislimo o nečem drugom. Prečesto smo obuzeti tjeskobom i prianjanjem, žaljenjem prošlosti i predviđanjem budućnosti, potpuno propuštajuć svježu jednostavnost trenutka.

Veoma važna praksa pomnosti zasniva se na jednoj od temeljnih ljudskih aktivnosti: hodanju. Navikli smo na žurno hodanje, dok mislimo unaprijed kuda idemo i zaboravljamo gdje smo. Pogled nam luta posvuda naokolo, dok um nalikuje gomili novinskih izrezaka i skače s jedne stvari na drugu. Ali druga je mogućnost da povučemo svoju svjesnost iz ove zbrkane, kompulzivne i zamorne ideacije, i dovedemo ju u stopala. Ovo nam dopušta da postanemo svjesni kako se stopala dižu i spuštaju, svjesni dodira sa zemljom. Korisno je da malo usporimo hod. U ovoj praksi hoda se polako i svjesno, poklanjajući pažnju svakom trenutku dizanja i spuštanja. Prvo se stopalo diže, diže i diže; zatim se, isto tako polako, spušta, spušta i spušta. Postajemo svjesni opipnih senzacija u tijelu i senzacija u stopalima na tlu. To nas prizemljuje, doslovno i metaforički. To dovodi našu pažnju u sadašnji trenutak. Ovo se možda čini dosadnim, no to je samo zato što nismo u sadašnjem trenutku. Ako ovo dobro radimo, ako odista počnemo smirivati um i dovoditi ga u tijelo, otkrit ćemo da je praksa fascinantna. U Shingon praksi pomnog hodanja pridružujemo vizualizaciju beskrajnog jezera savršeno čiste vode na kojem rastu predivni bijeli cvjetovi lotosa; svako stopalo staje na jedan od ovih lotosa i svakim korakom dodirujemo svima zajedničko čisto tlo iz kojeg izvire aktivna samilost. Kako je to prekrasna metafora plodova potpune i nepomućene prisutnosti!

Zamislite da sjedite potpuno nepokretno i umirite um tako da osjećaj vremena postane izlišan. Zatim, kad ste čvrsto u sadašnjem trenutku, učinite nešto sasvim neobično - podignete ruku! Kad učite ovo činiti pomno i prisutno, otkrivate da ova jednostavna aktivnost ima brojne dijelove. Postoji namjera, mentalni događaj, a njena posljedica je kretnja ruke, fizički događaj. Kako su povezani? Što se dešava između? Kako se ovo dogodi? Ovaj proces istraživanja traži svu našu pažnju. Središnji aspekt ove prakse je pomnost, koja u ovom kontekstu znači održavanje neprekinute svjesnosti spram odabranog objekta. Drugi je aspekt pozornost, koja ovdje znači zorno i inteligentno ispitivanje događaja.

Priroda sopstva
Razmotrimo kako ovaj fino ugođeni instrument, ova pomnost, može proizvesti uvid u suštinsko pitanje na duhovoj stazi: Koja je priroda sopstva? U odgovor na to pitanje, razmotrimo prirodu kretanja. Koji je izvor pokreta? Ili, dublje gledamo, koji je izvor namjere koja pokreće? Što je to sopstvo iz kojeg se javlja pokret?

Jasno je da ruku i nogu pokreće nešto, možda mišići, možda živci koji pokreću mišiće... Na suptilnoj razini, svi činovi osobe imaju uzroke i uvjete. Ustvari, pokret je posljedica kompleksnih interakcija vanjskih i unutarnjih događaja. Nemoguće je pronaći samostalno sopstvo koje nadzire i kaže, "Ja ću pokrenuti ruku", a zatim se pokrene. Ovo je, naravno, suprotno uobičajenom doživljaju, suprotno našem urođenom osjećaju da je svatko od nas samodostatni "ja" koji nadzire i kontrolira svoje ponašanje. Međutim, kroz praksu pomnosti možemo razviti izniman uvid u prirodu besopstvenosti ili neurođenog postojanja "ja". Da bi u ovom uspjeli, prvo počinjemo istraživati. Počev od grubog i postepeno prema suptilnom, fokusiramo fino ugođeni instrument svjesnosti na sastavnice čina i analiziramo ih. Motreći fizičke i mentalne uzroke kretanja, otkrivamo da nigdje nema potvrde ikakve urođenosti osjećaja "moje", ili suštinskog sopstva, bilo gdje u tijelu, mesu, kostima ili srži.

Pomnost osjećaja
Osjećaji su drugi objekt za primjenu pomnosti. Još suptilnija od identifikacije s tijelom, identifikacija s osjećajima može nas povesti na divlji tobogan dobrih i loših osjećaja u koji je prilično teško prodrijeti. Dok se riječ "osjećaj" koristi na puno načina u skoro svakom zapadnom jeziku, pa obuhvaća i svjesnost i emocije i tjelesne senzacije, u budizmu ima uže značenje, sadržano u sanskrtskoj riječi vedana. Ova riječ se odnosi jednostavno na osjećaje ugode, neugode i ravnodušnosti s kojima se tako lako identificiramo. Ovo je vrlo važna točka, jer ako se identificiramo s tijelom, sigurno je jednako istina da se identificiramo sa svojim osjećajima. Kad iznikne nesreća, reagiramo mislima, "Ja sam nesretan, ja sam potišten, ja sam očajan." A kad se pojavi sreća, isto slijedi: "Ja sam sretan! Osjećam se odlično!" Ključ je da nijedan od ovih osjećaja nije "ja". Poput kretnji u tijelu oni izniču iz uzroka i uvjeta, a ovi su u neprekidnoj mijeni.

Osječaji s kojima se identificiramo ukorjenjeni su u svakom jedinstvenim sklonostima. Ukoliko me netko hvali na način koji odgovara mojim sklonostima, osjećam se sretan, dok bi druge pohvale možda potakle ravnodušnost. S negativne strane, isto vrijedi za pokudu i osjećaje tuge. U oba slučaja, osjećaji su jednostavno jedan motiv u uzročnoj mreži događaja. Problem s osjećajima je da se s njima identificiramo prilično snažno. Skoro nikad ne prosjecamo konceptualnu maglu uslijed koje određene osjećaje smatramo "svojim osjećajima". Ustvari, osjećaji po sebi nisu ničiji. Sve što se događa je nastajanje i nestajanje osjećaja, potaknuto uzrocima i uvjetima.

Buddha je govorio o nekoliko odlika osjećaja, a najvažnija je njihova netrajnost. Očajanje, naprimjer, koje se može činiti tako teškim, ustvari je emocija u neprekidnoj promjeni. Čak i najteži osjećaji se neprekidno mjenjaju, ali ovo je veoma teško prepoznati. Identifikacija s depresijom pomućuje fluktuacije koje se odvijaju iz trena u tren, zamjenjujući ih osjećajem homogene neprekidnosti. Nekad stvari idu kako želimo, osjećamo se odlično i mislimo, "Sada su svi problemi riješeni, to je bila zadnja prepreka." Naša konceptualni um nas ponovo zavodi, pa mislimo, "Kako je sada, tako mora biti uvijek." Isto vrijedi, naravno, i za teške situacije. Tuga nas preplavi, a um postaje negativan: "Ja sam promašaj. Biti ću promašaj i dogodine. Ustvari, čitav je moj život promašaj." Ponovo ovi osjećaji izniču u trenutku, a um se fiksira u tom trenutku na pomućen način.

Problem s prianjanjem za osjećaje, naročito ako su ovisni o ugodnom vanjskom podražaju, je da se sve oko nas neprekidno mijenja, većinom van naše kontrole. Pokušavamo manipulirati i kontrolirati svoj neposredni okoliš, uključujući i predmete i ljude, ali čak je naše tijelo u bitnoj mjeri van naše kontrole. I um nam je često van kontrole. Hvatanje za ugodne osjećaje nije loše u smislu da je zlo ili iskvareno, već u smislu da nije efikasno. Kao što je poznati burmanski budistički učitelj Goenka jednom rekao, "Hvatanje za stvari može dati samo dvije posljedice: ili nestane stvar za koju se hvataš, ili nestaneš ti. Samo je pitanje što će se dogoditi prvo."

Pomnost uma
Pomnost uma je prilično različita od prakse meditacijske mirnoće fokusirane na um, koju smo opisali prije u ovom tekstu. Ta praksa je prodorno i fokusirano gledanje u čistu svjesnost, ali ova praksa pomnosti je proučavanje načina na koje um funkcionira. Pomnost uma nije praksa za razvijanje stabilnosti, već je praksa uvida. Objekt meditacije ovdje su mentalna stanja, a ne svjesnost sama. Važan dio ove prakse je ispitivanje uma kojim vladaju tri otrova ili jada: neznanje, odbojnost i prianjanje. U ovoj praksi meditant bilježi i ispituje ove stanja uma, s naročitim naglaskom na ton ili karakter uma kad ta stanja izniču.

U normalnom životu skloni smo činiti upravo suprotno. Kad um ispoljava ljutnju, naprimjer, mi se odmah identificiramo s njom. Ako nas netko pita kako smo, odgovaramo, "Ljut sam." To je identifikacija s mentalnim događajem koji nije "ja". Mentalni događaji poput ljutnje izniču iz naših sklonosti za ljutnju, koje aktiviraju vanjski događaji ili sjećanja. Na toj razini nemamo izbora, jer ako imamo te sklonosti i pojave se odgovarajući uvjeti, iskusit ćemo ljutnju. Možemo zaboraviti sve što smo ikad čuli o pomnosti, a kad se slijedeći put pojavi ljutnja jednostavno ćemo se poistovjetiti s njom i staviti joj se na raspolaganje, zamišljajuć da ljutnja, jedan od osnovnih uzroka patnje, najbolje zastupa i brani naše interese. Reći ćemo, "Ja sam ljut." Fokusiramo se na objekt ljutnje, mislimo o njemu i djelujemo prema njemu, ili bolje, protiv njega. Sve je u tom procesu predvidljivo i mehanički.

No, uvođenjem pomnosti, javlja se mogućnost izbora. Ne identificiramo se s događajem, već ga pomno svjedočimo. Ponovo razmatrajuć ljutnju, uočavamo vrijednu alternativu. Potpuno svjesni, "Aha, ponovo se pojavila ljutnja", možemo birati između identifikacije s događajem ili održavanja pomnosti. Želimo li djelovati po ljutnji, ili ju jednostavno želimo promatrati? Ukoliko imamo pomnosti, pruža nam se mogućnost odabira. Imamo izbor. Prisjetite se kad veliki majstor Šantideva kaže da, uma preplavljenog mentalnim jadima kao što su zavist, prijezir, zamjeranje i sarkazam, trebamo ostati mirni poput komada drva. Ovo ne znači da trebamo neinteligentno potiskivati ili obuzdavati ove negativne osjećaje. Od tog ćemo samo oboliti; to nije dobro za srce, ni za probavu, ni za tlak. Budistička alternativa je pomnost. U pomnosti možemo postati jasno svjesni da se odvijaju štetni mentalni događaji. Bivajuć svjesni i pomni, ne moramo ih perpretuirati. Ljutnja i druge negativnosti moraju se "hraniti" da bi preživjele. Kad sam ljut na nekog i želim hraniti tu ljutnju, mislit ću na sve loše stvari što ih je ta osoba ikad učinila. Ako to nije dosta, mogu misliti na sve loše stvari koje bi učinila da ima priliku. Ovo održava ljutnju; ovo može hraniti ljutnju desetljećima.

Kad Šantideva sugerira da ostanemo poput komada drva kad se pojave jadi, želi nam reći da ne hranimo ljutnju. Umjesto da ju hranimo, možemo usmjeriti svjesnost na samu ljutnju i biti pomni tako da joj ne dozvolimo da upravlja našim govorom ili fizičkim ponašanjem. Kad umom vladaju jadi i obmane on je skoro neupotrebljiv, poput uganutog zgloba. Kad je um teško upotrebljiv, možemo ga pustiti malo da se zaliječi, a onda djelovati. Na ovaj način možemo spriječiti mnoge probleme i riješiti druge koji nikad ne moraju ni nastati.

Pomnost događaja
Najsuptilnija od ovih praksi, pomnost događaja, obuhvaća sve navedeno. Išli smo postepeno od grubog prema suptilnom, od pomnosti tijela, preko pomnosti osjećaja do pomnosti mentalnih stanja. U svakoj od ovih praksi naglasak je bio na bliskom utvrđivanju izravnom pomnjom, na izravnom usmjeravanju pažnje na odabranu temu. Ta tema je, ako se sjećate, pitanje da li stvarno samostojno sopstvo, ili ego, možemo pronaći u tijelu, osjećajima ili stanjima uma. Počinjemo s tijelom, nastoječi vidjeti da li je tu negdje skriven samostojni ego, nezavisno sopstvo. Zatim prelazimo na osjećaje, pošto se s njima identificiramo barem kao s tijelom, ako ne i više. Dok istražujemo osjećaje iz trena u tren, pitanja su ista: Gdje je ovdje "ja"? Gdje je ovdje nositelj iskustva? Postoji li entitet koji osjeća, pored osjećaja samih? Istražujemo i istražujemo, a vidimo samo puke događaje, kako nastaju i nestaju. I tako ponovo, i ponovo. Blisko istraživanje trećeg stupnja, to jest uma, donosi sličan rezultat. Usmjeravanjem svjesnosti na prirodu samog uma, mentalnih događaja i um s mentalnim jadima, otkrivamo istu stvar; to jest, mentalni događaji nastaju i nestaju. Čak i svjesnost sama nastaje i nestaje, bez osobnog identiteta. Svjesnost nema urođeni identitet. Ona je samo svjesnost. Ni mentalne obmane nemaju identitet; one su samo mentalne obmane.

U ovoj točki kritički promatrač može reći, "Ako želite pronaći sopstvo, ispitajte tko traži. Besmisleno je tražiti svjetiljku u mračnoj sobi istom tom svjetiljkom, a na isti način, činjenica da ne možete naći sopstvo u tijelu, osjećajima ili umu, ne znači da ono nije tamo. Sopstvo postoji i ono je to koje traži i meditira." Budizam na ovo odgovara da, premda se rađamo s prirodnim, neusvojenim osjećajem urođenog sopstva, to ne znači da sopstvo doista postoji. Mislimo, "Hoću, dakle jesam. Namjeravam, dakle jesam. Meditiram, dakle jesam." Ovaj osjećaj da stvari teku iz "mene", da misli teku iz "mene", povezan je s ovim urođenim osjećajem osobnog identiteta. Gledamo nekog tko nam djeluje odbojno, te nekako osjećamo da osoba ispušta odbojnost iz sebe. Osjećamo da postoji izvor za sve odlike s kojima ovu osobu identificiramo, a da je taj izvor skrivena osoba, sopstvo, neko drugo "ja".

Imamo urođen osjećaj autonomnog sopstva. Ovo sopstvo, vjerujemo, čini stvari smislenim, čini svih nas ljudskim bićima. A bez ovog sopstva, možemo misliti, sve bi se raspalo i više ne bi bilo nikakve osobe. Ovo se može provjeriti, i to ne traženjem sopstva, već promatranjem interakcije između tijela, osjećaja, mentalnih stanja i drugih događaja. Kad se um stabilizira, moguće je povući osjećaj jastva, osjećaj kontroliranja tijela i uma, te jednostavno ući u svjesnost svjedočenja. A u tom stanju otkrivamo da se mentalno i fizičko ponašanje dešava samo u odnosu na druge događaje; nema potrebe za jastvom koje kontrolira. Svi elementi psihofizičkog sklopa djeluju zajedno kao međuzavisno povezani događaji i, ustvari, tu nema ni mjesta za autonomno jastvo. Pomnost pokriva širok raspon događaja i proizvodi uvid u njihovu međupovezanost. Događaji koje istražujemo uključuju sve fizičke pojave u tijelu i stvari izvan tijela; sve osjećaje i mentalna stanja, te konačno, svjesnost samu. A otkrovenje iz čitavog procesa je da nema samostalnog sopstva koje koordinira sve ove događaje, već postoji samo niz kompleksnih međuodnosa koji djeluju sami, bez jedinstvenog, vanjskog upravitelja.

Ističući važnost ove teme, Buddha je puno puta ponavljao da trebamo ovo provjeriti u vlastitom iskustvu. Trebamo razviti uvid, a zatim primjeniti ga u svom iskustvu s drugima. Nekad ovo možemo raditi perceptualno, motreći ponašanje drugih ljudi. Ali kad razmatramo stanja uma ovo nije moguće, pa moramo izvoditi zaključke iz vlastitog iskustva. Ovo radimo pomnim promišljanjem, "Kao što ovo izniče u mom iskustvu, tako vjerojatno izniče u iskustvu drugih." Proces je sličan onom kojeg smo upoznali u praksi blagonaklonosti, gdje smo počeli razvijanjem blagonaklonosti prema sebi, a zatim ju proširili na druga bića.

Tri teme za praksu uvida
Postoje tri teme, poznate kao "tri karakteristike", što ih je Buddha snažno naglašavao za ove prakse uvida: netrajnost, nezadovljstvo (ili patnja), te besopstvenost. Netrajnost (skt. anityata) se razumije tek kad um dobro natopimo promjenjivom, prolaznom prirodom svih uvjetovanih pojava. Zašto je to tako važno? Ključno je zato što se mnogo našim misli i činova u životu temelji na sasvim obrnutoj pretpostavci: da stvari su statične, i da mogu ostati onakvima kakvima ih želimo. Ključni problem u životu je da smo skloni reificirati stvari, čineći da izgledaju trajne i stabilne kad to doista nisu. Ulazimo u odnose, stječemo stvari i kažemo, "Evo, ovdje počiva moja sreća." Čineći to, potiskujemo netrajnu prirodu svijeta iskustva. Jedno je znati ovo intelektualno, no sasvim je drugo iskusiti to isto iz trena u tren, te prilagoditi sukladno tome svoj način življenja. Prepoznajući svoja prianjanja za ove događaje, za ove ljude i situacije, možemo prosjeći kroz taj lažni osjećaj trajnosti i zamjeniti ga dubljim uvidom u stvarnost.

Nezadovoljstvo, ili iskustvo patnje (skt. duhkha), je druga tema. Naglasak je ovdje na prepoznavanju stvarnosti naših života. Uobičajena greška je da oslanjamo čitav svoj osjećaj dobrobiti i blagostanja na ugodne podražaje izvana - na kuću, obitelj, partnera, dijete - sve situacije koje su podložne promjeni u svakom trenutku. Podražaje vidimo kao "podržaje". Hvatamo se za ove stvari grčevito kao da će nas podržavati, a one to jednostavno ne mogu. One će se neizbježno mijenjati, a ukoliko svoj osjećaj dobrobiti investiramo u njih s prianjanjem, iskusit ćemo samo tjeskobu kad nas ove promjene pogode. To je patnja, ne zato što je situacija kriva, već zato što tražimo trajn osnovu blagostanja u događajima koji ne traju.

Zadnja tema je besopstvenost (skt. nairatmya), odsustvo samostojnog sopstva. Ovo je ključno zato jer obrnuto, prianjanje za samostojno sopstvo, je pomućenost kao temeljna mentalna obmana, korijen iz kojeg narastaju svi drugi jadi. Sve su ovo temeljna budistička učenja. Njihov glavni naglasak je na liječenju jedinke, na proizvođenju veće razumnosti u iskustvu jedinke. Ova učenja i prakse se zato često nazivaju "Vozilom pojedinačnog oslobođenja". Daljnje razrade ovih tema u dubljim dimenzijama za uvid kroz integraciju mudrosti i samilosti, nalazimo u Mahayana budizmu, poznatom još i kao "Vozilo univerzalnog probuđenja".